Nataša Govedić, uz roman Otok ili kit Stanislava Habjana, Zagreb: Petikat, 2021/22.

 

                                                   O, Zaratustra, reče on, život bježi. I jelenom treba biti tko ga želi stignuti!

                                                                                                                       M. Krleža, Zaratustra i mladić

            

U romanu Stanislava Habjana Otok ili kit iz 2022. godine glavno je lice „brodolomac“ Ante Perković (1973-2017), u našoj kulturi poznat i kao stvarna osoba, glazbenik i još više kao glazbeni kritičar, autor dva albuma s grupom Djeca i tri samostalna albuma te četiriju knjiga kritika (Dugi vikend u zemlji čudesa, 1997; Slijepi putnik, 2001; Sedma republika, 2011; Rundek: između, 2013), nekoliko uredničkih knjiga i jednog zapisa o otoku Viru. No Perković se u Habjanovu romanu najprije pojavljuje kao stvarni primatelj njegova emaila, prijateljskog pisma isprike koje mu Habjan šalje 2001. kao objašnjenje tada neostvarene autorske suradnje. Iz te uvodne dokumentarističke crtice može se izdvojiti prva prava rečenica romana Otok ili kit, kao stilski uzorak puno dužega pisma koje će Habjan u obliku svojega prvog romana napisati dvadeset godina kasnije:   

         U nutrini velikog sata, između zupčanika, spirala i kotvi, između tika i taka, kao između vode i leda, postoji prostor koji spašava. Nimalo komotan za pristojni udisaj, no zato prostrt skroz do horizonta. Tamo je negdje pošta Acapulco, točka otočka koju nijedan 'dobro odrađeni marketing' nikad neće lišiti mirisa sivih tovara.

Prostor koji spašava pripremljen je za Antu Perkovića točno između tih zupčanika vremena, a sastoji se od kompletnog mediteranskog krajobraza jednog otoka, naznačenog na samom početku teksta i nečujnom replikom, nizom točkica između navodnika („...............“), nepoznatog teksta razglednice koju Ante piše ili pokušava napisati, sada kao nova vrsta slijepog putnika ili otjelovljene vlastite knjige istoga naziva. Sudeći po malo iskrivljenim nazivima toponima, kao i povijesnim imenima-funkcijama devetorice članova ribarske posade, preuzete iz Adriatice Maritime, Ante se obreo na otoku zadarskog arhipelaga, negdje između Iža, Oliba i Paga. Otok je i vrsta čistilišta na kojemu se Ante, sada čovjek bez sjene, ujedno i osoba bez odraza (barem dok stoji ispred ogledala), budi kao brodolomac nakon kratkog „vijađa“ (puta) na koji je krenuo iz rodnog Zadra i zaspao.

 

         Animokracija 

 

Slično tibetanskoj Knjizi mrtvih, postoji zahtjev da se putničke duše u čistilištu snađu između nepredviđenog vremena i nepoznatog prostora, da se nekako orijentiraju prema zaboravljenoj prošlosti i još maglovitijoj ideji budućnosti, kojih dvostruko i na neobične načine u tekstu i na otoku za Antu Perkovića ozbiljno nedostaje. Ali zato je tu posve izvanserijska sadašnjost, naseljena neobičnim životinjama/pjesnicima u stalnoj i intenzivnoj komunikaciji. Ovdje Zec radi kao poštar po čijemu se munjevitom prolasku trgom svakodnevno prepoznaje podne. Lisice su istovremeno i slučajni ljubavnički plijen i profesionalne zavodnice („šećeri“), a postaju, zahvaljujući novom tipu prehrane, i otočka atrakcija za lovni turizam. Medvjed, ezoterik-anarhist, glasno posprema kuću očekujući povratak svoje životne družice Monarhije. Tigar koji na vrhu otoka živi sam kao pas učitelj je crtanja u osnovnoj školi i ljubitelj pisama mladoga Miša ribara, iz kojih je lako prepoznati knjigopisca, kao što ga se prepoznaje, u drugoj životnoj dobi, i u Tati Mišu, otočkom i obiteljskom bilježniku i darovatelju statusa i novih planeta. Mjesec Mika u noći karnevala, samo za uho brodolomca Ante, zapjevat će svoju pjesmu ljubavi glasom Iskre Nikole. Miš kustos podmorja, govoreći o knjizi svojih podvodnih fotografija, izgovara izjavu fotografa Borisa Cvjetanovića, a riječi koje svojoj djeci čita Tata Miš iz knjige Kućna pravila, pripadaju naravno autorici Olji, ali zapravo su njegove, kaže on, ”samo ih se ona prije sjetila”. 

Jer sve je to istina, kaže rečenica kojom se često zatvaraju prizori.

Likovima s krme ne trebaju autori. 

Ovaj autor pripovijeda svoj vlastiti postojeći život.

