Svakoga proljeća s Krima u Moskvu posljednjih godina svoga života stizao bi Aleksandar Grin.

Donosio bi svoju novu knjigu, zaključivao ugovor s izdavačem, uzimao avans i odlazio brzo, izbjegavajući svaki susret s piscima. 

 

/Slika 1: Zvuk željeznice ispod niza od nekoliko kratkih prizora. Pogled kroz prozor vlaka u šumu, izlazak iz šume, jutarnje svjetlo, ulazak u grad. Čovjek visok, ozbiljan, u crnome odijelu sjajnom od starosti, ulazi u zgradu, penje se stubištem, ulazi u redakciju. Pruženi list potpisuje stojeći, rukom s krupnim venama, žilavom rukom mornara i skitnice. Zvuk željeznice i svađa iz susjedne redakcije priječe razaznati mu glas, ali vidi se lice i vide se oči, tamne i umorne oči dok izgovara, prema kasnijoj predaji: "Razumijete? Napisat ću vam knjigu ako mi odmah sada date nešto novaca. Moja situacija je tragična i moram odmah natrag, kući u Feodosiju, gađati prepelice lukom i strijelom u stepi iza Sarigole." "A biste li vi možda htjeli, Aleksandre Stjepanoviču, u naše ime otići u Lenjingrad, na ispraćaj broda 'Drug'?..." "Ne. Ni govora. Bolestan sam. Potrebno mi je malo, zbilja malo – samo za kruh, za duhan i za put. U prvoj ću se feodosijskoj krčmi oporaviti, i to samo od mirisa kave i zvuka bilijarskih kugli. Od brodskoga dima. A ovdje, ja propadam." Prizor zaklanja grupa ljudi koja provaljuje u prostoriju, koja se svađa, pljuje i gađa tintarnicama i kutijama šibica. Potom dug i miran pogled kroz prozor vlaka na šumu i Mjesec; pjesma 'Kajo berge', prvo glasna, pa daleka, s promjenom pogleda sada iz šume na čovjeka u vlaku, na vlak u prolazu, snimljen iz velike medine šape, Medo-camom./

 

Grinovu kućicu u Feodosiji sanjao je posjetiti pjesnik Minih. Odvažio se Grinu, kojega je obožavao, najaviti pismom: "Čaroban ste čovjek... Ja pišem, na časnu riječ, kao glačalo za podove. A kod vas, udahnem jedan redak i zagrcnem se. Toliko je lijepo."

 

/Slika 2: Visoki čovjek u tamnom prostoru stoji miran, zamišljen i zagledan u otvoreni šahovski problem na malom osvijetljenom stoliću. U pretopljenom kadru u istoj poziciji otvara kovertu i čita ceduljicu./

 

Grin je Minihu odgovorio da će se susresti s njim samo pod jednim uvjetom – da se ne razgovara o književnosti.

 

Nešto slično dogodilo se jednom i u svijetu šaha. 

Paul Morphy – nakon što je pobijedio sve dostojne suvremenike i potom izazvao sve živuće šahiste nudeći im kao prednost pješaka više i povlačenje prvog poteza – preko noći prekinuo je sa šahom zauvijek.

Šahovski život tekao je dalje i prvakom svijeta postao je mladi Wilhelm Steinitz.

Jednom prilikom, za gostovanja u Parizu, Steinitz saznaje da se u gradu nalazi i Morphy; još istoga dana napiše mu pismo predlažući sastanak.

 

/Slika 3: Nasuprot svjetlu čovjek koji sjedi za kavanskim stolom gleda kroz izlog na ulicu. Francuska pjesma, tihi ženski glas bez pratnje, kao da pjeva za susjednim, nevidljivim stolom. Neka ta lijepa pjesma tu potraje, ima se što na ulici gledati. Naposlijetku, čovjek će ustati, uzeti šešir i otići. Prazan stol s ispijenom čašom pretapa se u stol iz slike 2, pun šahovskih figura složenih u početnu poziciju. Visoki čovjek koji je ranije nad tom tablom razmišljao nije više prisutan. Pred kraj slike, također duže i gledane u tišini, iz dubine tamnoga prostora jedva se primjetno pojavljuje sivilo zore, zajedno sa zvukovima luke: zujanje, povici, pjesma, demonski vapaj sirene... /   

 

Pjesnik Minih također nije uspio doći do željenog viđenja s Grinom.

Smatrajući se dostojnim susreta tek onime čime se bavio, i pun poštovanja prema piscu kojeg je smatrao genijem, Minih je znao da je ne razgovarati o književnosti - neostvarivo.

 

 

 

__________________

*Priča je napisana na molbu prijatelja da se napiše nešto 'samo za njega.' Nastala je u vrijeme pripreme izložbe Dijalozi (Galerija Zuccato, Poreč, i Galerija Forum, Zagreb, 2014.) i napisana je u dijalogu s ruskim piscima Varlamom Šalamovim i Konstantinom Paustovskim.