Republika stiha Krešimira Bagića; Vijenac br. 703, veljača 2021.

 

Iako sam knjigu Košulja na cvjetove i pjesme na struju Stanislava Habjana čitao od prve prema zadnjoj stranici, ne preskačući ni retka, ovaj ću napis početi s kraja, od bilješke o piscu. Ona glasi:

Letio je perolako.

Na nebu, malo ukoso, kao poštanska marka.

A padao svakojako.

Došlo mu je sve u korist, osobito naopako.

Sad nadalje sve je bonus.

Recepata za let nema.

A ni to ni to ako je pod mus.

Da je tajna deeply mental, znao je i Lillienthal.

Svakako neočekivana bilješka. Umjesto kratkog zapisa o autorovu životu i djelovanju suočeni smo s pjesmom. I to dobrom pjesmom. Pjesnička je zbirka okončana stihovima, izbrisana je granica između fikcije i zbilje, poezije i informacije. Moguća poruka tog čina svediva je na aforizam: Sve što se uopće može reći može se reći stihom.
 

Od mail arta do performansa

 

Nije ta bilješka dakako prva koja nadilazi svoj pretpostavljivi okvir. Pisci, osobito pjesnici, rado pribjegavaju završnom mistificiranju svoje pozicije i glasa ne bi li – od prigode do prigode – demonstrirali duhovitost, skromnost, enigmatičnost i sl. Međutim navedena pjesma–bilješka uvjerljivija je i funkcionalnija od većine koje sam dosad pročitao. Ona slijedi i figurativno sažima artistička nastojanja Stanislava Habjana. Motivi leta, putovanja, pisanja, pošte i spontane akcije (na kojima se temelji) uporišta su njegova umjetničkog djelovanja. U kojem se god mediju događala autorova kreacija, ti su motivi njezine pokretačke sile, stvaralački imperativi ili barem nezaobilazni podtekst.

Eksplikativna bi bilješka o autoru mogla glasiti ovako: Stanislav Habjan (1957) svestrani je umjetnik – dizajner, performer, pisac, likovnjak, multimedijalni stvaralac. Dvadeset godina (1983-2003) bio je dijelom autorskog dvojca Greiner & Kropilak, pričem se on krije iza pseudonima Kropilak, izvedenog iz prezimena tada poznatog češkog (zapravo slovačkog) košarkaša. Kritičar Marko Golub ustvrdio je da je Habjanova kreativna praksa teško jednoznačno odrediva te da „obuhvaća sve od mail arta, preko grafičkog oblikovanja, priča i poezije, do performansa i, u novije vrijeme, glazbe“. Takvo mišljenje potvrđuje, dapače radikalizira umjetnik i kritičar Antun Maračić: „Jedina konstanta u strukturi Habjanovih ‘proizvoda’ jest određena nematerijalna supstanca, nešto neuhvatljivo i neobjašnjivo, nedokazivo, ali opet izvjesno: osjećamo to i negdje se, mi publika, sami i međusobno, pronalazimo, i u tom osjećaju združujemo. Zadobivamo slične osmijehe, sličan pokret, doživljavamo slične aha!-efekte…“ Književni dio Habjanova djelovanja čine Nemoguća varijanta (1984), paradigmatska knjiga kvorumaškog proznog minimalizma, te prozne knjige Greiner & Kropilak Interkonfidental (1999) i Vrijeme i mi, PostApoc dijalozi (2020).

 

Tekstovi za pjevanje

 

Iako je poetičnost bitno obilježje umjetničkih ‘proizvoda’, koncepata i mišljenja Stanislava Habjana, ipak sam se iznenadio kada je na koncu i doslovce zagazio u more poezije, tj. kada je u drugoj polovici 2020. objavio lirski prvijenac Košulja na cvjetove i pjesme na struju. Knjiga donosi, ako sam dobro brojao, 63 pjesme raspoređene u cikluse Jutro nije jutro kad osvane dan, Pisme od porta, Mjesencija i Dog God Bog da. Zbirka se otvara tekstom „O sadržaju“, u kojemu Habjan – opet se poigravajući paratekstualnim okvirom –  kani nešto kazati o svome iskustvu pisanja. I on se naime odlučio odgovoriti na pitanje što je pjesma. Odgovor je zaigran, kolokvijalan i opušten. U prvoj strofi veli da je pjesma „nešto što hoda samo“ i da ju „boli briga za pjesnikov život“ da bi u drugoj zaključio:

Pjesma se klati na četiri noge.