Tek se ponekad i usput zateknu ovdje, čineći scene mogućima, Žabac škovacin u zelenim hlačama ili prosijedi, elegantni Jež u smirenoj potrazi za najslađom od malih zelenih jabučica kakvih je puna terasa. Ili pak Jaško, duh Sivog magarca, nevidljivi zaštitnik otočkog svetišta i svih lost 'n' found stvorenja. 

Da, tu nije u pitanju politička, satirična basna. 

Kao ni svijet iz bajke, recimo čapekovski. 

Više je to organizirano razmatranje o tome što je to bezuvjetna ljubav, bezuvjetno mjesto i bezuvjetna vječnost, o čemu su definitivno najkompetentnije oduvijek sudile životinje. I pjesnici. Možda smo zato na otoku koji je ujedno i kit, bez kita bio bi banalan, tek usidren komadić tla. Kit je u mnogim azijskim mitskim tradicijama čuvar mora, plutajući hram. Je li onda Antu progutao onaj kit koji je nekoć u svojoj utrobi nosio i biblijskog Jonu? Jesmo li mi u utrobi raspjevane i mirisne mediteranske Smrti? Ili je u pitanju kit koji naprosto može sa svojim otokom otploviti kamo god želi, slobodno od ideje kopna? Pa i od ideje umiranja? Životinje u ovom romanu imaju mudrost koja je s jedne strane posve svakodnevna, nepretenciozna, primjerice kako žmireći, opipom tek, procijeniti je li smokva zrela ili jednostavno sjediti i gledati prema horizontu. Ali one su i izvanserijski mislioci o tome da ako nitko nije otok, onda ni ovaj otok nije otok. One su i posebni glasnici, baš kao i praktično ravnopravni dio ljudskog svijeta, jer vode razne zanate na otoku (volonterska bratija, sele namještaj, imaju sitotisak, skuhaju za cijelo selo rižot od batikuli.) I upravo životinje imaju sposobnost prihvatiti slijepog putnika, brodolomca Antu. Njihov stav prema „teritoriju otoka“ zabranjuje jedino destrukciju. Sve ostale varijante lova i kazališta, glazbe i gozbe, dolaze u obzir. Taj otok koji se pojavljuje za izgubljenu dušu umrlog prijatelja ne dopušta zadavanje smrti. Životinje su tu i kao sinonim obnavljanja. Ili kako veli Nietzsche u Veseloj znanosti, također opisujući regeneracijsku moć animalnosti:

         Mi neshvatljivi. - … Mi pogrešno shvaćeni – jer stvar je u tome mi nastavljamo rasti, nastavljamo se mijenjati, svakog proljeća odbacujemo svoje stare laveže i stare kože, mi postajemo sve mlađi, puni budućnosti, viši, snažniji… Kao stabla rastemo i to je teško razumjeti, kao što je teško razumjeti sav život – nismo na jednom mjestu, nego posvuda; ne rastemo u jednom pravcu nego u isti mah prema gore i prema dolje i prema van i prema unutra. 

Tu vrstu života za Nietzschea – a rekla bih i za Habjana – imaju i same knjige. One također rastu i rizomatski se šire u svim smjerovima. One su zlatne ribice u tami, koje lutaju ili miruju čekajući svoje pisce, one jedine s kojima mogu izroniti na svjetlost i postati stvarne, ukoričene. Veli Nietzche u djelu Ljudski, isuviše ljudski: „Svakog pisca čudi kako knjige zadobivaju vlastiti život čim ih pustimo od sebe; pisac ima osjećaj kao da gleda insekta kojem je jedan dio tijela otišao od njega i postao svijet za sebe.“ Veli Habjan u pismu učitelju Tigru: „Umjesto niza knjiga, samo jedna u životu, ali u nastavcima, i zbilja bez kraja. I koja se piše i čita i tumači sama, jednostavno svjedočeći prepisani život. I to ne bilo koji, nego onaj obećani, umjetnost-život: vedar i svemoguć i kad pada kiša, opipljiv i dosljedan u svakom detalju“. Da vam nisam rekla, mislili biste da je iz Zaratustre. Ali nije. Iz Otoka ili kita je.

 

Prijatelji     

 

Na Habjanovu otoku priču o izgubljenom identitetu na kraju rješava Pijetao, spomenut već u uvodnom citatu Pica dela Mirandole (iz Govora o dostojanstvu čovjekovom, 1486.) Pijetao je to, navodi se, Pitagorin, ali i onaj iz Knjige o Jobu, kao i onaj Majakovskog, no jednako tako i Habjanov, peteh istarski i carski, ne samo u ovoj njegovoj knjizi. Tu se pojavljuje, nabrajajući mnoge životinje iz svojega vrta, i bijeli Miš-pjesnik Hljebnjikov, a uloge i sudbine njegovih suvremenika, ruskih formalista Šklovskog i Tinjanova, u svojemu noćnom dijalogu preuzimaju dva otočka ribara. U zbiru njihovih razgovora u ovoj knjizi, vođenih uvijek na mjesečini i samo o književnosti, nije teško prepoznati posvetu Greineru i Kropilaku, autorima-likovima iz Habjanove mladosti. Prijatelj Tuljan, ex-škampar, na otoku je ugostitelj; ponad njegove Otvorene točke svilena bijela zastava s tri narančasta sunca nečujno leprša uz Idiot Wind. Umjesto kruha, na otoku se peku „kruškolike krušnje“, u brijačnici je natpis Samo slon se brije sam, uhvaćene se zlatne ribice nakon kraćeg razgovora vraćaju u more, opći pozdrav glasi: „Oblo!“, a elektrika se dobiva od egipatske mačke. Citiram: Ribarska se mreža na otoku zove art. 

