Dubravka Zima

 

Godine 1937. Tin Ujević objavio je kratku poetsku prozu Borba s anđelom, koja pripada u korpus njegovih pjesama u prozi ili pjesničke proze, kako ju je sam autor nazivao (prema Oblučar 2020.). Ovaj tekst, prilično neobično za Ujevićevu književnost koja je među najčitanijim, najpopularnijim i najčešće interpretiranim pjesničkim opusima hrvatske književnosti, gotovo i nije bio u tumačiteljskom fokusu, a kratko ga je, također u komparatističkoj optici odnosno na pozadini intertekstualnog dijaloga s Rimbaudom, interpretirao Zvonimir Mrkonjić (1980./81.). Pedeset godina nakon Ujevića, Stanislav Habjan u knjizi Nemoguća varijanta (1984.) objavio je kratku priču/prozu Anđeli; tema je ovoga teksta komparativno čitanje ovih dvaju proza, koje ne dijele samo anđele u naslovu, nego i druge elemente srodnosti.

Za početak, izdvojila bih simbole, odnosno intertekstualno znanje kojim obojica pjesnika manipuliraju. U ova se dva teksta intertekstualni odnos uspostavlja na zajedničkom kulturnom (biblijskom) pod-tekstu, pri čemu nije nevažno da Habjan, prema vlastitom priznanju, nije poznavao Ujevićev tekst dok je pisao Nemoguću varijantu: stoga tematska, semantička i osjetilno-intuitivna srodnost ovih dvaju tekstova počiva na nekim prividno univerzalnim ali zapravo ipak kulturnim značenjskim kodovima unutar kojih razumijemo i pojam anđeo i borbu s anđelom i uopće metaforično značenje obaju priča. Riječ je, dakako, o biblijskom kulturnom korpusu na koji se Ujević oslanja intenzivnije, a Habjan tek u naznakama, kojeg Ujević priznaje i preobražava, a Habjan u kriptičnim analogijama rubno apostrofira. Postupak / okosnicu pomoću koje možemo razmatrati doticaje Ujevića, Habjana i biblijskog preteksta vidim kao postupak iluminativne intertekstualnosti; naziv i utemeljenje posuđujem od Dubravke Oraić Tolić iz njezine Teorije citatnosti (1990.), u kojoj se postupci dijaloga i uopće komuniciranja dvaju tekstova – citatnost odnosno intertekstualnost – dijele u dva bitno različita tipa, ovisno o tome u kojoj mjeri tekstovi u su-govoru i raz-govoru ilustriraju jedan drugoga i svoje međusobne doticaje, ili pak začudno osvjetljavaju, iluminiraju značenja i protuznačenja jedan drugoga. Oraić Tolić razlikuje postupke mimeze, analogije, metaforičnosti i adekvacije kao karakteristične za ilustrativni tip intertekstualnosti u kojem tekstovi međusobno komuniciraju po načelu sličnosti i srodnosti, odnosno dozivaju i naglašavaju značenja svojega tekstualnog sugovornika, dočim bi postupci očuđenja, kontrasta/homologije, metonimičnosti i kreacije bili u domeni iluminativne intertekstualnosti, odnosno postupka koji po načelu suprotnosti, pa i polemike, prezentira vlastito viđenje tekstualnog ili kulturnog prethodnika. Jednostavnije rečeno, Oraić Tolić ilustrativnu intertekstualnost objašnjava kao postupak u kojem se kulturna tradicija i tuđi tekstovi shvaćaju kao riznica vrijedna oponašanja, dok u postupku iluminativne intertekstualnosti autor na podlozi kulturne tradicije kreira nov i neočekivan smisao – uzimajući tuđi tekst kao povod za stvaranje vlastitih nepredvidivih značenja. Ilustrativna intertekstualnost pretpostavlja hijerarhiju: divljenje prema kulturnoj tradiciji; iluminativna intertekstualnost osporava, pa i negira kulturnu hijerarhiju: svaki je anđeo jednako vrijedan! Podtekst je Ujevićeve poetske proze starozavjetna priča o Jakovljevoj borbi s Bogom (iz knjige Postanka, 32, 23-33), koja se u egzegezi tumači kao čovjekovo opiranje božanskoj nakani, ili pak kao proces iskupljenja zbog grijeha iz prošlosti. Bog ne uspijeva nadvladati Jakova, no ozljeđuje ga uganuvši mu kuk što Jakovu ostaje kao vidljiva uspomena na borbu. Iz biblijskog se teksta