Pavlica Knezović Belan_ lipanj 2022.

 

Stanislav Habjan je zahtjevan sugovornik. Očekuje usredotočenost, otvorenost, emotivnost - i brzo reagiranje. Dijalog kao prostor igre i rada, spoznaje i stvaranja, duhovitosti i duhovnosti, njegov je osnovni medij, a književnost, dizajn, likovnost, performans, odnedavno i glazba, tek su okviri unutar kojih se razmjena događa. 

Slično kao što je nastajala i njegova nova knjiga “Car je gol na kiši” i ovaj je razgovor rezultat prepiske mailom. Razgovor koji preskače konvencije i opća mjesta - i zato je zahtjevan. Nismo na to navikli. 

Istina, sa Stanislavom nisi nikad siguran govori li ti autor ili lik i u kojim se trenucima oni zamjenjuju, ali to je prostor slobode koji je autoru potreban i kojega on zaslužuje. Iz tog prostora već četiri desetljeća dolaze nam pisma, priče, slike, pjesme, predmeti i ambijenti koji nas očaravaju, jer očuđuju naš život - ili mu možda samo vraćaju ono što on ima, ali smo mi to negdje i tko zna zašto prestali primjećivati, čak i vjerovati da postoji. Je li to magija ili se to zove nekako drugačije, tu je manje važno. 

Tomislav Gotovac rekao je: Čim se ujutro probudim, ja vidim film. Stanislav Habjan, rekla bih, i sanja i budi se da bi opet sanjao - umjetnost života. 

Izgledalo je kao da si desetljećima zakopao pisca u sebi, kao da se nisi volio vraćati svojoj prvoj, kultnoj knjizi Nemoguća varijanta. Uglavnom si se bavio dizajnom,likovnošću, performansom - i dobro, uvijek si slao tu divnu poštu. I onda paf – obrat!Četiri knjige u dvije godine i uz to novo, prošireno izdanje Nemoguće varijante. Što se promijenilo?

Ne znam čemu zahvaljujem taj obrat, ali vjerujem da stvari u nama, kao i u svemu što je dio prirode, sazrijevaju dok se ne otvori cvijet ili plod. Ja svoju otsutnost iz književnosti nikad nisam osjećao takvom, moja igra i rad bili su rezultat istog čitanja života u trenutku koji se događa, u ljudima koji me nadahnjuju, knjigama koje volim ili u pjesmama koje me nose. Mislim da se tih desetljeća međuvremena isti taj tekst pisao, samo drugim alatima. Performansi koje sam radio, sam ili u grupi, bili su djelići iste fikcije, isti su likovi protagonisti, tim više što sam dvadeset godina stvari i potpisivao kao lik iz svoje knjige. U dizajnu sam koristio raspoloživi prostor za svoje post scriptume i fusnote, ilustrirao ga prizorima iz svojeg zbiljskog ili fiktivnog postojanja, grafički jezik bio mi je isti i u naručenim i u autorskim projektima. Ali sigurno je da je ovom posljednjem razdoblju intenzivnog pisanja i objavljivanja pridonijelo duže stanje nijemosti, nemogućnosti bilo kakva rada i komunikacije, jer kad se nakon takvog iskustva čovjek neočekivano probudi opet u svojoj koži, sreća je neopisiva. Knjiga Car je gol na kiši govori upravo o tome, to je otvoreno slavlje života kakvo si može, a možda i mora, dozvoliti čovjek koji ustane iz Crnog Mercedesa i koji bi samo pjevao, plesao i ljubio ljude koje voli. 

U moj si imaginarij ušao u Kinoteci, koncem osamdesetih, zajedno s Greinerom, u knjižari Moderna vremena, čiji ste bili i krsni kumovi. Do danas ne mogu zamisliti bolje posrednike između literature i života. Ne znam kako vam je uspijevalo da uvijek izgledate kao da ste upravo iskoračili iz nekog filma, stripa ili knjige. 