Kako zapravo stoji stvar sa životinjama, saznajemo iz razgovora dviju djevojčica: 

 

„Prvo je pravilo, sve su životinje žive. Ako ti se čini da nisu, moraš samo u njih još malo gledat. Drugo, sve se najviše vole crtat kistom.“

„Danas. Ali neke druge dane bolje ispadaju olovkom“, kaže druga.

„Samo anđeli nikad ne. Oni se jedini crtaju s gumicom, uvijek.“

”Da, ali prije moraš olovkom zašarat papir.”

Kao u Nietzscheovoj epskoj pjesmi ili romanu ili simfoniji ili filozofskoj igri pod nazivom Tako je govorio Zaratustra, svjesno kritičnoj prema reduktivnim i arbitrarnim ideologijama podjela na literarne i filozofske žanrove pisanja, Habjan dopušta da su životinje i filozofi i pjesnici i šljakeri i roditelji. Svakako avangardisti (Nietzsche bi u filološki vrlo pažljivo odmjerenom  prijevodu Vanje Sutlića rekao „preko-ljudi“, oni koji nadmašuju i svoje i tuđe konvencije, iako ih se češće pogrešno naziva natčovjecima). I izvan svake sumnje – intimni prijatelji. Baš kao što skladno i prisno s Orlom i Zmijom u planinskoj pećini živi Nietzscheov protagonist, sve im vjerujući, ispovijedajući im se i uvijek vraćajući, tako je i Habjanov otok naseljen životinjskim prijateljima. Koji i sami imaju svoje životinje. Ovako gazda Mika priča svome Pixu, ispirući mu oko kamilicom nakon što se ovaj zapetljao u trnje: ”Pa što bih ja da mi nema nas? Tumarao bih ko bez glave, pao bih u polju u prvi bunar, u Talijanovu bužu. Kako pjeva Zlamenigo: Zašto da čovjek uopće živi ako je kometa, da nigdje usred ničega sam sa sobom šeta? Samo ti meni progledaj, pa idemo mi dalje, u lov na naše prizore bez značaja.” ”Ovo je san, a ne ono noćas”, žmireći šapće Pix. 

 A sada citiram iz Nietzscheova Zaratustre, ovdje u ritmičnom, duboko evokativnom prijevodu Maria Kopića (Koprivnica: Šareni dućan, 2022):

 

        Ono Ja i ono Mene vazda su u odveć revnu razgovoru: kako bi se moglo izdržati kad ne bi bilo prijatelja? Vazda je pustinjaku prijatelj treći: treći je pluto koje priječi da razgovor dvojice potone u dubinu. Ah, ima odveć dubina za sve pustinjake. Zato tako čeznu za prijateljem i njegovom visinom. (…)

         Poneki se ne znaju izbaviti iz vlastitih lanaca, a ipak su prijatelji izbavitelji. Jesi li sužanj? Tada ne možeš biti prijatelj. Jesi li tiranin? Tada ne možeš imati prijatelje.

Jung kaže da su Nietzscheove životinje sâm Nietzsche. Orao je intuicija. Zmija je nesvjesno. Prejako sunce je materijalizirana svijest samog autora Zaratustre. Ali to mi se objašnjenje, kao i inače kao su u pitanju ladice ovih ili onih terapijskih sustava, čini prejednostavnim. Ograničavajućim.

 

         Učenje o otvorenim prostorima 

 

Orao nije samo Nietzscheov dvojnik, nego i prijateljska prisutnost razlike, jedne posve nevjerojatne životinje, baš te Orlove divlje lovačke ustremljenosti i neprijetvornosti koja hrani Zaratustru. Sunce nije samo „unutarnje oko“ proroka čija je jedina misija „uvidjeti“ i sebe i druge, nego je Sunce i blistavo tijelo prirode koje je i bez ikakvih metaforizacija duboko ljekovito. Inače, na Habjanovom otoku pojavljuju se čak tri (3) sunca. Kao u bajkama, kod Nietzschea i kod Habjana životinje govore bolje od nas. I bolje lete, kao vrapci-raketice u Habjanovoj priči „Dućan metafora“, koja doduše nije dio Otoka ili kita, ali opet i jest, jer Habjan po vlastitu priznanju uvijek piše jednu te istu knjigu, mnogotomni samizdat, koji može poletjeti kamo hoće i sletjeti na neke nove stranice. Svoje ili tuđe. 

