Email facebook twitter
POEZIJA U KAZALIŠNOM KRVOTOKU ZAGREBA

Nataša Govedić_ Novi list, 5. listopada 2022.

 

Kako izvoditi poeziju? Grčka drama zadugo je ispreplela poeziju i kazalište, a od trubadura nadalje poezija si je priskrbila i stalnu pratnju glazbenih Muza. Ima pjesnika koji su se priklonili suzvučjima baladnih, rokerskih, hip-hop ili jazz orkestara (ovaj trend traje i stalno se nadopunjuje novim oblicima glazbene pratnje od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas), kao i pjesnika koji svjesno skladaju za eksperimentalne performanse, spajajući stihove s video-artom, stripom, plesom, novim medijima. Nadrealisti su, pak, trajno povezali poeziju i film; avangardisti poeziju i likovne umjetnosti. Kroz dugačko dvadeseto stoljeće postala su popularna i žestoka nadmetanja protestnim, gnjevno ritmiziranim slam-čitanjima po noćnim klubovima (posebno u sklopu američke crne kulture), ali jednako tako i (francuska) intimistička čitanja poezije prošaptana na mikrofon, unoseći se u uho slušatelja. Navodim ovo bujanje medija kroz koje povijesno izbija poezija kako bih naglasila koliko je poezija za izvedbenu publiku (a ne samo za čitatelje knjiga) već dugo prebogato polje prožimanja različitih umjetnosti, pa je tim zanimljivije što ga dvije recentne izvedbe uspijevaju i proširiti.*

Stanislav Habjan s grupom glazbenih suradnika (Mary May, Ante Perković, Marko Golub, Sven Pavlović) odlučio se za koncert koji istovremeno na gradskim ulicama Trešnjevke prati izložba njegovih pjesničkih plakata. Mjesto izlaganja širi je radijus od katalogom najavljenih izloga Tratinske ulice jer su neki radovi istoga koncepta ali većega formata prisutni na panoima uz gradske prometnice u sklopu Art&Grad projekta Laube. Tekstovi na tim plakatima osmišljeni su kao igra s veličinom rečenica. Tako ogromnim slovima, primjerice, na jednom od plakata piše: „Iza kiše/ stiže sunce/ a iza sunca ja…“, a onda posve sitnim slovima na dnu: „Ako me vidiš nema te više, popapa te fikcija.“  Ili velikim slovima piše „I dobri i zločesti putuju na more“, a sitnim „Zločestima more čak i više znači.“ Pjesme na panoima, dakle, dramatiziraju primak i odmak. Za pojedine čitatelje, rekla bih one užurbane i slabije zainteresirane za apel rečenica, sitna slova ostaju neprimijećena. Ali mnogi ljudi hvataju i tiši signal, zastaju, čitaju ono manje istaknuto, uočavaju da „velika i mala“ rečenica imaju međusobne veze. Rečenice na plakatima vode bitku i s kulturom „ničijeg mjesta“ na kojima su izložene: ulični zidovi, izlozi, plakatne površine uz autocestu. Jesu li to mjesta na kojima inače razmišljamo o stihovima? Ne. Zbog toga je još inspirativnije sretati gustoću pjesničkog unutarnjeg glasa na neočekivanim, često otuđenim gradskim lokacijama, gdje nam je inače vrhunac umjetničkog doživljaja promjena svjetla na semaforima. Stihovi ispisuju i samim time oživljavaju grad. Nisu potpisani, ali na sceni Centra za kulturu Trešnjevka pojavljuju se kao scenografija u sklopu Habjanova performansa u kojem sudjeluje Zagrebački orkestar ZET-a (Zagrebačkog električnog tramvaja) i Habjanov umjetnički bend Car je gol. Izvodi se koncertna posveta kvartu: pjesme o vozačima tramvaja, o tati kojega se svaki dan čeka u zasjedi kod placa, o prvim zaljubljivanjima koja su pratila propuštanja i pažljiva motrenja pojedinih plavih vagona, o tučnjavama kraj zakopanog potoka zbog prvih udvaranja, o tržnici koja nudi svoje gole i pokisle careve, o stjecanjima prijatelja u cesarićevskom predgrađu, o vožnji biciklima i ljetima koja su dopuštala slobodna lutanja u svim smjerovima - ali samo danju. Pjeva se o gradu kao stalno otvorenoj žiži pjesničkog iskustva, čije su „pseće veze jače od nacije“. Stanislav Habjan na pozornici CeKaTea na mikrofon i pjeva i recitira svoje tekstove u kratkom i odrješitom staccato ritmu, uz pratnje glazbenika, namjerno naglašavajući pauze i prekide, ali time stvarajući i određeni „kardiogram“ stihova koji dolaze kao lupanje srca ili stalni, „nečujni“ pljesak ruku, ritam malih zaustavljanja. I dok su Habjanovi stihovi na plakatima slobodni i otvoreni različitim čitanjima, ti isti stihovi u sklopu glazbenih kompozicija imaju i svoje narativne kontekste i svoje refrene, kao i duhovita zvučna podudaranja na kraju redaka. Vidimo da poezija istog pjesnika može imati i glazbene i likovne zupčanike, kao i da odlično komunicira s okupljenom publikom, premda nije komunalna fešta, nego rafinirano poigravanje pitanjem imaju li stihovi svoje mjesto u gradskoj svakodnevici. Može li svaka zebra biti neka vrsta poetske divljine? To se inače pitao i legendarni britanski grafičar/pjesnik William Blake, a pita se i japanski vizualni umjetnik i pjesnik Teo Yamamoto. Poetsko-likovne akcije Stanislava Habjana sličnom nekonvencionalnošću mijenjaju naše znanje o dosezima vizualno-glazbenog stihotvorstva.  

_______

*Ovaj tekst, u izvornoj objavi naslovljen ”Poezija u glazbenom krvotoku Zagreba i Šibenika”, u drugom dijelu govori o izvedbi ”Glumac ima vremena za poeziju Vesne Parun” Leona Lučeva i Jelene Grahovac Lučev u sklopu šibenskog pjesničkog festivala ŠKURE.

 

 |  press  | slijedeća