Da ne duljim oko te epohe, mogu citirati samog sebe s nedavno izložene, a ranije neobjavljene fotografije tih likova iz Chicaga, 1986. Tiče se upravo toga što si primjetila. "Ozbiljnost kojom se ujutro budimo u fikciju uklapa se u potrebu da sve bude smiješno. Dan počinje onako kako se izlazi u subotu poslijepodne, na vjenčanje prijateljice, s B2 čestitkom pod rukom, u srce noći. Ne postoji nijedna potvrda ni opravdanje našega pripadanja tome svijetu, ili bilo kojem drugom, osim otiska našeg pečata na daru kojeg nosimo."

Ne voliš s nostalgijom govoriti o prošlosti, no te zagrebačke sedamdesete i osamdesete bile su ipak za tebe formativne. Kada vidimo protagoniste tih godina, uključujući tebe i tvoje umjetničke sudruge na tim crnobijelim fotografijama, teško je ne početi razmišljati o boljim starim vremenima. Je li ipak bilo divno biti mladi umjetnik toga vremena?

Nisam nostalgičan. Iscrpio sam svoju nostalgiju puno ranije, sa četrnaest, petnaest godina, kad sam zbilja osjećao da se svijet kojemu intimno pripadam raspada. Jer moje istinsko formativno doba bile su ustvari šezdesete, premda sam još bio usamljeni klinac, ali tu sam nekim blagoslovom uronjen u nešto što me još uvijek određuje. U moj san o životu ta neka lijepa lica punih usana i dugih kosa urezana su zauvijek, jednako kao i čiste, pozitivne i važne poruke pjesama koje je nosio novi, ludo uzbudljivi zvuk. A oko osamdesetih, ako pitaš, tu smo već veliki i gradimo svaki svoje. Imam jedan tekst u knjizi Car je gol na kiši koji dodiruje ono najuzbudljivije iz tog Zagreba što pamtim, ali to se više tiče mladosti tijela nego te famozne umjetničke scene. Mislim da je ova današnja neusporedivo jača, i glazbena i plesna i likovna i književna. Nekom srećom i tome svjedočim, pa mislim da mogu reći. Nedostaju naravno mediji i ako nisi dijelom mreže ili familijarno upleten, to za tebe u ovoj dobi ne postoji. Ali to je i inače problem svijeta sada i zato me ta stalna otkrića čudesnih novih autora posebno vesele. Postoji fenomenalni mladi Zagreb danas.

Još uvijek u kutiji gdje čuvam predmete iz mladosti imam izrezane ficleke iz Modernih vremena - recimo oglas za Otrov za klinke, valjda zato što sam se tada osjećala klinkom. Imam sreću ili nesreću da iako živimo u digitalnom dobu ja dijelom još uvijek radim i offset. A ti i Greiner ste jednom, i ne baš tako davno, bili kraljevi novinskog dizajna. Homo Volans, Moderna vremena, Nomad - sve jedna novina ljepša i privlačnija od druge. Kako danas gledaš na te dizajnerske poslove, koje ste usvajali i radili kao vlastite autorske projekte?

Nedavno sam listao uvez Homo Volansa, tužnim povodom iznenadnog odlaska Valerija Jurešića, koji je pokrenuo i vodio te novine, a poslije i Nomad. I bez ikakvog sentimenta, izgleda mi to sada bolje nego što sam tada mislio da jest. Ne uočavam više sve ono što nakon tri dana i noći rada ne bismo stigli, jer sam zaboravio što je to bilo, ali to što sada vidim zrači vedrinom i slobodom i hrabro je u svojoj vjeri da i Bijela kronika i Pretplatni listić mogu biti rado čitane i praćene rubrike. Valerijeva je energija bila čudesna, zapravo smo on i ja sami radili taj prijelom, s tim da bih ja donosio sanduk Slipe Konfidence s mogućim ilustracijama i fotografijama obično u petak, i onda bismo to skenirali i slagali i pisali do ponedjeljka u pet ujutro, kad bi on na kraju svega žmireći išao natipkati u posljednju praznu rubriku svoj predgovor, a ja bih se ispružio na podu pola sata ili sat, dok ne bih od njega dobio finalnu disketu s brojem i onda uskakao u neki kombi za Rijeku gdje bi se Homo volans u devet sati tiskao. Nije ni moja energija bila manja, jer tu je disketu šofer mogao odnijeti i sam, ali ja sam vjerovao da se na novinskoj rotaciji može malo pojačati ta crna boja već samom mojom prisutnošću, što nije imalo veze sa stvarnošću. 