Habjanova veza s Nietzscheovim Zaratustrom uspostavlja se i preko stalne potrebe da govorimo o svojim učiteljima i o njihovu učenju. Učitelji su više „mi“ nego što su to naša „ja“. Oni konstantno inspiriraju. Brišu duh isprazne težine i teške ispraznosti u korist duha igre, lakoće, užitka, stiha, slike, zajedništva, nemogućih varijanti živih, transformativnih metafora. Neka Zaratustrina učenja su molitve, ali jednako tako i će Habjan citirati Harmsov zapis iz 1931. godine, u kojemu Daniil moli boga da mu prvo podari dobar san, a zatim ga „probudi snažna za borbu sa smislovima“. Ovako to formulira Nietzsche, u svojoj molitvi nebu: „Odista, blagoslov je to, a ne nikakvo huljenje, kad ja učim: Preko svih stvari stoji nebo slučaj, nebo nevinost, nebo zgoda, nebo prerazdraganost.“ U mom čitanju bez Nietzscheova Zaratustre ne bi bilo ni ruske avangarde ni francuskog neorealizma, naravno ni Krleže ni Radovana Ivšića ni Anke Žagar, jer ne bi bilo beskompromisnog napada na „razumnost“ jezika. Kao i na moral poslušnosti, straha. Habjan ne samo da se izravno naslanja na tu ničeansku tradiciju prevrednovanja, nego je i nadopisuje, riječima koje Anti izgovara otočki brijač, također jedan od učitelja, bijeli maestro maglenih brkova:

         Poezija je cijela, zapravo, želja. Koja se ne uklapa nužno u moguće, ili vjerodostojno. Slika poetska, napisana, izrečena, otpjevana, nije tek želja za nemogućim: to je glad za stvarnošću!

 

         Koferić u bijegu

 

Važnu rolu u romanu imaju i ilustracije Klasje Habjan, čija ruka u središtu mnogih krugova otoka i drvenih godova nekog okruglog mjesta također crta psa, a susret miša i djevojčice uprizoruje tako da se čini da njene dvije pundžice i njegove okrugle uši međusobno razgovaraju – ili se bar slušaju. I čuju. U tekstu i slici pojavljuje se i afrička kraljica Nina Simone (legendarna jazz pijanistica i pjevačica), ali i bezbrojne vrste životinja koje su u tekstu označene samo pravilnim, ritmičnim redovima vodoravnih i okomitih crtica. Nalik na beskrajno pletivo očica. Slika ovdje na alternativni način otvara svijet imaginacije, u značenju mašte koja je uvijek i prije svega slika (imago), pa onda samo privremeno tekst, da bi zatim opet postala nova slika, vizija, vid.

Jedna od tema romana vezana je za pitanje gdje je nestao Antin koferić (pripovjedač namjerno koristi deminutiv) i u njemu njegov rukopis. Habjan se pita je li izgubljen kao De Sadovi spisi tijekom revolucionarog osvajanja Bastille? Je li duša – moj tekst, moja najintimnija psihografija – zbilja izgubljena? Ili samo luta? Nimalo pustim otokom? I ima li taj „brodolomac“ Ante ipak svoje fiksne konture, svoje lice, ili ostaje tek jedan od književnih likova? Habjan:

        I nitko ne zna, jer ne može se znati – taj lik kojega ugleda kad se zastor rastvori – je li to taj lik pravi, ili se njega tek igra? (…) Ali teatar ili dvojnik, zar je ovdje važno?        

Duboki duende (žal) književne vječnosti, u kojemu Marija iz poeme Majakovskog Oblak u hlačama postaje „moja Marija“ (autorova draga) u Otoku ili kitu, ali to je istovremeno i ona „prava Marija“ koja se za Nietzschea naravno zove Lou Andreas-Salomé, dok se za Antu Perkovića vjerojatno zove Glazba. (Ili ga prepozna neka zgodna Sunčica, pa dobi i pusu.) Tu su sve te idealne drage pronađene, dapače i nacrtane, pa čak i odsvirane dok pjesmu Mjeseca svojoj Mariji na gitari prati Ante, jedino je atmosfera otoka i dalje nejasno usamljenička, sve dok glas Pripovjedača na posljednjim stranicama, u post scriptumu knjige, ne obeća svom sinu Jakovu da će sigurno doći po njega u vrtić prije spavanja. Izbavit će ga iz strašnog mjesta. Neće ga zaboraviti kao koferić. 

Je li se tako izbavio i Ante?

Ili ga je ovaj usud doveo na mjesto na kojemu nema smrti, čak ni kao literarne fikcije? Nije li to filozofski veoma zanimljivo mjesto, baš zato što je nemoguće? Navodno su znanstvenici nedavno pronašli nekoliko besmrtnih životinja, sposobnih samoobnavljati same sebe milenijima i milenijima. Riječ je o morskim životinjama. Dubokooceanskim meduzama. Toliko o vodenom vrtu Otoka ili kita.

