Ovo što je Stanislav rekao, ako sam ja na neki način krsni kum toj knjizi, i kumovao davanju imena, puno mi je više, na neki način i draže osobno, i sretan sam zbog toga, što je to dijelom bilo i neko kumovanje ovoj novoj fazi njegova stvaralaštva. I ovo što je sad malo prije evo rečeno, da je to što Stanislav radi, da je to zapravo umjetnost života - je. To što on radi, što piše, ustvari što živi, što umjetuje ovako među nama, kroz nas ili za nas i za sebe, nešto je što ima svakako i svoju cijenu. Igrati se na taj način sa životom, stvarati umjetnost života, iznimno je zahtjevna i riskantna stvar. Sa životom se nije lako igrati i kad tu čovjek zapne, onda je jako teško iz toga se nekako izvući. Jer kad život počnete pretvarati u igru, kad imate suhe prste, onda kad se ta slika počinje rastakati, najedanput čovjek više ne zna onda je li sad on tu taj koji je za to odgovoran ili nije, i na koji se način može u to… Taj zastor iza kojega se Stanislav na neko vrijeme, za nas i za sebe, sakrio, nije bio jednostavan. Ali je bio isto tako jako životan. Bio je potpuno iskren, i bio je na onaj način sav u tome kao što je i sada u tom svojem umjetovanju… Car je gol se rodio naprosto iz jedne prepiske. I predivno mi je to, kad Stanislav piše, to je za mene uvijek nekakakv poticaj na stvaranje. Mislim nikakvo posebno stvaranje, ništa ja tu posebno ne kreiram, ali odgovoriti njemu to u meni budi davno zamrlog ili nikad rođenog pjesnika. Jer se najedanput igram riječima i tražim kako ću odgovoriti… Ja sam tu izabrao u knjizi jedan mali detalj, baš vezano uz ime, jedna rečenica mi se čini prilično važna, piše - Marku Meštroviću i drugima, on uvijek piše i drugima, i uvijek piše nekome i svima - pa veli: Brother, Car je gol is a name from God, savršeno za bend u kojemu frontman ne čini ništa. Mislim da to nečinjenje ničega, u čemu on zapravo čini sve, je baš jedna posebna umjetnost. I način na koji to stvarno prožima sve pore naših prijateljstava, naših života, naših stvarnosti i naše fikcije, to je baš jedan jedinstven slučaj i mislim da smo svi koji činimo tu njegovu veliku obitelj, a da se i ne poznajemo mnogi od nas, znamo se možda iz ovih CCova gore i susrećemo se, ali svjesni smo da pripadamo tom jednom sve-miru Stanislavovom, koji je utješan, ljekovit i potreban.