A magazin Nomad radili smo slično, koju godinu kasnije. Taj sam koncept oblikovanja nazvao Elegance robustesse, imao sam za početak tek nejasnu želju da sve izgleda francuski, da postavim situaciju u kojoj bi se i Birkin & Bardot osjećale kod kuće, pa sam tu i potpisan kao Cropilaques. Crnobijeli način razmišljanja, koji je uključivao eventualno malo crvene ako bi baš trebalo, primijenio sam na dvobojni prijelom koristeći tamnoplavu i narančastu. A radio sam i kolaže kao ilustracije na svoj prvotni mail art način, škarama i ljepilom, štrihiranim fotkama i raster papirima. Plus, naravno, crteži Danijelovi i pokoji Andree Pazienze. Potrajalo je osamnaest brojeva i taj je dizajn uz još neke plakate donio Slipoj Konfidenci nagradu na Zagrebačkom salonu 1999. i ponudu za veliku izložbu u Domu HDLU, a koju iz nekog razloga kojega se nitko od nas ne sjeća nismo tada prihvatili. 

Prije godinu i pol, u knjizi Neobjavljeno 1983-1923, koju sam s kustosom Markom Golubom pripremio uz izložbu u Galeriji HDD, a koja mi je neka vrsta dizajnerske monografije, objavljen je i plakat-prijedlog za moguće predstavljanje tog Nomad dizajna današnjoj mladoj publici. Volio bih to napraviti, postaviti situaciju u kojoj bi se i Klasja & Zita osjećale kao kod kuće.

Spomenuo si sanduk Slipe Konfidence. Voljela bih zaviriti u tu riznicu grafita i murala i sitotiskanih mapa, snjegovića divljih snova i pasa uličara koji filozofiraju o pjesništvu. To je dakle opus iz desetljeća kad se Greineru i Kropilaku pridružio Danijel Žeželj.

Da. Cijelih tih devedesetih mi smo zbilja bili umjetnička grupa. Otkrivali smo nova kopna, što bi Šklovski rekao, imali svoje alate, tipografiju, bili zaneseni otiscima u koje smo mogli gledati satima. Bio sam ponosan i sretan sa Slipom konfidencom. Zvali su me tada Hombre ili Meksikanac, njih dvojica, bio sam mladi tata i mogao sam zaspati stojeći u bilo koje doba. Pisali smo si svakodnevno, brinuli o sebi međusobno i jedva čekali priliku da poslije izvedbe proslavimo pjevajući I fought the Law but the Law won. Nosili smo iste cipele i slične kožne jakne. U Toscani, gdje je Dane bio zvijezda, Greiner i ja bili bismo bodyguards, dodavali mu kistove i flašice bolivijske crne. U Kopenhagenu, Zagrebu i Dubrovniku, nas dvojica otiskivali smo uživo na našem Human Weight Printeru njegove kadrove s nama trojicom i stavljali ih na sušenje pred oči slučajne publike. Naši su plakati bili prvi hrvatski plakati koji su izašli u Graphisu. Posljednji interijer Kulušića, koji je malo ljudi vidjelo, napravili smo kao izložbu originala, a velike uokvirene šablone za ulične grafite, razapete između zidova, postale su slike. Taj sanduk je ogroman i ne znam hoćemo li stići otvoriti poklopac, ali Konfidenca zaslužuje svoju monografiju. 

Moj je dojam da ti uvijek iznova crtaš vlastiti život i da je onda on svaki puta malo drugačiji. Na izložbi Dijalozi u Galeriji Forum 2014. postavio si obrise gotovo cijele svoje biografije - djetinjstvo, mladost, roditeljstvo, i pozvao si u goste svoje važne povijesne autore i žive ljude. U PostApoc dijalozima 2020. razgovaraš smalim sinom, skriven u mraku, čekajući povratak ili novi život. U Car je gol na kiši budiš se iz sna poput Trnoružice ili Morta Cindera i otvaraš strasnu prepisku sa skupinom prijatelja... Hoće li se jednom sve te verzije stopiti u jednu?

