Marko Golub_ Triptih, Treći program Hrvatskog radija, listopad 2022.

 

O Stanislavu Habjanu nije jednostavno pisati strogo iz specijalističke niše, na primjer iz niše likovne kritike, ali u njegovom slučaju i književne kritike, a u novije vrijeme i glazbene kritike, jednostavno zato što medijski i izražajni okviri unutar kojih radi nisu oni konvencionalne „galerijske“ suvremene umjetnosti, knjige koje objavljuje nisu sasvim i samo konvencionalna lijepa književnost, a glazbene i glazbeno-scenske izvedbe kojima se posvećuje posljednjih godina nisu tek tako podložni kriterijima kakvi su obično u igri kada je riječ o, na primjer, rock koncertima, premda nalikuju njima. Habjanova umjetnost proteže se u nekoj tijesnoj relaciji između misterija kreativnosti i svakodnevnog života, stvarnosti i fikcije. To je otvoreno polje u kojem ona djeluje, i koje jednostavno ne poznaje krute distinkcije između žanrova, medija i disciplina. 

Prije par dana, u sklopu akcije „Trešnjevka se budi“ u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka, Habjan je održao izložbu i performans sa svojim umjetničkim kolektivom Car je gol. Izložba, jednostavno nazvana „Izložba u izlozima“ bila je točno to što naslov i sugerira – dvanaest radova istog formata, vizualnih i verbalnih poruka odloženih u izlozima različitih lokala koji se protežu kroz osunčanu Tratinsku ulicu, ulicu koja u isto vrijeme odumire i zrači nekim potencijalom da postane vibrantan gradski potez. Te intervencije namijenjene su slučajnim prolaznicima kao mali razbuđujući valovi komunikacije, znak nečeg što bi moglo biti, života koji bi mogao ispuniti zjapeće praznine. Sadržajno, riječ je o parovima stihova – uvijek jednom koji je otisnut velik kao reklama, i drugom kao fusnota ili odgovor iz daljine. Svi, ili većina njih, dolaze iz Habjanove pjesmarice „Košulja na cvjetove i pjesme na struju“, knjige libreta uglazbljenih ili još neuglazbljenih pjesama spomenutog benda Car je gol. 

Drugi dio Habjanova sudjelovanja u projektu „Trešnjevka se budi“ bio je koncert, predstava, igrokaz njegove družine, prvotno najavljen kao nastup na otvorenom, ali na kraju zbog kiše ipak održan u dvorani Centra za kulturu Trešnjevka. Bend, koji su u ovoj inačici činili, osim njega, Marija Butirić poznatija kao Mary May, Ante Perković, Sven Pavlović i Marko Golub, u CeKaTe-u je izveo ukupno devet pjesama. Dio njih pripada standardnom repertoaru, ali su odabrane s pažnjom kako bi reflektirale relativno otvoren koncept koji se zasniva na motivima gradskih ulica, djetinjstva i odrastanja, dok je dio komponiran ili prearanžiran specifično za ovu izvedbu i direktno se referira na Trešnjevku. Uvodnu pjesmu – čiji je tekst „Trešnjevka se budi“ oslonjen na melodiju „Being for the Benefit of Mr. Kite“ britanske grupe The Beatles, Habjan je izveo s limenim orkestrom ZET-a. Dobar odabir iz mnogo razloga, prvo s obzirom na to da ni psihodelični izvornik nije imao konvencionalan rock aranžman, drugo zato što je to bilo praktično jer su ZET-ovci ionako nastupali iste večeri s vlastitim repertoarom, a treće i najvažnije zato što su puhački orkestri, a ZET-ov posebno, najčešće u funkciji glazbene pratnje za važne službene, društvene i protokolarne događaje. Ima tu i nešto ironije: vrhunski uvježban, kao sat točan profesionalni orkestar u ovom je slučaju poslužio kao uvertira za nastup sastava koji je sve samo ne to, niti se trudi biti.

