Petra Dolanjski Harni

 

Umjetnički iskaz Stanislava Habjana proteže se kroz dizajn, književnost, likovnost i izvedbenu praksu pri čemu se njegova stvaralačka kreativnost ne iscrpljuje u jednom polju da bi prešla u drugo, već kao da se sve osi oko kojih uspostavlja svoj izričaj isprepliću i nadopunjuju. Čini se da umjetnički rad koji stvara proizlazi iz snažne kreativnosti i potrebe za stvaranjem – unutarnje motivacije, stvaralačkog impulsa koji ne priznaje osrednjost, već svakom tekstu, izložbi ili izvedbi pristupa s radošću, energično i strastveno. Devet je godina prošlo od Stanislavove prve izložbe u Prozorima pod nazivom „Uzmi, čitaj!“ do trenutačna naziva „Pjesma mladom umjetniku”. Objema je zajednički tekst kao baza oko koje autor gradi intimistički ambijent. Uronjen u sadržaj, precizan u formi i izvedbi, konceptualno i dizajnerski zaokružen.  

Izložba „Pjesma mladom umjetniku“ posveta je i oda čitanju, strastvena argumentacija da je čitanje ne samo važno, već uzbudljivo, intrigantno i, u biti, jednostavno. Osmišljena za galeriju koja svoj prostor dijeli s knjižnicom, njezin se narativ isprepliće s oba polja, oslabljujući granice do njihova potpunog rastakanja. Naime, naslov izložbe ujedno je i naslov autorove pjesničke zbirke, a postav u cjelini premrežuju tekstovi – izbor iz Stanislavove poezije i vizuali s citatima autora koje voli, većinom izdvojeni iz pisama i razgovora ili bilježaka citiranih pisaca. Vizuale čine kolaži fotografija i teksta, pri čemu crni prostor prekriva veći dio fotografije stavljajući naglasak na tekst kako bi „tema tajne, podteksta, skrivenosti, onoga što sami zamišljamo, bila zapravo to što svaka od slika prezentira.“[1]Postavljeni u prozore, poziv su na čitanje, na zaboravljanje obveza, zaustavljanje vremena, navodeći prema mogućnosti da se upravo tu, zasigurno, nalazi nešto i za nas – što će nam se svidjeti, što će nas osvojiti, u čemu ćemo uživati. Moguće je zamisliti čitatelja/icu Knjižnice kako svoju potragu za tekstom započinje upravo ispred galerijskog izloga, slijedeći fotografsko-tekstualni friz, da bi ulaskom u prostor čitanje nastavio/la sa slikama-pjesmama izdvojenima iz zbirke i postavljenim u prozore, ali okrenute prema unutra. Nakon toga, njegov/njezin put se intuitivno nastavlja između polica s knjigama, pri čemu je vizura sada možda izmaknuta, zavedena viđenim, zaražena pročitanim. Nagovoreni na čitanje, ušli su u dijalog, a on je autoru beskrajno važan. Potaknuti razgovor – stvarni i imaginarni – preko slika, ambijenata, pisama, tuđih i vlastitih tekstova obilježje je njegove prakse u cjelini. Navedeno se prepoznaje i kada fotografije iz svog osobnog arhiva povezuje s rečenicama autora iz „vlastitog“ književnog kanona, kao i kada galeriju u knjižnici još jednom izabire kao mjesto za izložbu. 

