Mirjana Dugandžija, Jutarnji list, 1. listopada 2023.

fotografija Tomislav Krišto, Cropix

Stanislav Habjan, multimedijski umjetnik, pisac, dizajner, performer, upravo je objavio zbirku poezije ”Pjesma mladom umjetniku”. Posjetili smo ga u riječkoj Galeriji Kortil, gdje njegovu aktualnu izložbu ”Prijatelj Stanislav, dijalozi riječki” otvara golema fotografija Lennonova lica s kotačima bicikla umjesto naočala. 

 

Dragi Stanislave, zašto sam morala čekati četvrt stoljeća i još koju godinu na intervju s vama? Doduše, nakon što ste me, negdje krajem devedesetih, vi i vaš tadašnji kolega suumjetnik, Boris Greiner dvaput odbili, i ja sam nažalost odustala... 

- Ja se, dakle, prvo moram ispričati, pa to evo i činim.

Ma, ni govora! Nije li ovako bolje? 

- Istina je da stvarno nisam bio tada spreman za razgovor uživo za visokotiražni medij u kojem se ne mogu kontrolirati ni naslov ni fotografije ni oprema teksta. Greiner & Kropilak bili su književni likovi čija je svaka objavljena replika pisana za roman koji smo živjeli dvadeset godina. Naša odgovornost prema budućnosti u kojoj će se ta knjiga čitati i proučavati onako kako se čitaju ”Uliks” ili ”Tristram Shandy” bila je prevelika za takav rizik. 

I što se to dogodilo da je odnos danas drugačiji?

- Život se dogodio, a događa se i dalje. Novi se romani pišu drugačije. Moja knjiga ”Car je gol na kiši” iz 2021. napisana je u samo šest tjedana svakojutarnjeg obraćanja mailom publici od pedesetak primatelja. Pisana je doslovno uživo, bez ikakva predumišljaja, u razgovoru s komentarima koje sam primao, i u velikoj radosti što mi je tako nešto moguće.

Doživjeli ste umjetnički i životni salto mortale, recimo.

Svakako. S tim da se i to dogodilo kao literarni slučaj, kao posljedica priče napisane za slikovnicu ”Dućan metafora”, 2011. Kad sam dobio poziv predstavljati tu knjigu na pulskom sajmu, odlučio sam sagraditi ambijent stvarnog dućana stilskih figura i ponašati se u njemu doslovno kao lik iz te priče. Komunicirao sam s posjetiteljima s veseljem i lakoćom, jer sam imao novu kapu i najširi mogući izbor ponašanja. To me iskustvo toliko dirnulo da me promijenilo i otada radim sve izložbe na taj način, tako da sam istovremeno i domaćin i kustos svojih postava.

Baš poticajno.

Da, s pedeset i pet godina napokon sam shvatio da postojim samo u odnosu, da mi ništa nije toliko važno kao komunikacija i da je ona i tema i razlog mojega bavljenja svime ovime čime se bavim. Ne pamtim projekte ni po honorarima ni po stupnju ostvarenog, nego samo po ljudima koji mi ostanu moji nakon tih epizoda. 

Na ovoj izložbi sigurno ćete moći mnoge usvojiti, naročito zahvaljujući ideji da se svake večeri u prostoru izložbe nešto događa... 

Čim netko u nju uđe i ja mu pristupim, već se događa. Prostor izložbe velik je, radovima nisu pridružene legende i ja sam to dužan pojasniti. Izložba je vrlo intimna, radi se o mojem stvarnom životu, dokumentiranom iskustvu mene kao sina, prijatelja, roditelja, autora… Zašto je toliko stihova u svemu i slično.

Zašto je toliko stihova u svemu?

Ovo je izložba novih radova, a posljednjih godina najdraža mi je izražajna forma upravo songwriting, rekli bismo na hrvatskom. Možda je sve uvijek samo potraga za slobodom, a to je nešto što me također oslobađa, pa i od mene samog. Forma pjesme podrazumijeva da ich forma nije nužno autor sam, niti da je on uopće piše, o čemu govori uvodna pjesma zbirke ”Košulja na cvjetove i pjesme na struju”:

Pjesma je nešto što hoda samo.