Mislim da se svaki autor više ili manje bavi vlastitim iskustvom i životom. Stvar je poetike koliko je to skrovito ili naglašeno. Postojati u svojim pričama i kao lik, sporedni ili glavni junak u prvom ili trećem licu, nekima je potrebno, nekima ne. Meni svakako jest. Otkad pamtim, još kao malom čitatelju, bilo mi je to vrlo privlačno, jer kao da je priču činilo istinitijom, dodavalo joj dimenziju koja mi je bila uzbudljiva i spajalo fikciju i život na način kojim ću se i sam kasnije baviti. Stari Mačak imao je puno Maurovića u sebi, Franjo Fuis u svoje je scenarije volio uklopiti svoj hrabri i lijepi lik šarmantnog pustolova na biciklu. Mene je jako veselilo čuti da su Stanlio i Olio koje sam obožavao zbilja frendovi i da sami smišljaju svoje viceve. Kad sam kao tinejdžer nakon čitanja Salingerovog Seymoura, koji me fascinirao, u idućoj knjizi otkrio kratku priču Savršen dan za banana-ribe, tekst koji kao da dokumentarno zumira dan njegova samoubojstva, to je bio jedan od najjačih doživljaja, jer je potvrđivao ono što sam intuitivno već znao, a to je da je sve povezano i da između umjetnosti i života ne postoji, barem za mene, ništa između. Majakovski je to doveo do formalnog izjednačenja, dajući svojoj knjizi pjesama naslov Tragedija Vladimir Majakovski, što je bilo genijalno jednostavno otkriće da je pjesnik ujedno i sadržaj svoje lirike. To nije bezazlena igra jer se doslovno radi o izloženome sebi, otvorenom srcu, onome dijelu sebe gdje je svatko, a umjetnik najviše, lako ranjiv i gdje udar životne bure lako zatekne junaka na krivoj nozi. Pa te može ili odnijeti zauvijek ili pod stare dane kao Johnny Weismuller ostaneš jutarnji Tarzan na balkonu bolnice. 

Dakle da, ja sigurno uvijek iznova pišem vlastiti život, jer to je moja istina i tako ga i vidim, kao spiralu svoje kape, a slika se mijenja ovisno o svjetlosti i kako ona pada na točku u kojoj jesam. Naravno da vrijeme u svakom krugu donosi nova čitanja i osjećanja, zato i jest sreća i bogatstvo doživjeti starost i biti svjestan da nikad prije nisi toliko jasno vidio i tako jako osjećao. 

Kuda odlaze prolazni likovi? Gdje je danas Kropilak, prvi slavni heteronim?

Može se reći i obratno, da likovi ostaju, a mi prolazimo. Moj životni slučaj, to da sam poizlasku Nemoguće varijante nastavio živjeti kao lik iz svoje knjige, a što je uključivalo i promjenu medija, danas izgleda kao vrlo radikalna odluka, no meni je to bilo nešto najprirodnije, prostor slobode koji mi je trebao, možda dijelom i zato što je ta knjiga odmah dobila neku auru koja je i mene obvezivala postati dijelom ozbiljne književne scene, što mi se nikako nije svidjelo. Moj istup iz književnosti, nazovemo li to tako, bio je prije iskaz vjernosti onome kako sam je doživljavao i kako je i danas doživljavam. Možda je ovdje prilika spomenuti dragog mi i velikog čovjeka Tonka Maroevića, koji je u jednom od svojih posljednjih tekstova, u pogovoru mojoj Košulji na cvjetove i pjesama na struju, sagledavši novi prostor u koji sam s tim pjesmama ulazio, napisao da će mi moj alter ego Jan Halubjan s kapom u obliku krijeste rado priskočiti i dodati ono što sam nekoć dijelio s Kropilakom. Što se svakako pokazuje istinitim. 

