Ružica Filipović, CENER, školski list X. gimnazije ”Ivan Supek”, Zagreb, siječanj 2023. 

 

Nova knjiga Stanislava Habjana Otok ili kit povod je za još jedan razgovor s umjetnikom i piscem koji je kao gostujući predavač održao nedavno u našoj gimnaziji i svoju “Liter-art-uru, Neškolski sat o knjigama”. Habjan je autor vrlo osobitog umjetničkog opusa u kojemu je sve, unatoč različitim medijima kojima se bavi, na neki način povezano. To je posebno vidljivo u knjigama koje se međusobno nadopunjavaju na više razina i za koje smo već napisali da zajedno grade nešto kao spomenik jednom osobitom pogledu na svijet. Premda se knjige Petikata, njegove izdavačke kuće, ne mogu naći u knjižarama jer se distribucija odvija samo preko maila i instagrama, široki krug čitatelja i poklonika, stvoren još oko prve zbirke priča (Nemoguća varijanta, 1984.) i dalje raste. Ni za novu Habjanovu knjigu, Otok ili kit, nije lako odgonetnuti kojoj književnoj vrsti pripada, ali ako kažemo da se nalazi negdje između zbirke poetskih crtica ili kratkih priča – i neke neobične romaneskne kronike s filozofskim raspletom, pa i romana – nećemo pogriješiti. Najbolje je jednostavno reći: knjiga je prekrasna, izgledom i sadržajem.  

 

1. Četvrta knjiga proze uz jednu zbirku pjesama u samo tri posljednje godine. Čini se da se kultni pripovjedač quorumovske generacije, nakon nekoliko desetljeća bavljenja umjetnošću u nekoliko drugih medija, vratio u hrvatsku književnost s najvećim intenzitetom. Recenzije novih knjiga izrazito su pozitivne, o njima se govori s oduševljenjem. Čemu vaši čitatelji mogu zahvaliti to čudo?
2. 
   
3. I meni je čudo. Ali vidim to kao posljedicu jednostavno zrelosti, sagledavanja vremena i prije svega životne radosti u koju se svakodnevno ujutro budim posljednjih godina. Moja potreba za obraćanjem ljudima koje volim, poznatima i nepoznatima, kao i vještine i sredstva koje danas imam, sada su veći nego ikada ranije. A imam i taj osjećaj da sam prošao kroz onu zavjesu koju Bohumil Hrabal naziva Platnom prirode, da sam pritom i napokon ostavio na vješalici svoj ego i sa njim sve pripadne mu frustracije i da sada stojim gol na ljetnoj kiši i jednostavno uživam u mogućnosti da svako jutro nekoliko sati slobodno razmišljam tipkajući.
4. 
   

1. Otok ili kit naslov je vaše nove knjige. Naše su prve asocijacije na književna djela Thomasa Mertona Nitko nije otok i Hermana Melvillea, Otok pingvina ili Moby Dick. Postoji li svjesna ili nesvjesna korespodencija između vašeg romana, ako ćemo ga tako svrstati, i tih klasika?
2. 
   
4. Otok kao književni topos ili metafora skoro da je opće mjesto uz književnosti. Na izdvojenom kopnu okruženom samo crtom horizonta koja dijeli ili spaja more i nebo, i u stvarnom se životu događaju literarni fenomeni, kao što je na primjer povijesna priča o tisućljetnom komiškom ribarstvu. O tome što otok sve može biti i jest, u pogovoru moje knjige lijepo piše Dubravka Zima. Meni je za ovu priču trebala situacija, mjesto na kojem se čovjek nađe kad izgubi sebe, kad nema uopće više kontakta sa svojim životom i ljudima. Tako se i taj moj Ante, glavni junak kojemu sam u postojeću osobnost uklopio i svoje životno iskustvo, probudi kao brodolomac kojemu je jedina veza s proteklim životom i njim samim tek jedan koferić u kojemu je rukopis njegove knjige. Prvo što će otkriti kad se uspravi na toj plaži u sunčano jutro je to da nema sjene. A gubitak svoje sjene znači da si opasno zaglibio sa svojim identitetom, da je vrlo izvjesno da zapravo više ne postojiš. Tako kreće ta jedna narativna nit koja povezuje sva poglavlja i sve opisane događaje i likove, da bi se na koncu upravo iz te misterije izgubljenog rukopisa – jedinoga što je Ante dakle imao, a bez čega će u toj fabuli ostati – izvila spiralna petlja rješenja. 

 

1. Ono što povezuje sve vaše knjige, uz poetičnost i dotjeranost stila pisanja, su ljudi, stvarne osobe koje čovjek, ako se podruži malo s vama ili odlazi, recimo, na nastupe grupe Car je gol, i upozna. Vrlo je zanimljivo, moram priznati, razgovarati s ljudima koje sam prethodno upoznala kao likove u knjizi – i to ne jednoj. Mislim da je to vrlo rijetko iskustvo, suprotno od onog češćeg, kad znamo nešto pročitati o ljudima koje smo upoznali. Kako dolazi do te interakcije sa zbiljom u vašem slučaju, što pokrene stvar – detalj iz života ili iz fikcije, u koju se onda uklope poznati vam karakteri?
2. 
   