Primijetili mnogi, ne samo Bob.

Boli nju briga za pjesnikov život, 

ne pada joj napamet za njim u grob. 

Pjesma se klati na četiri noge.

Njuška i lizne baš sve usput.

Malo si slijepac kojega vodi, 

malo tek usput obilježen kut.

 

Baš sam htjela reći – nemojte sad tu pjesme čitati, ali mi je drago da jeste. A te songove izvodite…

S družinom Car je gol, inače. Pjevamo ih na najrazličitijim mjestima i za publiku u rasponu od osnovne škole do domova za starije osobe, na što sam vrlo ponosan, jer naravno da ne radimo nikakve kompromise. A grupu uz mene čine Mary May, Antoan Perković, Sreten Mokrović, Marko Golub, Jack de Shaw… Ali glavnu pjesmu za završnu izvedbu ovdje oblikujem sada u galeriji s riječkim glazbenicima i prijateljima. To je navijačka himna s naslovom ”Diž se kad umreš” koju posvećujem nogometnom klubu Halubjan iz Viškova, nižerazrednom amaterskom klubu s kojim se poistovjećujem. 

O čemu još govori vaša izložba ”Prijatelj Stanislav”?

O misteriju ljudskog života, o svakodnevnom čudu postojanja, o onome što svatko od nas naziva drugačije, a zapravo je neizrecivo. Postoji, ali nije dokazivo. Izložbu je dijelom odredilo i to što sam izabran biti posljednji umjetnik u profesionalnom stažu kustosice Jolande Todorović, a koju sam upoznao na samom početku njezine karijere, u Sarajevu 1989., kada je pozvala na izlaganje Greinera & Kropilaka. Veliki kompliment, naravno. 

Upravo vam je objavljena knjiga „Pjesma mladom umjetniku”, nova zbirka tekstova za pjevanje. Naslovom se referirate na Rilkea, a čini mi se i na Kiša... 

Ne nužno, ali može, naravno. Knjiga je zapravo posvećena mojoj djeci, koji su oboje mladi autori. No obraćam se umjetnicima svih dobi, pa i samome sebi, prihvaćajući činjenicu da pjesnici zauvijek ostaju mladi. Koristim pritom svoja iskustva i spoznaje, nakon sada već pola stoljeća prakse u toj vokaciji. No s predstavljanjem te knjige još ću pričekati, bavim se još uvijek romanom ”Otok ili kit”, promocije su mi važne jer mojih knjiga nema u knjižarama i distribucija se odvija samo preko maila, instagrama, poštanskim motorićima, biciklom, pješice i slično.

Što se s vama događalo od završetka G&K Mailart Officea, 2003.? 

Puno toga, moj radni CV je neprilično opsežan. Ali kako kaže Marquez, život nije ono što nam se dogodilo nego ono čega se sjećamo, kao i način na koji to pripovijedamo. Bio sam Hombre ili Meksikanac u Slipoj Konfidenci, otiskivao originalne grafike svojeg prijatelja na vlastitom izumu - Human Weight Printeru, grafičkoj preši za dvije osobe, po Italiji i Danskoj, slikao sam murale stencil grafitima po Zagrebu, izlagao grafičku mapu Becycled! u New Delhiju, objavljivao plakate u švicarskom Graphisu, kao art direktor uređivao novine Homo Volans i Nomad, oblikovao plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika u Veneciji, vodio s prijateljima Skale do Sunca, galeriju za umjetnost u Staroj Novalji, bio sam krsni kum antikvarijata Moderna vremena, biciklističkog kluba Pedalinac i sada dnevnog kluba Autormobil na Ribnjaku, a imenovao sam i neke krasne pse. Doživio sam i to da sam frontman benda u kojemu frontman na sceni nit svira nit pjeva. Autor sam šest knjiga proze i dvije knjige pjesama. 