U cijelom tom velikom opusu, u kojemu od početka koristiš više medija i identiteta, postoje neke fiksne točke. Ne samo ta osobita poetika - umjetnost života, kako su tvoj rad na predstavljanju knjige Car je gol na kiši nazvali Dubravka Zima i Rene Medvešek - nego konkretni odnosi, imena, stvarni ljudi, neki umjetnici... Čini mi se kao da si već na samom početku postavio neupitne okomice oko kojih se i danas sve vrti. Ili, ako se i vrti drugdje, tu su negdje, spomenu se. I u ovoj novoj knjizi, koja na kraju svojih poglavlja nudi i naslove pjesama koje prate tekst, tu su opet tvoji dobri duhovi: Strummer, Dylan, Beatlesi, uz naravno druge i nove, ali Beatlesi, a ovdje osobito John, kao da ti znače nešto posebno. Pitam te to kao cura kojoj su broj jedan uvijek bili Rolling Stonesi i kojoj je tek muž, godinama kasnije, pokušao i tek donekle uspio približiti složenost i magiju Beatlesa. 

Potpuno te razumijem. Vjeruj mi da sam jednako bio zanesen i prožet i da kužim sve tajne sastojke privlačnosti mladih Stonesa, onih iz razdoblja s Brianom. Razlika između njih i Beatlesa možda je samo jedna, ali meni značajna. Stonesi mogu biti najveći rock bend u povijesti, uz Kinkse i Clash, naravno. Ali Beatlesi su božanstvo. U mojem poimanju onoga što mislim da umjetnost jest, otkuda dolazi i čemu služi, oni svijetle drugačije i sasvim jedinstveno.

Da produžim malo odgovor, mogu ga prispodobiti s poantom kratkog dijaloga Leonarda Cohena i Boba Dylana, negdje početkom sedamdesetih, kad obojica pjesnika dijele istu planetarnu publiku i sličnu karizmu, pa ih često uspoređuju. Leonard negdje poslije koncerta dolazi u backstage čestitati Bobu i kaže mu da ga nimalo ne zanima to nadmetanje i da je, što se njega tiče, Bob broj jedan. Na što mu Bob kaže: ti si broj jedan, ja sam izvan kategorija. 

I Bob je umjetnik koji se igra sa svojim identitetom. Todd Haynes je u filmu I am NotThere pokušao uhvatiti taj nestalni karakter. Kakav je tvoj odnos s njim; identifikacije, imitacije, interpretacije...

U završnom obraćanju svome Čitalištu, dakle potkraj knjige Car je gol na kiši, pokušao sam najiskrenije izložiti što je meni značilo tih osam tjedana svakodnevnog otvorenog razgovora, i što sam time dobio. Ja dakle tim povratkom u život - kojega je pisanje i dokaz i metafora - otkrivam i predstavljam istovremeno novoga sebe i svoj najnoviji lik stopljene napokon u istu osobu, sačinjenu od svih svojih prošlih i budućih drama i komedija, euforija i depresija, lud i nelud u istom trenutku. Ne zaboravimo da se obraćam bliskim dušama, stoga se ne opterećujem time zanima li ih ta tema uopće. I kažem: Čini se, prijatelji, da vam je Stanislav ovdje ipak uspio u nečemu, da se pomaknuo malo, ne samo u mašti, ne samo u literaturi, da je napredovao u onome što mu se oduvijek, premda je pokušavao, ili možda baš zato, činilo nemogućim, presuprotnim, kronično razdvojenim, ili jednim ili drugim: biti svoj a biti lik, biti iskren kako se samo iz sebe može, a ostati, istovremeno, izmišljen i slobodan, i od sebe i od svega. Biti John, a biti Bob.

U ovoj posljednjoj rečenici, koja će nekoga opravdano podsjetiti na biti star a biti mlad Tina Ujevića, kao suprotnosti navode se dva meni vjerojatno najvažnija autora u životu, Lennon i Dylan. Prvi je primjer umjetnika koji u svakome svojem stihu i u svemu što radi govori iz sebe, iz svojega iskustva i u svoje ime, a drugi je izraziti primjer neuhvatljive osobnosti, pjesnika koji je u svakoj svojoj pjesmi druga osoba. Moj me intimni put doveo do spoznaje da sam unutar tih genijalnih krajnosti kao autor bliži Bobu, premda nastojim biti John.