3. Jedno ili drugo, da. Stvar i započinje tek onda kad dođe do kratkog spoja. Ili kako je maestralno rekao naš Admiral Nelson Čukljek: ”Jedan Iskra sve zapali.” Ispada kao da me i ne zanima puno svijet izvan onoga koji mi je dan i postavljen već na samom početku tog sna o oblikovanju svojeg autorskog prostora, u životu unutar kojega i ja postojim i kao stvarna osoba i kao lik. Može se na to gledati dvojako: ili je istina da sam to što jesam, po kineskom horoskopu Pijetao, pa i nemam potrebe dizati glavu izvan svojeg kokošinjca, ili je istina ta na koju se oslanjam, da autor s punim pravom i odgovornošću može pisati samo o situacijama koje osjeća na svojoj koži i na koži najbližih. Ne mogu zamisliti da krećem koncipirati neku knjigu drugačije, npr. u odnosu na aktualne trendove ili poželjne teme ili likove, a što bi me onda, logikom sustava, stavilo u srce interesa javnosti i donijele mi solidan ugovor s nekim izdavačem. Ali srce interesa sigurno nije sretna sintagma. Ja očito mogu biti samo sam svoj izdavač i zato sam ponosan na svakog svojeg čitatelja.

 

1. Poglavlja ”Otoka ili kita” ilustrirana su crtežima Klasje Habjan, za koju mislim da mogu reći da je nova zvijezda na hrvatskoj umjetničkoj sceni i koja se, kao i vi, bavi i grafičkim dizajnom i likovnošću i pisanjem. Naslijeđuje li se talent? Kako vidite budućnost svoje kćeri kao umjetnice? Kako je tekla suradnja na ovoj knjizi?
2. 
   
3. Budućnost je živo biće, pa ne treba nagađati, ali mogu reći za prošlost. Svjedočio sam prvim svjetovima koji su se otvarali na stranicama njezinih dječjih blokića i bilježnica. Toliko je toga bujalo i strujalo iz tih nacrtanih stvorenja i njihovih odnosa, životinja koje su odmah bile i ljudi i sve drugo što su htjele biti, da mi je preostalo samo spremati te relikvije i u onim rijetkim trenucima kad bi zbog nečega bila tužna ili nesretna, reći joj samo: A što na to kaže rukica? Jedino što sam naime uopće mogao dodati njenoj “rođenosti za kreaciju“ je samo ono u što zbilja vjerujem, a to je da kroz prste, ruke, tipke i instrumente umjetnika, teče nešto jako važno i ljekovito, a to je zato što je to u istom trenutku i božanstveno i samosvojno. Utoliko sam joj htio samo osvijetliti činjenicu da s takvim darom koji ima, ona ne može i neće nikad biti sama i izgubljena, a što se inače tankoćutnim dušama zna u životu pričiniti. Sretan sam i ponosan, naravno, što je ”Otok ili kit” u mnogo čemu naša obiteljska knjiga, s puno prizora i zapisa iz naših Kućnih pravila i našeg života, i to onog najčudesnijeg razdoblja, kad su djeca mala.
4. 
   

1. Struktura knjige, način iznošenja priče te napokon i razumijevanje njenog raspleta i filozofskog naputka, traži posvećeno čitanje. Te slikovite, toplo napisane, reklo bi se jednostavne poetske crtice od kojih je knjiga sačinjena, povezane su vidljivim i nevidljivim nitima. Priznajem da sam tek drugim i trećim čitanjem otkrila da baš ništa nije slučajno i da je sve vrlo precizno povezano ispod vidljive površine. Kao otoci što i inače jesu, zar ne?
2. 
   
3. Naravno, da. Hvala na tom sudu i čitateljskom povjerenju. Malo me bilo čak i zabrinulo što mi neki prvi čitatelji dugo nisu nijednim znakom reagirali na knjigu, ali potom je ipak došlo na svoje. Naravno da traži posvećena čitatelja, jer tako je i napisana, ali sve knjige koje ja u životu volim, koje smatram svojima jer im se stalno vraćam, takve su. Otok ili kit moj je do sada najveći format teksta i vidim ga kao osunčani mural na nekom otočkom lukobranu, sačinjen od puno malih smiješnosti i ljepota, ljudskih i životinjskih svakodnevnih situacija, nešto kao freska jednog uzorka života za koji bih volio da kroz taj tekst ostane sačuvan i nakon što njegovi protagonisti skupa samnom napuste scenu. Prvenstveno, naravno, zato jer je taj uzorak potpuno istinit, a to mogu reći zato jer ga još uvijek živim.
4.