ne može razabrati je li se ta Jakovljeva borba zbila u snu; premda vidljiva fizička oznaka na Jakovljevu tijelu može sugerirati da je uistinu bila riječ o borbi na javi, jednako je plauzibilna i interpretacija te prispodobe koja je čita kao san ili kao metaforu, a trag na tijelu kao element predaje (ili legende). Božansko obilježavanje ljudskoga tijela, uostalom, dio je još antičke pučke kozmologije. U Ujevićevom je pregnantnom dosluhu s biblijskim pretekstom nekoliko motiva iz biblijske priče iluminativnom gestom preoblikovano, preneseno iz jednog značenjskog realma u drugi: ponajprije, borba se odvija u snima. Zatim, lirski se subjekt ne bori s Bogom, nego s anđelom, metaforičkom figurom koja je iz religijske domene prešla u kulturnu (i posebno suvremenu popularno-kulturnu), koja se uobičajeno prispodobljuje pojmovima eteričnosti i figurira kao čovjekov zaštitnik. Božanska je snaga iz biblijske prispodobe kod Ujevića transponirana u anđeosku nježnost, miloću i nevinost, dok snaga ostaje na ljudskoj strani; postupak iluminacije ovdje „osvjetljava“ upravo paradoks fenomena čovjekove borbe s anđelom/Bogom. S obzirom na ideju božanskoga autoriteta i upravljača, koji je prema biblijskoj tradiciji „svemoguć“, u borbi s čovjekom – razumski shvaćeno – morao bi nadvladati, nad-jačati čovjeka. No u biblijskoj je prispodobi čovjek jednako snažan kao i božansko biće, što upućuje i na moguće metaforično tumačenje o čovjekovoj borbi sa samim sobom. Ujevićeva iluminativna gesta može sugerirati upravo takvo tumačenje: čovjek se ne bori protiv zloduha – dakle protiv zla – nego protiv dobrote i miloće. Anđeo štiti od zla, ali se lirski subjekt bori protiv te zaštite. To me dovodi do svojevrsnog paradoksa dobrote, i to u oba teksta, do začudnog, pa i zaumnog mjesta prijepora oko značenja pojma biti dobar. Ujevićev je anđeo genij dobrote i miloće, a u tekst je uveden, implicitno, kao suprotnost zloduhu: Nije zloduh onaj s kojim se borim, s anđelom dijelim megdan u svojim snima. Dobro i zlo su, dakle, suprotstavljeni, a do kraja pjesme lirski će subjekt implicitno najaviti i svoju nadmoć nad anđelom dobrote i miloće, i to zbog svoje snage. Snaga, koja se, također implicitno, artikulira kao muška pobijedit će dobrog, nevinog, djetinjeg anđela. Je li ta snaga, onda, zla? Ili je proces borbe s anđelom – borbe koju Ujević ne konotira pojmovima sile i agresivnosti, nego kao prijepor, kao megdan zavisti – borba naših vlastitih suprotnosti, našeg vlastitog zla s našim vlastitim dobrom? Za razliku od toga, u Habjanovoj priči tek posljednja rečenica unosi u priču pridjev „dobar“: Budala sam. Guram pod kotače jedino što imam, ja veliki dobri anđeo; dakle tek u završnici priča uspostavlja poveznicu s dobrotom ili nekom vrstom etičnosti. Paradoks dobrote u toj je slici isprepleten s paradoksom ili spoznajnim kolebanjem oko razumijevanja odnosa života i smrti u cijeloj priči: naznake u priči upućuju na rođenje („vraćanje na Zemlju“) kao završnicu, odnosno ono što uobičajeno percipiramo kao kraj/smrt. Stradavanje pod kotačima plavoga (nebeskog) Peugeota tako nije kraj, nego početak. Ja koji guram malenoga anđela pod kotače ne ubijam ga, nego ga rađam. Moja anđeoska zaštita nije ga zaštitila od života. Ipak, taj je čin traumatičan: nekoliko strašnih sekundi, zauvijek će titrati pred mojim očima. Taj šokantni paradoks dobrote u završnici priču rekontekstualizira i, rekla bih, približava Habjanovu priču Ujevićevoj – obje će priče izazvati čitateljicu na interpretacijsko naprezanje oko toga što znači dobro. Mislim da se značenjsko središte obje priče uspostavlja u toj dijalektici dobrote: ubijanje/rađanje, dobro/loše. Je li dobro istovremeno i svoja suprotnost?