U predgovoru knjige „Osobna biblioteka“ Jorge Luis Borges piše: „Knjiga je puki predmet, zabačen svezak među inim svescima što napučuju ravnodušni svemir, sve dok ne nađe svog čitaoca, osobu kojoj su namijenjeni njezini simboli. Tada nastupi ono posebno uzbuđenje zvano ljepota, onaj predivni misterij što ga ne mogu odgonetnuti ni psiholozi ni retorika“.[2] Ljepota teksta kao iskustvo koje se realizira kada se knjiga spoji sa svojim čitateljem/icom o kojoj govori Borges, odnosno užitak u tekstu ako posegnemo za Barthesom, zrcale se i u kontekstu ove izložbe. Autori za čijim citatima Habjan poseže, koje odabire i izdvaja iz svoje osobne biblioteke, mogu navesti na zamišljanje autorova dnevnika čitanja ispisanog s rečenicama koje su mu važne. Izloženi u prozorskim izlozima s pridruženim fotografijama iz osobnog arhiva, pozivaju na zaustavljanje, mame slučajne prolaznike, možda inspiriraju posjetitelje namjernike. Koja je poveznica između teksta i fotografija, odnosno po kojem su ključu spajani? Odgovor pronalazim u intervalu između preciznosti teksta i rastvorena značenjskog polja fotografija snimljenih s nekom drukčijom namjerom, u nekome drugom kontekstu, kao vanjskom konceptualnom okviru izložbe. Prizori koje na njima vidimo – fotografski zapisi prijatelja, obitelji, djece, fotografski isječak nekoga drugog umjetničkog rada, dokumentacija izvedbe pa sve do fotografije dječaka, autora samog – vizualno opisuju autobiografski luk da bi ga tekstovi saželi u formu čija je poruka univerzalna. Potvrdu naslućenog pronalazim i u Habjanovu odgovoru na jedno od pitanja koje mu je u intervjuu postavila Nataša Govedić, u kojem kaže: „Uvjeravati i druge, nepoznate i poznate, u ono u što sam vjerujem, ma koliko bilo nedokazivo, u opravdanost svojih zanosa djelima i autorima koji me nadahnjuju i čine jačim i sretnijim, smatram i dužnošću… Umjetnike i vidim kao poštare koji i svojim ponašanjem i djelima prosljeđuju neke univerzalne poruke oblikovane na vlastiti način.“[3]

I dok vanjski dio radova sabire pročitano i proživljeno, segment izložen s unutarnje strane u prostoru knjižnice-galerije vlastoručni su otisci deset pjesama iz Stanislavove zbirke „Pjesma mladom umjetniku”. Upućene mladom čitatelju, okrenute prema budućnosti, afirmativni su i ohrabrujući iskazi u kojima ravnopravno sudjeluju dizajn, tipografija i način otiska te su ovjerene potpisom i pečatom autora. Pjesme izložene kao slike začudne su, svježe, emotivne, duhovite, ritmične: autor stanuje u jeziku i vješto njime barata, komponirajući svaku riječ u stihu pažljivo kao notu. Rastavljajući život na riječi, iznova ga sastavlja u pjesmi, a za ovu priliku, ali i inače, čini to i u izvedbenom formatu sa svojom grupom „Car je gol“, kao glazbeni performans u sklopu otvorenja izložbe.

Kada Stanislavova praksa ne bila tako duboko uronjena i povezana s čitanjem, ovaj bi se predgovor mogao završiti zaključkom da izložba „Pjesma mladom umjetniku“ zaokružuje cjelinu koju je prethodna „Uzmi, čitaj“ započela u jednoj galeriji u knjižnici. Naime, mnogo je puta aura koja obavija knjižnicu bila inspiracija i poticaj ili početna pozicija umjetnicima u kreiranju rada za ovaj prostor. No s obzirom na to da je njegova praksa duboko uronjena i povezana s čitanjem, a pisanje dnevni ritual od kojeg ne odustaje nego gradi i razvija, krug se ovdje ne zatvara. Upravo suprotno, vidim ga tek kao jedan od mogućih iskaza koji se ulančavaju, pri čemu je ishod neizvjestan, ali je namjera optimistična. Jednako kao što je optimistično i uvjerenje da je čitanje polazište za razumijevanje sebe i svijeta koji nas okružuje. Svaka pročitana rečenica, stih ili tekst čini naš svijet mrvu većim. Već je i to dovoljan razlog da u čitanje uronimo kao u magično jezero koje nas dubinski prepoznaje. O tome govori i ova izložba.