Boris Greiner
”Godina je 2023., mjesec je svibanj, grad je Grad, a Galerija je Flora, što znači cvijet. Na pločniku ispred ulaza, u košulji na cvjetove, izvodim svoje pjesme kao srednjo- vjekovni dubrovački trubadur. O svakoj od pjesama mogu ispričati dodatnu priču, a sve te priče, kao i cijela izložba na koju prolaznike tim performansom pozivam, moj su stvarni život. Dokumentirano iskustvo sina, roditelja, prijatelja, umjetnika... Now, who's gonna give that Minstrel Boy a question? Who's gonna start a communication?” — Stanislav Habjan
Već i ovo pozivno obraćanje upućuje na jezik moguće komunikacije. Na sadržajnoj razini to je svojevrstan esperanto sastavljen od općepoznatog ikonografskog elementa – pjesme Minstrel Boy Boba Dylana (koja sa sobom donosi asocijaciju i na autoreferencijalnost autora i na ozračje pjesme) i Habjanove promjene završetka stiha u kojem je coin, novčić iz izvornika, pretvoren u drugačiju vrijednost: pitanje. Komunikacija uživo ovdje je valuta kojom se potencijalno ostvaruje i ono neprocjenjivo: prepoznavanje, pripadnost, želja za nastavkom razmjene i nakon što izložba završi. Time Habjan kao reflektorom osvjetljava postavljene okolnosti i započinje svoje dubrovačke dijaloge preuzevši za ovu priliku pogodan identitet. Drugim riječima, ispreplitanje javne i osobne mitologije sintaksa je jezika na kojem će se odvijati razgovor između autora i publike, s nadom u oblikovanje naročitog zajedničkog narječja i njegovih nepredvidljvih rezultata.
Izložba u formatu ambijentalne instalacije zbir je raznovrsnih dijaloga i predstavlja priče o pjesmama koje Minstrel Boy pred ulazom izvodi, no one se pripovijedaju riječima i slikama, pa ispada kako su pjesme ispričane svojevrsnim literarno likovnim esperantom. Osim dijaloga između riječi i slike, kao čimbenici jedinstvenosti instalacije u razgovoru sudjeluju i objekti, pa bi se moglo reći i kako je scenografija izložbe također jedan od sugovornika. Štoviše, tu je prisutan i autor kao domaćin prostora kojega je izložbom posvojio; u inscenaciji izložbe on ulazi u razgovor s posjetiteljima, obrazlaže ishodišta i rasplete predstavljenih slikovno-tekstualno-objektnih dijaloga, kao i razloge koji su ih učinili važnima u raznim razdobljima života. Ono što međusobno razdvaja cjeline izložbe, a koje autor tek usmeno imenuje, dimenzije su života o kojima govore: Umjetnost, Djetinjstvo, Prijateljstva i suradnje, Ljubav i, kao peto, Magija. A ono što ih povezuje jest da su sve izražene autentičnim vizualnim esperantom, od slikovno tekstualnih objava, fotomontaža i plakata do gotovo inovativna završna, post scriptum formata, kojega bi se moglo označiti tek opisno: pjesma u dvanaest vizuala.
Međutim, bez obzira na razna područja koje fragmentima oslikava, načelo njihova odabira autoru je uvijek isto, u djetinjstvu to je očuđenje, pa onda i očaranost umjetnošću kao nečime za što se još i nema odgovarajuća ladica, ali se sluti kakav će biti njezin sadržaj, a personificirana je Johnom Lennonom, prvim važnim umjetnikom. Zatim je ta slutnja realizirana, ilustrirajući Habjanovu umjetničku biografiju, izdvaja se njegovo sudjelovanje u umjetničkim grupama. Misao o mogućnosti umjetnička dijaloga pretvorila se u konzumaciju, štoviše, stvarno je prijateljstvo postalo temeljem kreativne suradnje, čitavih opusa koji kao svoju tematsku platformu postavljaju upravo prijateljstvo, te se uglavnom i iznose dijalogom svojih likova.
U Habjanovu slučaju umjetnost nije odvojena od stvarna života. Cjelinu Ljubavi otvara Cvjetanovićeva fotografija mladenaca Ane Marije i Stanislava, dinamična situacija nedokučiva žanra, snimljena usput, vidi se i djelić ceste i pruga uz nju, putovanje tek započinje, godina je 1992. Toj slici dijaloški je sugovornik pjesma, sadašnja, kojom se komentira međuvrijeme te životne veze. Uz mamu i tatu, i djeca su umjetnici, svjedoči tome dijalog između dva rada-dara Klasje i Jakova.
Priču autor završava pjesmom prelomljenom u dvanaest vizualnih dijelova, pri čemu je svaki od njih odgovoran svome nazivu, odnosno stihu. Taj bismo poetsko vizualan poliptih mogli protumačiti kao poruku koju autor šalje u ovom trenutku, iz ove životne etape i s ovim iskustvom. Ili kao prvu repliku dijaloga koji se tek otvara. Gledajući u cjelini, izložbu je moguće shvatiti kao autoportret, no s obzirom na scenografiju i prisustvo autora, preciznije bi bilo reći da je to autorska izvedba autoportreta uživo.
Odgovarajući na poziv Minstrel Boya, kao jedan od likova u jednoj od izloženih epizoda, javljam se prvi za riječ: Tko je taj brat koji te gleda okom kroz naočale Johna Lennona, a s kojim si u neprestanom dijalogu? Tko je taj nevidljivi čuvar, pratitelj ili vodič, koji patrolira područjem između tebe kao motiva i tih, već zgotovljenih, portreta? Tko predlaže kombinacije ili dijaloge između života koji postoji i onoga što imaš u glavi? „Kombinacije“, kako kaže Jean Renoir, „koje mogu donijeti umjetnički rad, mogu donijeti sekundu sreće, nešto jednako važno kao i ostalo.“