Zatočio Zmaj Maru, pekarevu kćer. Poželio jednostavno ružni stari tiranin uza se lijepu djevojku.

Proteklo dvadeset i četiri sata. Sunce zašlo, Mjesec izašao. Zmaj otpustio sluge i sada miruje u velikoj dvorani. Na vrhu kule, pod otvorenim nebom, mlada se cura propinje na prste. “Devet je sati”, zaključuje zabrinuto, preko zida vireći. “Vrijeme za okrenuti kruščiće...” Ta je odvažna djevojka pekla najfinije kruščiće koje možete zamisliti.

Ovdje treba znati da se u doba vladavine Zmaja, kad se slučaj događa, ne vodi puno računa o nestalim djevojkama, izgubljenima općenito. Neuk i skroman bijaše svijet, u stalnome strahu i od crkvenjaka i od vlastelina. “Ne sude ljudi”, sudili su ljudi, “sudi usud hudi...”

Ali, tako nije mislio Juraj.

Plamteći od srdžbe, iskuje si mač. Lupao je kao lud čitav dan uz žeravicu. Uvečer, dugačka nazubljena oštrica na podlozi od Mjeseca zablista kao visok, usamljen bor... Oko ramena Juraj smota uže, pozdravi si mater i pođe na Divlju planinu.

Bila je jesen, njen posljednji dan. Vrlo brzo Juraj naiđe na mrvice na ledu. “Na pravom sam putu”, šapne, “ali vrh je predaleko...” Na to Bog mu dade konja.

Visoko na kuli, s rukama u krilu, Mara sjedi na klupici i čeka. Onda uzdahne, smota si pletenice u gnijezdo i nasloni na nj glavu. “Najbolje da malo spavam”, reče si. “Brže će mi ovo proći...”

Strmim usponom uz golu liticu uspinje se Juraj na bijelome konju. Strašan ga zaguši smrad još prije no što ugleda šest crvenih očiju, tri slinave hijene, Zmajeve sluge pri silasku na pijanku... Juraj u misiji, bez vremena za bitku, iskoristi pamet i učas ih zavadi međusobno. Konj obiđe kukavno klupko i proslijedi k zamku.

Najbliža Mjesecu, Mara sanja. Malo je trudna i ljulja se u čamcu. Tik uz morsku obalu. Na kojoj stoji magarac. Koji odjednom uskoči u čamac. I pomokri se... Mara se osmjehne i otvori oči: “To je sreća... Neću još dugo čekati!”

U prvo svitanje, pred vratima zamka zaustavi se jahač.

“Izlazi, gade! Dosta je bilo! Ovo je tvoj kraj!”

U mraku zidina, u ledenim odajama gdje rigidni reptil stoluje bez snova, otvori se oko zla. Pod Jurjem se rastvori zemlja. Konj se propne u posljednji čas.

Situacija: iznad razjapljenih čeljusti nemani, na stražnjim nogama stoji konj. Na njemu Juraj, u jednoj mu ruci uzde, u drugoj visoko podignuti mač. Odjednom, iznikla niotkuda, osupnuta slikom, čarobnica iz Aslana podiže svoj prst. I prizor ostaje okamenjen zauvijek: čovjek na konju zadaje Zmaju smrtonosni udarac.

Proteklo u trenu nekoliko stoljeća. Na mjestu zamka Zmajevog raširio se grad.

Spomenik sad stoji na travnatom otoku između velikog žutog kazališta i Muzeja za umjetnost i obrt.

Promatrajući ga danas iznutra, ispitujuć mu zrno, začuđeni otkrivamo: Zmaj je pravi, ali Juraj nije!... Zmaja ubija tek prikaz, Jurjev preview, praktična radna kopija!...

Zaključujemo slijedeće: trenutak prije nego li će oštrica pasti da odrubi čudovištu glavu, Juraj je, svjestan neumitnosti ishoda, sletio s konja i potrčao k Mari. U djeliću sekunde potrebnom da se odabrani prizor zamrzne u kip, pravi je Juraj u posljednji čas izmaknuo vječnosti...

I evo ga, u vlastitoj zbilji topao i živ, vođen onim najvažnijim, zadihan stoji na terasi kule: “Ej, znaš šta...”, kaže, a ni sam ne zna, jer ta je Mara istinska princeza, u svakom oku sa po jednim suncem u orbiti zjenice...

Upravo ovdje, točno na mjestu poljupca, izrast će visoki sretni bor.