 

         Imaginacija kao jukstapozicija

 

I na razini slike i na razini teksta, stalna jukstapozicija starijih tragova i njihovih novih sugovornika funkcionira kao Habjanova metoda mišljenja, pamćenja, arhiviranja i avangardiranja. Asociranja disociranjem. Ključna figura nije usporedba, nego sudar jakih vizija, ponekad i namjerna kolizija svjetova, ali tako da oba svijeta ostanu zainteresirano nagnuta jedan nad drugi, bez međusobnog poništavanja. Taj krijes koji nastaje u eksploziji starog u novo i novog u staro nalik je na ono što Nietzsche u prijevodu Sutlića zove „vječno vraćanje jednakog“. Ne istog. Ali drevnog. Onog što stihovi uspostavljaju kao stalni o/poziv, na koji se ponovno i ponovno odgovara.  Habjan i Majakovski idu tako jedan prema drugome i zamrzavaju se u duploj ekspoziciji. Habjakovskom. Primjerice, prvo iz daljine čujemo Majakovskog (u prijevodu Flakera):

 

         Volim životinje.

                   Spazim li pseto – 

         Tu kod pekare – 

                   Olinjalo blijedo,

         iz sebe sam spreman 

                   čak i jetru eto

         izvaditi.

         Nije mi žao,

                   neka uzme i jede. 

 

A onda kod Habjana u Otoku i kitu isto nađemo i pekarnicu i Majakovskog i psa koji je u međuvremenu dobio ime Piks. Navodim ovo kao primjer osobite hipertekstualnosti, linkova (kao onih na internetu, samo bez digitalizacije, kroz klasično pamćenje „mantri“ književnosti) kojima Habjan spaja svoje omiljene pisce u nove literarne mreže, što je zapravo njegov najluđi umjetnički postupak: sve uvijek iznova povezati sa svime. Čitajući ga, a svi ga čitamo polako i na mali griz, da nam ostane jabuke, shvaćamo da smo uvučeni u jako kompleksne poštarske transakcije. Da ga valja čitati unaprijed i unatrag. Za to postoje i ona dva nespretna glagola, iščitavati i prečitavati, premda je najbolji jednostavno čitati. Nije li to ujedno i definicija književnosti, ne samo kao jednog djela, nego kao unakrsnog čitanja svih tekstova kojih se možemo dokopati?  

 

         Još jednom, životinje

 

Povjesničar umjetnosti John Berger u tekstu „Zašto gledati životinje“ kaže da su životinje bile prvi čovjekov krug, samim time i otok. Naselile su naš svijet kao naše istinske, epske majke i očevi, braća i sestre. Podigle su nas kao vrstu, othranile, nerijetko i odgojile. Nakon toga slijedi njihova surova devastacija ljudskom rukom, da bi danas po pitanju svojih prava bile i politički marginalizirane, ali jednako tako fetišizirane i komodificirane kao kućni ljubimci. Dodajmo: kao „igračke“, kao hodajući normabeli. U romanu Stanislava Habjana životinje ponovno uspostavljaju svoj prvobitni krug i pronalaze načine da isprate brodolomce do njihovih post-humanih destinacija. I Brian Massumi pišući  Što nas životinje uče o politici inzistira na vitalnosti životinjskih afekata, na intenzitetima oko kojih u animalnom svijetu nema težine, nema srama. Tu se, dakle, događaju nove vrste mišljenja, ne samo osjećanja. Nešto slično po Nietzscheovom mišljenju za ljudsku vrstu radi i glazba. Možda je zato protagonist ove knjige glazbenik i glazbeni kritičar? Možda se zato njegovi izgubljeni tekstovi na kraju fabule pretvaraju, umijećima očisnim, u tvrde crne vinil-ploče s rupicama u sredini? Možda zato Habjan u roman uklapa i probu svog zbiljskog otočkog Orkestra na Skalamin do Sunca i završava tu sliku s ovakvim tekstom:

         Valovima pljeska more svake večeri ispraća s terase bend. Dok vokal pjevačice kao prozirni veo još uvijek natkriljuje scenu, cijelu sliku odnoseći onkraj horizonta, mi smo svi još uvijek ovdje. U tuxedu dirigenta kojeg mu je darovao novi frend (poznajem ga cijeli život, odnedavno tek smo bend), jedan član družine upravo daje izjavu lijepoj djevojci za Studentski radio: ”Naša je pjesma puževa školjka iz koje šumori glazba svijeta. A rime i ritmovi dječje su radosti, strip-sličice ispod zakopanih zelenih stakalaca, sačuvani kristalići svemirske harmonije.

Kako god bilo, Ante Perković nije nestao 2017. godine. Dogodio mu se „izbor nove osobnosti“, veli Habjan. I u nastavku:

         Smisao pjesništva i jest u tome, kaže Czeslaw Milosz, da nas podsjeti koliko je teško ostati samo jedna osoba, jer je kuća otvorena, u vratima nema ključa i nevidljivi gosti ulaze i izlaze po želji.   