Nadam se da odgovor dovoljno oslikava koliko je velika moja sreća što sam cijelog života suvremenik tog navodno nedokučivog Minstrel Boya iz Minnesote. Ali spomenuti film Todda Haynesa nije me se dojmio, premda je početak sa Stuck inside of mobile izvrstan. Nije mi jasno čemu odigravati situacije iz života umjetnika koje već postoje snimljene i koje ne idu onda u korist ni filmu ni glumcu koji igra Boba, jer samo pokazuju koliko je istina nedostižna i kako je ideja filma u osnovi apsurdna. 

Zapravo je pravo čudo kako si ti - kao poštar lakog sna - jednostavno i učinkovito prigrlio komuniciranje putem novih tehnologija.... 

Nemam otpor prema bilo čemu što mi može biti alat ili medij pošte ako odgovara intuitivnim estetskim i etičkim kriterijima. Ako govorimo o društvenim mrežama, nikad se nisam mogao zamisliti na fejsu, ali instagram mi se sviđa. Otkako sam unatrag dvije godine prihvatio sugestiju kćeri da malo osjetim kako to funkcionira, a ona mi je to predložila znajući kako se igram i što radim, oslobodio sam zapravo i sebe i mnoge prijatelje svakodnevnog terora mailom. I tu je došlo do zanimljive filtracije, jer oni koje zbilja zanima moj Daily Mail također su se odmah preštekali, a drugi su napokon dobili malo zasluženog mira. Bez ikakvog prilagođavanja poetike mediju, izabrao sam za početak koncept da pri jutarnjoj šetnji psa snimim i objavim fotku kojoj mogu pridružiti svoj oblik komentara, ponekad i rimovanog, što mi je otvorilo vrstu misaone vježbe koja traži disciplinu, pogotovo kad vidiš da stvar netko prati. Sada je to doslovno dnevnik mojih polufiktivnih obraćanja vezanih uz trenutke ili aktualne projekte, pri čemu mi nije poanta u informaciji nego u načinu na koji je spakiram. 

Kako si zapravo smogao snage osnovati bend i hrabro stati kao frontman na stage?

Možda je to samo prepuštanje priči, vjera u fikciju. O tome zapravo i govori knjiga Car je gol na kiši, premda se taj dio fabule ostvaruje tek po njenom završetku. Za takav je rasplet prethodno bio potreban čitav niz vezanih okolnosti i sretnih slučajeva. Da nisam 2011. odlučio predstavljati svoju i Danijelovu priču-slikovnicu Dućan metafora s istim takvim oživotvorenim ambijentom, materijaliziranom fikcijom koju sam kao instalaciju postavio u Puli na Sajmu knjiga, i potom kao kapetan te palube razgovarao s ljudima tjedan dana od jutra do ponoći, teško da bih se ikad ohrabrio toliko se otvoriti i prepustiti trenutku i improvizaciji. To se meni moglo dogoditi jedino tako, iz okvira onoga što sam sam napisao, kao što ni Kropilaka ne bih krenuo proživjeti a da se nije prethodno pojavio kao književni lik. Taj život u Dućanu metafora dakle, to iskustvo duhovnog prepoznavanja i radosne razmjene, prepune osjećaja i sadržaja potaknutih upravo onime što sam izložio, potpuno me osvojilo i promijenilo, ustvari pronašlo. Isto se potom ponovilo u Zagrebu, s Dućanom metafora u Laubi, pa u porečkoj Galeriji Zuccato i u HDD-u, tako da sve moje putujuće izložbe poslije toga, a to su do danas Dijalozi, Uzmi, čitaj! i Litera-art-ura, koncipiram tako da sam sastavni dio njih, u nekoj vrsti stalnog performansa u kojemu se osjećam, zapravo, najprirodnije. Četiri godine vodio sam s prijateljima i Skale do Sunca, umjetničku galeriju u Staroj Novalji, što je također bio naglašeno komunikacijski projekt kojemu sam ljetnih mjeseci bio posvećen svo svoje vrijeme, s dobrim ljudima i u najboljem filmu koji sam mogao zamisliti. U toj sam sinergiji napisao i nekoliko svojih prvih tekstova za pjevanje, jer su otvorenja tih tridesetak izložbi bile redom fešte na kojima su te pjesme zaživjele. I tu dolazimo do situacije da se ta životna epizoda zaokružuje retrospektivnom izložbom kao stalnim postavom u novoizgrađenom Domu Stare Novalje, a na čije otvorenje u rujnu 2019. pozivam sve prijatelje s kojima bih mogao izvesti te pjesme. 

