Dubravka Zima

 

Novoartikulirani književni i uopće umjetnički tour de force Stanislava Habjana početkom 2020-ih godina realizira se ne samo u kvantitativnom uzletu (četiri knjige proze i jedna poezije, uz jednu dizajnersku monografiju) , nego i u cijelom spektru novih umjetničkih izraza i iskaza, kao i u novoprepoznatoj – ili samo naglašenijoj – umjetničkoj samosvijesti. Ona se osobito zanimljivo ogleda u Otoku ili kitu, književnoj cjelini koja svojom fragmentarnom koncepcijom i balansiranjem na razmeđi proznoga i lirskoga otežava mogućnost vrstovnog ili formalnog određenja, no u kojoj, u otvorenoj gesti autoreferencijalnosti i autocitatnosti, prepoznajemo cijeli mali repertorij autorovih karakterističnih književnih potpisa. Možda je i najizrazitiji od njih postupak dijaloga, kojega je, još od nastupne pripovjedne zbirke u kojoj je demonstrirao naglašenu književno-umjetničku potentnost u procesu komunikacije s književnim i umjetničkim miljenicima, postupno posvojio kao svoj dominantan kreativan princip. Dijalog je u ovoj knjizi nadopunjen gustom mrežom autocitata, šifriranih, vakantnih i pravih citata, a vodi se s nizom autora i autorica koji su već ostavljali traga i u drugim Habjanovim tekstovima, počevši od Vladimira Majakovskog koji je u tekstu prisutan dvojako – svojim vlastitim riječima, ali i u retoričkom i autocitatnom odzivu u naslovu priče Osmijeh Majakovskog; potom Williama Saroyana koji se u knjizi javlja citatom iz kultne zbirke priča Zovem se Aram, nadalje Ivana Slamniga, Octavia Paza, Czesława Milosza, Borisa Pasternaka, Olje Savičević Ivančević, Pica della Mirandole, Viktora Šklovskoga, kao i s dvama likovima Ante Perkovića. Svima njima Habjan otvara prostor u svojem tekstu u gesti ludičke književne svečanosti i svima im svojim tekstom daje adekvatnu književnu potporu.  

Pri čitanju Otoka ili kita nudi nam se još nekoliko interpretacijskih prijedloga: uz dijalošku, intertekstualnu i autoreferencijalnu utemeljenost teksta, kao najizrazitiji se element teksta prepoznaje topos otoka odnosno esencijalna inzularnost ove proze. Prostor otoka, koji istovremeno može biti utopijsko mjesto slobode ali i prostor zatočenja i ograničenosti, možda je i najtočnija simbolička figura Mediterana: mediteranske dvojnosti koji se kao mitski kontinuum ostvaruje u velikim narativima, u pričama o herojima i imaginariju „središnjeg mjesta“ svijeta, no istovremeno opstaje u privatnoj perceptivnosti i čulnosti, u svakodnevnostima, u mirisima i okusima, u malenosti. Otok ili kit kao da u cjelini i dijelovima oponaša dvojnost Mediterana: u zahvatu velikih tema i malenih fragmenata, u susretu velikoga i malenoga, u ozbiljnosti i ludičnosti. Otok je, svakako, i ljubavno mjesto: ono ovdje egzistira na emocionalnoj, osjetilnoj i identitetskoj razini i odmiče se od konkretne referencijalnosti. Otok, uostalom, u knjizi ni nema ime i u pripovijedanju se udvaja, pa i ulančava kao bilo koji otok; njegovu bezimenu, esencijalnu otočnostprepoznajemo kao fenomen inzularne književnosti koja se konstituira oko stvarnih, ali i oko u/topijskih otoka. 

Nadalje, čitajući Otok ili kit polako u njemu razumijevamo pripovjednu i tekstualnu gradnju na načelu karnevala i ideji inverznog svijeta. Animalističke i ljudske figure, doslovna i prividna pre-imenovanja i presvlačenja, udvajanja likova i njihova međusobna zrcaljenja, jezične šifre i prikrivanje lirskoga u proznome – redom već prepoznatljivi Habjanovi književni postupci – u ovom će se ponešto hermetičnom, ali i veselom tekstu, prepletati, ritamski ubrzavati pa smirivati, međusobno interpretirati, gotovo kao da oponašaju neki kompleksan glazbeni oblik, i do kraja se knjige razviti u karnevaleskno, cirkusko i slobodno. Knjiga završava upravo slikom cirkusa odnosno cirkuske družine: kod Habjana se, bez obzira o čemu pripovijedao, karneval uvijek zbiva za družinu. 

I naposljetku, razvijanje rudimentarne naracije oko toposa gubljenja, gubitka, izgubljenosti, pa i izgubljenoga rukopisa i postupno prihvaćanje izgubljenosti kao načela izgradnje teksta, ali i njegovog razumijevanja, dovodi nas do ideje izgubljenosti kao početka kreativnosti. Habjan je i inače u svojoj književnosti skloniji oklijevanju, zastajkivanju, aluzivnosti, vrludanju, odgađanju: u Otoku ili kitu prepoznat ćemo ih kao osnovne poetičke postulate. Ili, kako bi to sročila Rebecca Solnit, umjesto vodiča koji nam pokazuje put, ova nas knjiga upućuje kako da se izgubimo: a field guide to getting lost - a da bismo se opet, prizvani iz tame Pijetlom pjesničkim, uz pomoć ndakle književnosti, umjetnosti i umijeća njenih očisnih, otkrili preinačenima, boljima i spremnijima za nove početke.