Opet čudan duende (bolni intenzitet): Ante Perković je postao neka naša zajednička igra, zajedničko čitanje, pa i zajednička kupka, zajednički gubitak, kako bi to rekao Ranko Marinković. Taj vrlo, vrlo neobični ničeanski eksperiment sa sablasti jednog brodolomca čini mi se jednim od najhrabrijih i najtoplijih lica hrvatske književnosti. Dapače, čini mi se i da je u pitanju i roman o književnosti i književni roman, što samo po sebi smatram dvostrukim majstorstvom. I ponovno, dosljednom jukstapozicijom. 

Ovo nije iz romana, premda je u pitanju jedan od Habjanovih otočkih miševa, Velimir Hljebnikov. Evo ga piše Vjačeslavu Ivanovu, pismo od 10. lipnja 1909. godine: „Znamo da ćemo umrijeti u idućih sto godina, ali ako je istina da stalno umiremo, počevši od rođenja, onda zbilja nikad nisam tako silno umirao kao posljednjih nekoliko dana. Uragan mi je iščupao korijene i odbacio me zbilja daleko od rodne grude. Zato i imam taj osjećaj da smrt nije posljednji čin nego prethodnica postojanja, prethodnica cjelini našeg postojanja – i time kao da je postala i moćnija i opipljivija nego ikad prije.“ Habjan je krenuo iz posve istog smjera. Ako je smrt prethodnica, avangarda, brodolomac Ante ima pred sobom dugo vrijeme teksta i njegove misteriozne otočke glazbe, da ne velim slatkih zvukova (Shakespeare, Oluja). Kao što vidite, knjiga se nadopisuje sama, pa bježim iz nje prije no što i mene nije pretvorila u svoj – neodoljiv, humanimalni – bestijarij.    

 

 

II.

Ali što ako je otok mjesto s kojeg ne treba pobjeći?

Zaratustra se svojoj planini vraćao ponovno i ponovno, Milton je nakon Izgubljenog raja napisao Ponovno zadobiveni raj, Borges je inzistirao na tome da sva mjesta i vremena treba namjerno čitati protiv prepoznatljive kronologije i kronotopije, posebno protiv ideologije „završetaka“ bilo tekstova bilo odnosa. 

Jedino Shakespeareova Oluja inzistira na tome da iz raja svakako treba otići. Potopiti svoje alkemijske knjige i vratiti se u raščarani svijet kao (namršteni) gledatelj, ne više kao kreator, izvođač, majstor ceremonije. Napustiti kazalište. Oluja je Shakespeareova posljednja drama, njegov čuveni tresak vratima. Umjetnost je postala preteška, njena stalna olujnost potpuno iscrpljuje maga. Dosta mu je i Ariela i Kalibana, čak i glazbe, sve ih raspušta. Čitavu kompaniju. Postoji i strah da će brodolomnik – bilo Prospero, bilo Habjanov protagonist Ante Perković – zaboraviti na stvarnost, ostati bez čvrstog tla pod nogama. 

Nietzsche se ne slaže.

Nietzschev poučak: Nikad ne odustaj od raja, od slobode.   

Navodim iz Zaratustre, ovdje u prijevodu Maria Kopića: Tisuću staza ima kojima se još nikada nije kročilo; tisuću zdravlja i prikrivenog otočja života. Neiscrpljeni i neotkriveni još su uvijek čovjek i zemlja njegova.  

Ostajemo, dakle, na Otoku ili kitu. 

 

Na njima ne vlada Miltonova biblijska ekipa, jednako kao ni Shakespeareov osjećaj ogorčenosti i privremenosti, jednog kratkotrajnog otočkog eksperimenta koji će uskoro (čim se spuste zastavice Ljeta) zamijeniti rutina, mrtvilo slika, estrada i jagma za krunama. Na Habjanovu otoku nema tragova ni religioznog nasilja, nema mučenja britvom iz lokalne Brijačnice, čak ni lisice neće nastradati u lovu, umjesto toga završivši na izložbi. Na otoku vladaju Kućna pravila, uz koja odmah idu i Odstupanja od kućnih pravila. Habjan: 

         Ne postoje pravila. Ne priznajemo ih. Samo doživljaji postavljaju pravila, a oni su svaki pravilo za sebe. Zato su sva pravila i odstupanja od pravila. Svjedno je s koje ih strane upisujemo, s koje ih strane čitamo. Zato je ovo knjiga bez početka i kraja. I nastavlja se sutra.