Bend Car je gol je ćudljiva zvijer na mnogo razina. Poznajući njegovu unutarnju dinamiku mogu reći da ona cijelo vrijeme fluktuira između diktature i anarhije. Habjan u njemu ima glavnu riječ, utoliko što su svi tekstovi koji se pjevaju njegovi i svojevrsni je redatelj igrokaza i, općenitije rečeno, „situacija“ koje bend utjelovljuje. Međutim, ostali članovi benda daju mu karakter. Rijetko ovdje bilo tko ikome objašnjava kako nešto treba izvoditi, prešutno se pretpostavlja da svi sve znaju, očekuje se da svatko u izvedbi utjelovi, ne nužno sebe, nego ono što sam doživljava kao odraz svoga lika. Habjan pritom postavlja neke provokativne okvire za to – primjerice, dvoje dalmatinskih članova grupe pjeva na istrijanskom ili zagorskom, skoro bednjanskom narječju; određene pjesme eksplicitno adresiraju pojedine članove benda koji su tako postali dio „fikcije“ koju on legalizira; u određenim izvedbama svi trebaju nositi kape, to se podrazumijeva i ne dovodi u pitanje. Ovisno o tome tko je u kojoj pjesmi glavni vokal i kakav glas pronalazi za koji tekst, Car je gol može zvučati kako god želi, nježno i poetično, sentimentalno, nostalgično, gnjevno, ironično, ekstatično. Svatko je uključen onoliko koliko želi i na način na koji želi.

Sam repertoar sačinjen je od postmodernističkih aproprijacija – većina pjesama ima svoje sjeme, svoj muzički korijen u nekoj postojećoj pjesmi, najčešće Habjanovih junaka iz djetinjstva, kao što su The Beatles, Bob Dylan, The Clash, Leonard Cohen i drugi, dio njih dolazi iz manje očekivanih izvora kao što je američka kantautorica Sam Phillips, a ponekad su posve originalne, nastale iz kratkih muzičkih skica koje su se poklopile sa specifičnim tonom njegovih stihova. Kad je o stihovima riječ, zanimljivo je da su većina autora izvornih pjesama iz kojih Habjan crpi inspiraciju i sami sjajni pjesnici, ali da obično ništa, ili tek poneka riječ iz izvornika preživi svoj prijevod u repertoar Golog Cara – zato ih se i ne može nazvati prepjevima. Habjan, kako sam kaže, ”u glazbi najviše voli tekst, ali jednom kada prisvoji pjesmu, ostane se ljuljati samo na njenom ritmu i melodiji dok mu se ne otkrije drugi, njegov tekst, skriven u toj istoj pjesmi”. 

U nekim slučajevima kroz sam izbor pjesme prodire gotovo drska autoreferencijalnost. Na primjer, uvodna pjesma ovoga nastupa, ”Car je gol na kiši”, nastala je na melodiji, ali i kontekstu nastanka hita grupe Dire Straits „Sultans of Swing“, što je neobičan, nekarakterističan izbor za preradu budući da je je izvornik vrlo prepoznatljiv i vrlo osoban za britansku grupu, do te mjere da su „Sultani Swinga“ postali njezin nadimak. U ovom slučaju, jedan je od članova Cara, u čitanju novog Habjanova teksta, još bez glazbena okvira, zapravo pronašao nešto s čime će se Car je gol na sličan način u budućnosti identificirati, svoj selfie-song. Asocijacija je bila u tome što je klasik Dire Straitsa inspiriran stvarnim posjetom autora koncertu nepoznatog jazz sastava u polupraznom zapuštenom pubu, gdje je ostao zapanjen diskrepancijom između pompoznog imena Sultans of Swing i njihove skromne, neugledne scenske pojavnosti. Čini se da Car je gol svoje mjesto u Hall of Fame, kao i prostor svojega eksperimenta i kreativne slobode, pronalazi upravo u takvoj diskrepanciji – on je u isto vrijeme i zanosan i zapušten, i monarh i anarh, njegova ambicija razmjerna je njegovoj neuvježbanosti i stalnoj improvizaciji. Na koncu, i samo ime Car je gol daje naslutiti o kakvom se kolektivnom „liku“ tu radi, gdje vođa benda, njegov frontman i tekstopisac, ne svira ništa, pjeva rijetko, a kad to i čini onda uglavnom govori, ili pjeva tek s krajnjim oklijevanjem, pusti glas pa se predomisli. On je istovremeno taj koji nosi cijelu priču i taj kojega iz nje spašavaju svi ostali, jer tko smo, kao ljudi, ako nismo oslonac jedni drugima. On je najsnažniji i najranjiviji, odvažan i plah. Takav je taj Car.