Problem dobra koncentrično se nastavlja i u predodžbi o djetetu i djetinjemu (djetinjskome, rekao bi Ujević). Oba anđela – i Ujevićev genij dobrote i Habjanov mali anđeo – prispodobljeni su simboličnoj figuri djeteta, Ujevićev eksplicitno (ima djetinjsko srce i misao), a Habjanov implicitno – oznakom malenosti. To će djetinjsko, međutim, biti nadvladano i pobijeđeno u oba teksta: u Ujevićevoj će perspektivi muška snaga nadjačati djetinjsko srce, misao i nespretna velika krila, a kod Habjana će implicirani autoritet odraslosti izmanipulirati smrt/rođenje malenoga. Dijete/djetinjsko ovdje je, rekla bih, napunjeno karakterističnim značenjima kojima zapadna civilizacija tumači pojam djeteta: s jedne strane nedoraslošću, slabošću i naivnošću, a s druge intuitivnošću, eteričnošću i svekolikom drugošću u odnosu na odrasloga. Dijete, simbolički, prebiva u utopijskom raju neznanja: neiskusno je (nema pregleda), ne poznaje crnu požudu zemlje, ne snalazi se (ima prevelika krila), radosno je (dva zubata sunca veselo iskre iz njegovih očiju) jer još nije upoznalo strahotu svijeta. I u obje ove priče takvo dijete mora biti poraženo: u surovoj i paradoksalnoj logici odraslosti u kojoj se čovjek bori sam protiv sebe takvo dijete ne može opstati. U Habjanovoj je priči ovaj motiv dodatno razrađen u začudnom, paradoksalnom odnosu malo/veliko koji naizgled simulira, ali zapravo subvertira odnos neodrastao/odrastao (ili dijete/roditelj), gotovo kao neka mini-subverzija važnosti koju pripisujemo odraslosti. Veliki razlaže, objašnjava, podučava – ali za to vrijeme mali trči i poskakuje. Veliki ne odolijeva svojoj vlastitoj važnosti, moći svojih propovijedi, ali mali ne sluša i prkosi. I ponovno, kao i s dobrotom, ambivalencija malenoga i velikoga izokreće i očuđuje ono što smo navikli razumijevati, uobičajeno, poznato. Je li veliki odgovoran, pametan i sposoban a mali neposlušan? Ili je mali anđeo patuljak slobode a veliki anđeo budala? Oba teksta, nadalje, homologno koriste motiv zemlje; u Ujevićevoj je pjesničkoj prozi ovaj motiv povezan, rekla bih, s odraslošću i iskustvom s jedne strane, te s predodžbom o čovjekovoj ukorijenjenosti, uzemljenosti u realnom svijetu naspram eterične, nebeske prirode dobrote. Crna požuda zemlje ima i dodatnu konotaciju koja u sebi sadrži i nešto iz mediteranskog kulturnog, ali i mitskog naslijeđa koje posebno vrednuje čovjekovu specifičnu, egzistencijalnu i esencijalnu povezanost sa zemljom. Anđeo kao biće etera stoga nikako ne može spoznati razdiruću požudu zemlje, čovjekovo esencijalno uzemljeno stanje. I premda se može doimati da je u Habjanovoj priči značenje simbola Zemlje uspostavljeno na posve drugi način, ipak nalazim bitne srodnosti u Habjanovu metonimijskom predočavanju Zemlje kao prostora drugosti i Ujevićevu predočavanju čovjekove veze sa zemljom kao požude: u oba je teksta zemlja/Zemlja život, a zemaljsko životno. Ujević tu vezu naglašava i motivom jačih nogu kojim se čovjek – lirski subjekt – razlikuje od eteričnog anđela i koji će na kraju omogućiti nadvladavanje anđela. Jačim nogama kao metonimiji čovjekove uzemljenosti analogna je Habjanova ruka velikoga anđela kojom drži malenoga i iz koje će se mali istrgnuti da bi se – simbolički – uzemljio. Motiv zemlje povezan je i s artikuliranjem prostora: u Ujevićevoj je snovitoj, aprostornoj pjesmi, jedino čvrsto mjesto crna požuda zemlje – koju sam već povezala s pojmom uzemljenja i ukorijenjenosti. Habjanova priča, nasuprot tome, prostor označuje konkretnije kao prostor (rajskog?) parka (centralnog parka), i taj se prostor posvaja hodanjem/šetanjem. Premda topos parka nema središnju ulogu u Habjanovoj prozi, nije ni posve zanemariv: park ima centralnu funkciju u radu Ime & pseudonim (Kertész park) (1991./2020.), o parku sanjaju otac i sin u prelijepim, nježnim dijalozima Vrijeme & mi: PostApoc dijalozi (2020.), park će, uostalom, pulsirati već na rubovima stripa-eksperimenta Bezbolni retuš stvarnosti (1988.). Kontrast parka i kolnika naglašen je u Anđelima ubilačkim (ili porodilačkim?) plavim Peugeotom – je li to, usuprot očitom, višestrukom i glasnom Habjanovom urbano-cestovnom utemeljenju, naznaka neke nove dijalektike u Habjanovu opusu, one koja će se razmotavati u radovima nastalima u desetljećima nakon Nemoguće varijante, dijalektike urbano/zeleno? U kojoj će poštarov motor, akciju i brzinu prvih priča zamijeniti hodanje kao signal usporavanja, približavanja, lakoće, pa i sreće? (Idem prošetati ulicom tvojom, korakom lakim u ljetni dan…) I naposljetku, dvije se priče mogu omjeriti i na sintaktičkoj i rečeničnoj razini: u Ujevićevom je poetskom govoru vidljiv ritamski razvoj – počinje kratkim, jednostavnim rečenicama preko duljih, razvijenijih do završetka ponovno kratkom, lakonskom izjavom. Takva je ritamsko-sintaktička struktura odraz semantičke: svaka rečenica nadovezuje se na prethodnu i otkriva malo više znanja, da bi završna rečenica, poput glazbene kode, razotkrila i naglasila središnje značenje. Borba – koliko god metaforička bila, mora imati pobjednika. Ujedno, Ujevićev jezik, metaforika i simbolika artikuliraju se u odnosu na biblijski pretekst i unutar njega: kulturno nam znanje omogućuje da razaberemo značenje svake pojedinačne rečenice i ukupnost njihova značenja na pozadini čovjekove egzistencijalne zapitanosti o prirodi ljudskoga i božanskoga. Za razliku od toga, gotovo svaka rečenica u Habjanovoj priči rastvara se kao kriptična, dvoznačna, u dubljem značenjskom sloju šifrirana pomoću kompleksnog kôda kojega tek upućeni (da ne kažem inicirani) mogu probiti: A opet, njušim, prsti mu već mirišu po mirisnoj gumici! Takva je darovitost jedna od tisuću, tu postajem nemoćan, on postaje moj, njegova veličina više ne pripada perspektivi. Sintaksa ovih rečenica je uredna, no kôd unutar kojega nastojimo razabrati značenje izmiče racionalnom tumačenju, a upućuje nas na slutnju i intuiciju – kao da čitamo poeziju, a ne prozu i kao da značenje ne ovisi o dogovorenim jezičnim normama, nego o nama.