”Slamnigrarije”... tako je Tonko Maroević nazvao ono što u svojem pjesništvu radite. Jako točno, respekt prema Slamnigu i njegov utjecaj se osjećaju. 

Ne skrivam nimalo svoje zaljubljenosti i zahvale umjetnicima koje volim, moje izložbe Dijaloga obiluju posvetama i koautorstvima. Na plakatu ove izložbe navedena su imena tridesetak aktualnih sugovornika. Tonko Maroević bio mi je iznimno drag čovjek i ponosan sam na njegov prekrasni pogovor mojoj prvoj knjizi songova, jednome od njegovih posljednjih tekstova. Proglasio me pjesnikom ”u svojoj biti”, dakle u svemu čime se bavim. Drugi pak poštovani darovatelj statusa, Krešimir Bagić, nazvao me ”pjesnikom u prolazu”, vjerujući da se neću trajno vezati uz formu pjesme, pa sam mu nedavno s utoliko većim zadovoljstvom uručio ”Pjesmu mladom umjetniku”.

Što vam je Slamnig značio?

Nije to samo perfekt. Njegove knjižice pripadaju onima čije stranice okreće propuh u mojoj kući, jer ih sam nikada ne zatvaram. Kao ni Razgovore s Kristlom i toliko toga još što bolje da ne krenem nabrajati. U svakodnevnom sam razgovoru s toliko autora da sam na osnovu toga i koncipirao svoju ”Liter-art-uru, Neškolski sat o knjigama”, nešto između predavanja i performansa, a s čime gostujem po gimnazijama i festivalima već nekoliko godina. Takvim preporukama bavio sam se na drugačiji način već u srednjoj školi, opsesivno šaljući prijateljima upute koga i što čitati ili slušati, čime sam oblikovao i svoj grafički jezik, što me usmjerilo u dizajn, pa sam uspijevao ponekad i pokriti mjesečne račune. 

Je, od poezije i kratkih priča biste slabo... No jeste li onda pjesnik ili prozaik, dizajner ili performer ili konceptualni umjetnik?

Ne fali mi ta ladica spoznaje, ali ako tražimo ishodište, mislim da je pisanje najbolji način na koji razmišljam i iz čega većina stvari kreće.

Podržavam, jako! Ipak, za vas je karakterističan ludistički književni izraz.

Ludist, kažu, da. Ne zvuči mi to loše, vjerojatno je u vezi upravo sa slobodom koju si darujem i za koju mislim da je pisac mora imati. Vjerujem ipak da to što radim nije hermetično i da se moje stvari mogu iščitati onoliko koliko pozornosti im je čitatelj u stanju dati. Uzice svih značenja u književnim oblicima nastojim pomno zavezati u mašnicu, a ono što ostane stršati služi upravo tome da razgovor i vrijeme ostanu otvoreni.

Ok, ali to je nešto potpuno suprotno književnosti koja danas dominira, i u svijetu i kod nas, stvarnosnoj književnosti, da sad ne kompliciramo oko naziva... nikad vas ona nije zanimala?

Ne tražim u pjesništvu dodatnu konzumaciju stvarnosti. Istina koju tražim i koja mene zanima nalazi se u međuprostoru između Fede i Realte, što bi rekao Petar Hektorović. Nisam nikad volio osjetiti u književnosti bilo kakvu angažiranost ili pretenziju da se pjesništvom izražava nešto izvan njega samog. Moral priče mora biti utkan prirodno, lebdjeti nad njom kao nevidljivi duh. Volim naravno i besmislicu i apsurd i humor, i Hrabala i Harmsa i Wislawu. Moj književni heroj, koju god kapu stavio, uvijek je onaj isti, čovjek koji ustaje u pet da bi u šest već bio za tokarskim strojem, a u dva i deset stizao kući i vodio potom klince u kino ili na nogomet, ili kupiti im prvu ploču dok još nemaju ni gramofon. Tako miris strojnog ulja ostane uknjižen kao miris ljubavi. 