Kako pokazuje tekst romana, pravila se vode karnevalskim načelom u kojem svatko – pa i Ante Perković koji se formalno odjavio sa zemaljskih adresa 2017. godine – može na otoku postati „netko drugi“, izmisliti se iznova, početi ispočetka, istupiti iz logike linearnog trajanja. Habjan:

        Da! Karnevalska noć najbolja je prilika za izbor nove osobnosti. U svakome se kutku šume trenutačno sve umnogostručuje. A umjetnost je maskenbal već sama po sebi. Tu svatko nastoji biti nešto drugo – i uspijeva u tome! Slikar bubnja u dva benda, fotograf radi kao podmorski vodič, pisci režiraju filmove i predstave, performeri su ribari, vatrogasci, kriminalci, kotlokrpe. (…) Samuel Langhorne Clemens postaje Mark Twain, no seli se i dalje, u svoga dvojnika, Huckleberryja Finna, da bi napokon sretan otpovio s prijateljem… 

Otok je, dakle, mjesto kreacije. More mogućnosti. Grčki glagon poiein znači stvarati, upustiti se u metaforu, prijenos, koja u poznatom uvijek pronađe nešto drugo. Nepredvidljivo. Transformaciju. Invencija također dolazi od glagola in-venire, stići-u (nešto neimenovano, neočekivano); u kretanje, izdržati sve svoje preobrazbe. Je li to onda točna adresa ovog romana? O/tok Tok, otok Tijek, metamorfoza? 

Kako Yeatsov otac, likovni umjetnik, piše u pismu svom sinu pjesniku, datiranom 10. 5. 1914. godine: „Poezija se jedino i bavi stvaranjem Rajeva. Upotrijebio sam množinu jer ima onoliko rajeva koliko ima i individualnih sudbina… zapravo ne, ima onoliko rajeva koliko ima zasebnih osjećaja.“ Zanimljivo je da nam je rajski spektar afekata, civilizacijski i povijesno gledano, mnogo siromašniji od spektra patnje. Kako veli Nietzsche, svi poznaju „duh težine“; malo tko se usudi govoriti o tome kako sepostaje laganim, postaje pticom. Ima ljudi koji uopće ne mogu pojmiti da umjetnost nije samo oplakivanje gubitka. Kao što ne mogu pojmiti ni igru. Ali u rajskom spektru afekata, Habjan se kroz zapis o svom odnosu sa sinom može radovati zato što je dječaku kupio premalu kacigu za bicikl jer to samo znači da je sinovljeva glava toliko puna dobrih ideja da treba pronaći uvijek malo veću. Otok ili kit je knjiga u kojoj međuljudske veze nisu prekinute, zajednica nije proglašena utopijom, stvarna imena nadahnjuju stvarne ljude za stvarni užitak (ne samo pisanja i muziciranja, nego i ribarenja, lutanja, feštanja, razgovaranja ili zajedničke tišine tijekom šetnji). Za razliku od Otočana, vjerujem da bi čitateljski gosti Habjanova teksta, otoka koji ne želi nastati isključivo taloženjem emocija oko traume, mogli biti iskreno zaprepašteni ovom literarnom lokacijom ili biooklišem koji ne prometuje na gorivo straha. Ali to je ujedno i istinsko Zaratustrino mjesto. Nietzsche:

        Tko će jednom ljude naučiti letjeti, taj će pomaknuti sve kamene međaše; sve će mu kameni međaši sami letjeti u uzduh, zemlju će on iznova krstiti - kao 'laganu'. 

Pri tom u Habjanovu rukopisu ima sva sila raznih napetosti. Ali njihova dramaturgija nije u tome da brat želi ubiti brata (na čemu se uistinu temelji jedan veliki korpus svjetske literature), nego u tome da brat/sestra želi bratu/sestri dobrodošlicu. Prilično zahtjevan pothvat. Dobrodošlica. I još k tome dobrodošlica kao nekalkulirana otvorenost, pa što god da brodolomci donijeli sa sobom. Est/etika dobrodošlice izvan teksta nalazi se, naravno, pod brutalnom opsadom: postoji čelična žica i gomila naoružanih vojnika koji razgraničavaju svijet na one koji smiju prijeći iz granice rata u prostor mira, nasuprot onih kojima je prijelaz onemogućen. Izbjeglice svakodnevno tonu u morima koja okružuju sigurno tlo. Baš zato, inzistirati na otoku kao bezuvjetnom mjestu dobrodošlice, kako čini Habjanov roman, izrazito je politična gesta. Već Derrida tvrdi da nema gostoprimstva koje nije radikalno, koje nije bezuvjetno. Habjan:

         Cvrčkova metoda (…) poriče povijest; raspliće u krilu sve zaplete i konflikte, i svaki stanovnik šume ili polja postaje svjestan da je više od prolaznog.

Najbolje je što se konflikt zbilja ne mora smatrati vrhunskim božanstvom pripovijedanja. Tko god se bavio razgovorom s ljudima jako dobro zna da smo vrsta koja od najranije dobi priču ne svodi na nizanje katastrofa, nego na ono fino tkanje koje se uspostavlja u i među likovima. Priča je mogućnost da upoznamo Tuljana i Jazavca, Harmsa, Majakovskog, Zeca, Miša i Amišicu, Pripovjedača, Antu i Antu, Pijetla. Da se udubimo jedni u druge. A to znači da ne postoje samo narativne napetosti koje nastaju iz traume, nego i napetosti koje nastaju zato što na naše unutarnje pošte kontinuirano stižu različiti gosti, bližnji i dalji, s kojima se možemo izabrati zbilja upoznati, kao da samo na istom otoku, baš kao što nam stižu i najraznovrsniji snovi, koje želimo raspakirati, dešifrirati, pročitati, odgovoriti na njihove vizije. Nije im jednostavno pristupiti. Hoću reći da spektar slavlja života piscu (i čitateljima) donosi jednako duboke izazove kao što to čini i mnogo poznatija, uobičajenija skala stradanja. Kao da smo navikli žaliti se jedni drugima, motati se po paklovima i čistilištima, a kad makar i pomislimo na Danteovih devet sfera raja, samo zbunjeno trepćemo. Jer to je mjesto na kojem (se) rađamo, stvaramo, ogledamo u krugu apsolutnog svjetla (kako hoće Dante), dok je navika našeg življenja inače dijametralno suprotna: prihvaćanje rastuće tame.