Tu se nekim čudom slobodnog vikenda odazove Sreten Mokrović s kojim sam sanjao bend još kad smo imali četrnaest, poklopi se da mogu doći prijatelji iz Cinkuša, da nam iz Zagreba stigne i Petar Agejev s kontrabasom, a kao apsolutni dar odazove se i zvijezda, pjevačica Mary May, koju sam se usudio pozvati kao čisti obožavatelj, nismo se prije toga znali. Upravo se, tijekom pripreme izložbe, snimao i film o našem projektu u produkciji HRT-a za Alpe-Dunav-Jadran, tako da smo bili dodatno dignuti situacijom koja je obećavala snimljenu izvedbu. Napisao sam preko noći još dvije pjesme, imali smo dan i pol za probe i doživjeli to da smo svih pet izvedenih pjesama odmah izveli ponovo na bis, pri čemu su ljudi zajedno s nama pjevali refrene. U ponoć, pod jakom kišom koja nas do danas prati, razletjeli smo se autima na sve strane, da bi se našli prvom prilikom u Zagrebu i shvatili da se nešto tu i ljudski i energetski i kreativno toliko poklapa da jednostavno nemamo izbora. Iskoristio sam dogovoreni termin u Galeriji Greta za prvi zajednički performans, tu se divno uklopila i Ema Crnić, a te je večeri našim članom postao i Ante Perković koji je danas, na više načina, srce Golog cara. 

Da, slatko je biti, kao što si rekla, frontman benda koji putuje i nastupa, ali kao što kaže rečenica iz knjige, a koju je nedavno na predstavljanju u Uraniji izdvojio Rene Medvešek, Car je gol je savršeno ime za bend u kojemu frontman ne čini ništa. No moja sreća i uzbuđenje pri izvedbama su toliki da me se čak i pohvali što falšam. U osnovi, mi i nismo bend u klasičnom smislu, to što radimo više pripada performansu, a najmanje jednako književnosti kao i glazbi. Mi smo umjetnički kvartet kojemu je osnovni izričaj autorska pjesma i njena izvedba uživo, nakon tek jedne ili dvije probe jer treća već bude nastup, dakle uvijek na granici improvizacije, što nam najviše odgovara. Raspolažemo s kapitalom od sada već više od trideset nebrušenih dijamanata koji će takvima i ostati, objavljujemo ih kao dokumentarne spotove u mjesečnom ritmu na stranici carjegol.com, imamo najbolji ženski vokal na kontinentu i nevjerojatnog gitarista koji svira minimalno, ali s toliko osjećaja i sadržaja da nam nikakva druga orkestracija u osnovi i ne treba, premda rado pridružujemo kontrabas ili bas ili što već prilika traži ili omogući. U svakom slučaju, svojim smo tekstovima i izvedbom bez ikakvih kompromisa u stanju dirnuti i razveseliti i prijatelje umjetnike i tramvajske putnike i ljude na trgovima i djecu u kazalištu i stanovnike Doma za starije osobe. A taj raspon primatelja velika je stvar. 

Taj gitarist, Ante Perković, inače je autor jedne od meni najdražih pjesama Haustora "Skidaj se". Mogu li je jednom naručiti da je odsvirate samo za mene?

Naravno da je Goli car za tu divnu pjesmu spreman. Baš smo je pjevali nedavno u autu po Istri. Napisao sam nastavak tog teksta iz današnje, naše perspektive i čeka se samo zgodna prilika da predložimo Rundeku zajedničku izvedbu. Bit ćeš blizu, nadam se. 

Završimo razgovor s tvojom novom knjigom, koja mu i jest neposredni povod. Meni je krasan detalj iz knjige, možda i najljepši, odmah na početku, onaj noćni SMS sina Jakova svome tati, iznenada probuđenom nakon četiri godine: Volim kad si sretan, tata. 

I meni.