Njuška i lizne baš sve usput.

Malo si slijepac kojega vodi,

malo tek usput obilježen kut.

Zbirka ima i podnaslov – „tekstovi za pjevanje“, koji upućuje na to da su manje-više svi ukoričeni stihovi nastali kao sastavni dijelovi drugih Habjanovih projekata, npr. kao tekstovi koje je pjevao Orkestar Skala do Sunca u okviru performansa Car je gol. Te pjesme slijede uvriježene ritmičke sheme, njihovu strukturu obilježavaju jednostavne slike, prigodna ponavljanja i refreni. Najčešći metrički obrazac je katren s unakrsnom rimom (abab) ili pak s rimom koja povezuje drugi i četvrti stih. Habjanove pjesme nerijetko funkcioniraju kao ‘pričuvni’ tekstovi napisani na poznate melodije Boba Dylana, Leonarda Cohena, Beatlesa, Drage Mlinarca, Jo­hnnya Štulića, Jacquesa Brela i drugih. U tim su slučajevima nosivi tvorački postupci aluzija, pastiš i parafraza. Pomoću njih Habjan uspostavlja kadšto diskretnu a kadšto izravniju komunikaciju s prizvanim autorima i skladbama. Ta je komunikacija u pravilu vedra, a njezini se učinci kreću između iznenađujućeg preklapanja s podražavanim tekstom i njegova humornog izigravanja.

Orfanija, zemlja teška

Dobar je primjer takve spisateljske strategije pjesma „Orfanija zemlja teška“, koja je zapravo ludička parafraza Štulićeva hita „Hladan kao led“. Habjanova je pjesma ritmički i zvukovno niknula na rubu Jo­hnnyeve, ali se od nje smisaono odvojila. Na Štulićev refren „hladan kao led/ ubilo me beznađe“ Stanislav replicira stihovima:

ni mi više bed

protekla su godišća

rastopio se led

šejtane moj idi ća

Slijedeći metar i ritam te sonornost novovalnog refrena, Habjan u tih nekoliko kratkih stihova demonstrira umijeće poigravanja različitim idiomima. On spaja zagrebački urbani kolokvijalni govor (ni mi više bed), arhaizam godišća koji nepogrešivo asocira na uvodni stih božićne pjesme (U se vrime godišća), potom replicira Štulićevu naslovu (rastopio se led) da bi u četvrtom stihu spojio turcizam šejtane i čakavski frazem idi ća, koji može podsjetiti na razgovornu čakavštinu, ali kasnije – u svome drugom pojavljivanju (biži ća) – i na jednu od pjesama Jelene Rozga. Prava mala eksplozija asocijacija od strane lirskog protagonista čija je imaginacija naglašeno jezična. Na koncu taj se leksičko-asocijativni mlaz uobličuje u skladan, privlačan tekst koji Štulićevoj angažiranoj poenti (I kriplovi su česta i svakodnevna stvar/ Rek’o spasi, Bože, Östereich) suprotstavlja privatnu priču (i snjegoviće više ko da nitko ne zna gradit/ rekoh čuvaj Stane famelju). Habjan nas je svojim vođenjem pjesme i postupcima za kojima je posegnuo podsjetio na poznati poučak: poezija se može dogoditi bilo gdje.