Zbog toga treba posebno istaknuti da pisci kao Fridrich Nietzsche i Stanislav Habjan provode uistinu duboki umjetnički eksperiment. Bave se onime što nam je strano i začudno upravo zato što nije poraženo i usuđuje se, uporno se usuđuje, govoriti o Zaratustrinoj „malešnoj svjetlosti na visokim jarbolima, ali ipak velikoj utjesi za zalutale lađare i brodlomnike“ (i dalje Kopićev prijevod). Čime smo opet naletjeli na novi tabu: smije li umjetnost tješiti, ali ne na način minibara ili sretnog završetka tužne priče, nego sretnog trajanja kao takvog? 

Filozofi, za razliku od psihologa, smatraju da je sreća oblik mišljenja koje je neusporedivo teže za savladati od banalnosti, uvriježenosti i proširenosti svakidašnje jadikovke. Sreća je akrobatika. Kontinuirano vježbanje najtežih misaonih i emocionalnih figura. A Habjanov roman zove se Otok ili kit, a ne otok ili raj, upravo zato da nam bude jasno da govorimo o mjestu koje nije samo projekcija, nije samo fikcija bolesničke postelje suvremenog svijeta, nego živa životinja (možda glavna učiteljica naše gostoljubivosti), s kojom je moguće i roniti i plivati. Citiram još jedno mjesto iz otočke knjige, pri čemu je sada ime otoka dakako Kreta:

         Dragi sveci. Javljam vam se prvi put. Imam danas petnaest godina. Morate me brzo čuti. Imam vremena dok pjesma ne završi. A onda moje misli prestaju biti slobodne i ja trčim natrag prema stolu i biologiji. Kakav užas, kakav teret! Memorirati, memorirati. Koji enzimi pomiču kodone. A ja samo želim svoje misli. I kišu, po mogućnosti. Vratite mi to. One su moje. Sretne i polagane, misli uz kišu. (…) Vi ste kradljivci. Stalna trka s vremenom, a uvijek je gubim. Gubim sebe, i mapu radova. Bit ću umjetnik. Pustite me da slikam. Molim vas. (…) Palače nemaju stražare, samo freske delfina. Preskačemo bikove i pečemo vaze. Pletemo vijence i jedemo grožđe. Kupamo se i plivamo i ronimo i smijemo se. Pišemo pjesme. Ja crtam po kiši. 

Nemamo izraz za roman koji nije ni utopija ni distopija. Možda bi najtočnije bilo reći da se radi o real-poetizmu ili razumijevanju do koje mjere svaka slika i svaka ideja mogu biti oblikotvorne, tvorbene, djelatne. Razmjenjive, kao duše. Zbog toga Zaratustrin mediteranski Otok ili kit nije dovršen tekst, nego izumiteljska radionica u stalnom pogonu. Ne samo da nema potrebe da u nju „uđemo“ ili „izađemo“ u smislu svršenih glagola, nego je riječ o romanu kao trajnoj dobrodošlici stvaranju. Ili, kako veli Luce Irigaray u tekstu „Prema uzajamnoj gostoljubivosti“, razlika između raja i političkog terora je u jeziku koji koristimo. Raj kaže „pričamo jedno drugome“, „hodamo jedno s drugim i jedno prema drugome“, „razmišljamo jedno o drugome“, „pitamo jedan drugoga“, „trebamo jedno drugo“. Politika kaže nešto posve drugo: „Govorim, idem, pitam, trebam“. Nema povratne sprege. Nema dijaloga. Nema zajedništva.

Zato je Otok ili kit roman uzajamnosti.

Osim sa Zarathustrom, koji opetovano žudi svoje životinjske i ljudske prijatelje, trebali bismo ga usporediti i sa Cervantesovim Don Quijoteom, jer kod Cervantesa je također najbitnija povezanost ili uzajamna odanost viteza i njegova perjanika. Prijateljski odnos i tu je mjera sviju stvari; nevezano za to dobivamo li skupa batine ili uživamo u komadiću sira i vina. Takvi su romani veoma rijetki (da se vratimo na ranije spomenute akrobacije) jer je čitava kultura baždarena na pojedinačnu utrku. Na otuđenost. I samoživost. Onda dođe Habjan i preokrene pravila u igri. Teško da na suvremenoj umjetničkoj sceni postoji inspirativnija autorska gesta.