Za kraj, trebalo bi napomenuti da priča Anđeli nije i jedino mjesto Habjanove proze u kojem se ogleda Ujevićeva/ujevićevska metaforika borbe s anđelom: priča Crni mercedes, primjerice, obavija se oko središnjeg lika anđela Belushija, „zdepastog ali na čvrstim nogama, s niskim težištem, dobrog driblinga“, anđela koji je homologan odraz Ujevićeva anđela koji u borbi gubi jer nema jače noge. Sva tri anđela, i Ujevićev djetinjski s prevelikim krilima i anđeo Belushi i mali neposlušni anđeo, uzorni su primjeri postmoderne intertekstualnosti: Ujevićeve konvencionalnije iluminativne retorike kojom originalno reartikulira okamenjene, tradicijske simbole iz nataloženih kulturnih znanja i Habjanove iluminativne drskosti kojom prilazi istim tim simbolima i preobražava ih u naše začudne, sugestivne suvremenike.

 

________

Referirani izvori: 1. Branislav Oblučar (2020.) „Pjesme u prozi Tina Ujevića.“ U: Ja kao svoja slika. Diskurzivnost i koncepti autorstva Tina Ujevića. Zbornik radova. Zagreb: Filozofski fakultet. 2. Zvonimir Mrkonjić (1980./1981.) „Ujević i Rimbaud.“ Croatica, 15/16, 191-204. 3. Dubravka Oraić Tolić. 1990. Teorija citatnosti. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.