Jezik je Stanislavu Habjanu izvor radosti, mjesto igre, prostor ugode. On se igra riječima, smišlja neologizme, piše stihove na različitim jezicima i narječjima. Kada nam njegov protagonist priopći „ja sam anarhomonarh/ gutam vatru i plin/ ja sam sam sebi otac/ ja sam sam svoj sin“, u prvi plan izbija ludičnost i infantilnost njegova govora. Tom protagonistu najprije je do gega, rime i ritma; u njemu nema želje ni za anarhijom ni za monarhijom – on se dosjetio zvučne stopljenice pa se na trenutak odlučio u njoj nastaniti i zaljuljati ju s par stihova. Iako u naslovu knjige upućuje na rock glazbu kao prirodno okružje tekstova koje piše (pjesme na struju), autor se ne ograničava samo na takvu prigodnost i na tu vrstu komunikacije. Njegove pjesme obiluju aluzijama na stihove ili biografije pjesnika poput Mallarméa, Kosovela, Ahmatove, Severa, Pasternaka, čak Kanavelića. Tako se u pjesmi „Bacit ću kocku danas“ izravno referira na Mallarméovu proznu poemu Bacanje kocke nikad neće ukinuti slučaj, a njezin naslov ispisuje na više jezika. Stihovi kojima priziva taj hermetični modernistički tekst ljupki su, pitki, vijugavi, prošarani rimama, iz njih probija oniričko raspoloženje. Zbog takvih stihova pogovarač zbirke Tonko Maroević gotovo je rapsodički ustvrdio: „Stanislav Habjan u svojem pjesništvu dograđuje slamnigrarije i razrađuje arsenzacije da bi potom, s onu stranu ogledala, otkrio šansu vlastitog prepoznavanja i davanja“.

 

Kako diše stijena?

 

Pojedine se pjesme mogu čitati kao ironični komentari tekstova popularne glazbe, kao stihovane zadjevice, koje prokazuju banalnost, ispraznost, pa i besmislenost rima kojima nas svakodnevno opsjedaju mediji.  U tom se kodu, čini mi se, može čitati pjesma „Točno u ponoć, tik do mjeseca“, koju Habjan gradi gomilajući paradoks do paradoksa: „on je bio mornar/ ali on ne plovi više/ on je bio pjesnik/ ali odavno ne piše// ona njega često vidi/ dok nigdje ne gleda/ ona njemu šalje pjesmu/ koja njemu treba// dođi noćas u mene/ i opusti se/ spremiću ti paradižot/ i zagrlit te…“

Zbirka Košulja na cvjetove i pjesme na struju zatvara se lirskim epistolama upućenim umjetnicima i prijateljima (Jeanu de Breyneu, Dragi Mlinarcu, Peri Lovšinu, Viktoru Vidi, djeci šezdesetih itd). Epistolarna je forma prirođena Habjanovu načinu komunikacije. Pjesničke su epistole u njegovu slučaju samo zadnja izvedenica mail arta, prakse koja koristi likovna i literarna sredstva i koja se zasniva na izravnoj komunikaciji umjetnika s kolegama, kritičarima, publikom, prijateljima.

Košulja na cvjetove i pjesme na struju Stanislava Habjana vedra je knjiga. Pjesme u njoj povremeno nalikuju stilskim vježbama, ali umješno i duhovito odrađivanim stilskim vježbama. Habjan je do poezije došao okolnim putem. Ona se pojavila kao jedna od diskurzivnih formi njegovih projekata i performansa. Stoga ju ne treba motriti u odnosu na recentne lirske poetike i trendove. Habjan je pjesnik u prolazu, njegovi su orijentiri osobni i trenutačni. Unatoč svemu napisao je nekoliko dojmljivih pjesama („Staroslavenska“, „Dijalog jahača“), koje izdržavaju i najstroži sud ukusa.

Knjiga se čita lako, sa smiješkom, s njom se bez teškoća plovi, leti ili lebdi i kad ne znate kamo se zapravo putuje. Te vas pjesme brzo uvuku u svoj svijet, učine da se zajedno s autorom radujete vjetrovima i zračnim strujama, levitiranju i neočekivanim odredištima koja se iznenada pojave i izazovu  slatku vrtoglavicu. U tom je svijetu sve povezano sa svime, što zorno potvrđuju stihovi pjesme „Pjevaj!“:

Nemamo što brinuti, ni ti ni on ni ja.

Svaka stvar je s nestvarnom isprepletena.

I samo kad se nasloniš na fluidni bedem,

osjetiš i čuješ kako diše stijena.

Stanislav se Habjan svom težinom oslonio na taj fluidni bedem. On je jako dobro upućen kako diše stijena. A nama, kojima se obratio, preostaje da nagađamo da taj bedem od slučaja do slučaja može biti jezik, asocijacija, artistička kreacija ili san, napokon da se iza stijene koja diše možda kriju knjiga koju čita, duga na nebu, opsesivna misao, stih koji čovjeka vodi i raduje jer znači kad zvuči (ili obratno).