Što je onda za vas umjetnost? 

Kratko smo tu, ali je čudesno koliko nam toga stane u taj zagradama omeđeni rok. Umjetnost ipak donekle pojašnjava taj apsurd, kao i mnoge druge, razlistava i dokumentira svakodnevna čuda i njihovu zaumnu logiku, a i sama je jedno od njih. Kao morska pjena naših dana. 

Gdje ste u Zagrebu odrasli?

Na Trešnjevci, u predgrađu s puno neba. Grad je počinjao kod Tehničkog muzeja, ulazilo se u njega ispod zelenog podvožnjaka. Odrastao sam na komadiću svemira omeđenim Fallerovim šetalištem na zapadu, Savom na jugu, Savskom cestom na istoku i samoborskom prugom na sjeveru. Sa deset ili jedanaest godina išao bih već biciklom i preko Savske, u dvorište Studentskog centra, sjediti satima pored čovjeka koji je ondje svakog jutra slikao velike plakate za filmove. To mi je izgledalo kao najljepši posao na svijetu, to sam želio u životu postati. Na neki se način i ostvarilo. 

I vaša djeca odrasla su na Trešnjevci?

Da, mi smo na Jarunu, u mirnoj slijepoj ulici nedaleko jezera, ima malo i vrta, nešto između kuće i okomitog stana. Zimi stan, ljeti kuća.

Dok nisam čula da se vaša kćer zove Klasja, nisam znala da to ime postoji, vi ste joj ga nadjenuli?

Da, ali nisam ga izmislio, jedna glazbenica se tako zove. Nešto u zvuku i obliku te riječi jako mi je bilo lijepo i meko, kao klasje što se svija tu pod nama, ako pamtite taj stih. A imalo je u sebi i tu slavensku notu, zvučalo je kao Nastasja, ona iz Paris Texasa.

I kći i sin su vam u umjetničkim profesijama.

Klasja je ilustratorica i slikarica, piše i pjesme i kratke proze odlične, a vodi i vrlo uspješan studio za grafički dizajn s još dvije kolegice, Zitom i Andreom. I njezin mlađi brat Jakov spaja u sebi umjetnost i vještine razne, majstor je i izumitelj najšireg spektra. Svi od njega učimo još otkad je bio klinac. Magistrirao je nedavno produkt dizajn u Haagu, kao posvećeni biciklist dolazio je s faksa u Zagreb biciklom.

Supruga?

Ana Marija, povjesničarka umjetnosti, dokumentaristica, autorica mnogih TV portreta hrvatskih umjetnika, urednica ne samo na HRT-u, nego i naših života.

 

 

 

 

 

ALTERNACIJE: 

- Hugh Grant ili Colin Firth – CHRISTOPHER WALKEN

- Audrey Hepburn ili Grace Kelly – AUDREY

- sadržaj ili stil - OBOJE

- minica ili duga večernja haljina – MINICA, dijete sam šezdesetih

- crveni ruž ili visoke pete – OBOJE, to ide zajedno

- Wim Wenders ili Godard – JEAN-PIERRE MELVILLE

- Handke ili Kundera – BOHUMIL HRABAL

 

ASOCIJACIJE: 

- talent – SPAS

- jutro – DJETINJSTVO, svaki dan ispočetka

- strah – SUPROTNO OD LJUBAVI

- Corto Malteze – STRIP JUNAK NASLIKAN NA ZIDU SOBE djevojke u koju sam se zaljubio. To je moja današnja supruga, koja ga je naslikala kao gimnazijalka. Nosi kapu kao i ja, samo drugi kroj.

- pogreška – UČILIŠTE

- novac – NOT MONEY. HONEY MAKES THE WORLD GOES ROUND. 

- ugoda - RAZGOVOR

- Bog – LJUBAV

- Vjernik ste? – Stvari postoje onoliko koliko želimo da postoje.