Ružica Filipović, CENER, školski list X. gimazije ”Ivan Supek”, Zagreb
Za knjige pisca i umjetnika Stanislava Habjana nije lako reći kojoj književnoj vrsti pripadaju.
One kao da su sve negdje u međuprostoru između postojećih i nepostojećih oblika. Mogu se nazvati lirskim prozama ili poetskim romanima, zbirkama kratkih epistolarnih ili dijaloških formi, ponekad i grafičkim mapama ili slikovnicama sa značajkama poetskih i filozofskih zbornika, ali ako ih moramo zbilja svrstati u bilo koju od poznatih kategorija ili ladica, osjećamo nelagodu, pa i potrebu za isprikom zbog neugodnosti koju im to zasigurno pričinja. Habjanove knjige traže vlastitu policu koja će sama po sebi upućivati na njihovu samosvojnost, izvornost i osobitu konceptualnost koja kao da najprirodnije proizlazi iz njihova sadržaja.
Te su nemoguće knjige međusobno ipak bliske, povezane su stilski i tematski, pa i estetski, jer autor ih sam i oblikuje. Ono što ih dodatno povezuje jesu njihovi likovi, ljudi o kojima govore i koji se, kao i njihovi postupci i međusobni odnosi, nastavljaju iz jedne u drugu. Habjan, naime, pišući o sebi i svom životu, piše o ljudima koje poznaje i voli, ali na način da iz njihovih životnih slučajeva, osobnosti i priča, crpi materijal za svoje književne konstrukcije, gradeći postupno nešto kao spomenik jednom osobitom pogledu na svijet, umjetnost i prijateljstvo, intimističku poetsku fresku koja životu istovremeno i svjedoči i pretvara ga u nešto dugo – u umjetničku fikciju, onu koju autor oduvijek, kako je sam izrekao u jednom intervjuu, osjeća trajnijom od života.
Najnovija Habjanova knjiga, Car je gol na kiši, prozna je cjelina sačinjena od povezanih fragmenata. Radi se o tekstovima koje autor tijekom dva mjeseca piše i šalje e-mailom svojim prijateljima i poznanicima. Ta su pisma pisana strasno i sretno, jer pisac se upravo neočekivano (Uskrsnut je čudo.) vratio u život nakon duge apstinencije od stvaranja i komunikacije. Već se na samom početku knjige uspostavlja paralelna nit pripovijedanja, nadahnuta osobitim poklonom koji mu upućuje prijateljica pjesnikinja. Džepni nožić, naslov posvećene mu pjesme, savršen je poklon-metafora dječaku koji je autor nekada bio, a sada, povratkom u život, ponovo postao. Izrezivanjem upečatljivih sličica iz djetinjstva stvara se album iz kojega se na drukčiji način čita ista životna strast i zaljubljenost – u čitanje, glazbu, prijateljstvo, ljubav. Stvarni i poznati ljudi i umjetnici koji su autoru u knjizi sugovornici, vjerodostojni su; odnosi i veze koje se razotkrivaju intenzivni su, pa i potresni u podjeli osjećajnosti. No čini se da glavni junak ove knjige nije autor sam, premda se takvim predstavlja – fabulu čini slijed njegovih dotjeranih zamišljaja u kojima jedna fiktivna, apsurdna pretpostavka u konačnici postaje stvarni umjetnički projekt i novo životno poglavlje. Ali u prvom je planu ove knjige upravo pisanje, pisanje i samo po sebi i kao odgovor na čitanje, pisanje kao osobni identitet i kao potraga za njim, pisanje kao metafora – zdravlja i postojanja, življenja i pripovijedanja života.
Jer – piše tata danas svojoj odrasloj kćeri na kraju opisa dramatične zajedničke avanture iz njezina rana djetinjstva – da nismo to skupa preživjeli tada, tko bi to i komu ispričao sada?