Dubravka Zima
Knjiga priča Nemoguća varijanta Stanislava Habjana objavljena je 1984. kao jedna od čak dvanaest knjiga prvoga kola novopokrenute biblioteke Quorum, u društvu Edija Jurkovića, Zorice Radaković, Nikole Petkovića, Ede Budiše, Ljiljane Domić: iz današnje nam se perspektive vrijeme izlaska tih mladih, sjajnih knjiga doista čini posebno sretnim književnim trenutkom, vremenom novog mladenačkog pripovjedalačkog entuzijazma, reafirmacije kratke priče, etabliranja snažnih autorskih ličnosti, umješnog literarnog posvajanja i reartikuliranja globalne popularne kulture i uspostave specifičnog poetičkog okvira interliterarnih i intermedijalnih dijaloga. Biblioteka Quorum projicirala je, dodatno, specifičnu atmosferu povezanosti i dojma uzajamnog generacijskog razumijevanja, o kojem svjedoči i intimno Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi, melankolična posveta pokojnom Edi Budiši, čija je zbirkaKlub pušača lula objavljena u istom, prvom kolu biblioteke Quorum.
Kratkopričaši osamdesetih godina – a posebice quorumovci – svijet izrazitije doživljavaju i pripovjedački artikuliraju u gesti interkulturne i intermedijalne referentnosti. Za razliku od autora novopovijesnih romana, krimića i već donekle iscrpljenog modela proze u trapericama kojima etablirani i kanonski autori nastavljaju iz sedamdesetih u osamdesete, oslanjajući se i inspirirajući se ponajprije izvanknjiževnom stvarnošću, prošlom ili sadašnjom, quorumovci u svojim pričama, zbirkama pjesama i romanima literarnost kreiraju kao raz-govor, kao ontologiju radosnog književnog susreta s prethodnim književnim i kulturnim glasovima. U Nemogućoj varijanti gotovo svaka je od (izvornih) dvadeset priča, poput nekog osjetljivog, finog mjernog instrumenta, reagirala na motiv, ime, trag ili naznaku iz obimnog bazena kulturnih iskustava – bila to popularna ili kanonska kultura, svejedno. Od Đonija Štulića, Paola Sfeccija, Johna Belushija i Blues Brothersa, Toma Waitsa, Dustina Hoffmana, Joea Dimaggija, Dimenta iz stripa Mutant world Richarda Corbena, Brucea Leeja, Sandokana, Stanlija i Olija, preko intertekstualnih zahvata u domenu kanonske kulture – oslanjanja na poeziju Ivana Slamniga, aludiranja na Johna Fowlesa, Majakovskog, Hemingwaya, Camusa, Kafku, Balzaca, Jimeneza, Bruna Schulza, Dina Buzzatija, Aleksandra Grina – sa svima njima Habjan uspostavlja palimpsestnu igru i suzdržani, duhoviti dijalog. Njegove Ljubavnice, tako, slušaju Jarrea, Satiea ili Briana Enoa – nikako ne Strummera, Štulića ili Brecelja, što jasno ukazuje na Habjanovo računanje sa suptilnom, znalačkom upućenošću svoga čitateljstva. Kratka priča osamdesetih trebala je (i stvarala) književnog, kulturnog, znalačkog čitatelja. Čitatelja koji možda neće nužno sam razotkriti citatnu posvetu Sonji Manojlović u priči Kratki sretni život prijatelja Žm („Ne pimplati. Ne biti majnclek. Biti visok, vitak, preplanuo.“), no koji će bez zadrške poznavati razliku između Brecelja i Jarrea i osjetiti u njoj nježnu (auto)ironiju.
Naglašeno kreativni odnos prema popularnoj i kanonskoj kulturi, premda možda najuočljiviji, nikako nije i jedini interpretacijski alat za čitanje Habjanove kratke proze; upravo suprotno, u recepcijskom je tumačenju Nemoguće varijante naglašavana specifična osjetilnost i pripovjedni minimalizam (Krešimir Bagić), ironizacija vlastite građe, fantastizacija, osobit odnos prema zvučnosti rečenice i dinamična fokalizacija (Vjekoslav Boban), „odnjegovana emocionalnost“ i bitno urbano iskustveno utemeljenje, čak i modelativno oslanjanje na prozu u trapericama (Nenad Rizvanović). U interpretacijskim su se čitanjima apostrofirali Šoljan, Slamnig, pa čak i Antun Branko Šimić kao mogući autorski uzori, kao i velika europska tradicija kratke priče.
Nemoguća varijanta, međutim, nastala je u izrazito samosvjesnoj autorskoj gesti – retoričkoj i slikovitoj – u kojoj se pokazuje promišljenost i literarna odgovornost mladoga Stanislava u njegovoj dvadeset i petoj i dvadeset i šestoj godini, kakvim se opisao u uvodnoj napomeni. Tour de force u prvoj cjelini pod naslovom Izvanredna životinja, u kojoj je svaka priča antologijska i svaka je mala jezična svečanost, stišava se u drugoj cjelini, Povijesti bolesti, u suzdržanijim, kriptičnijim pričama, s pripovjedačem koji se u mistifikatorskom prvom licu jednine razotkriva i skriva kao pjesnik necjelovitosti, okrhnutosti, nedostatka i žudnje, da bi naposljetku u trećoj cjelini, Foreign affairs, ispisao dulji, profinjeni festival književničkog slavlja, u kojem se omiljenim autorima – Hemingwayu, Salingeru, Oleši, Saroyanu, Bruni Schulzu, Louisu Armstrongu – dubokim, melankoličnim timbrom ispisuju ode i napitnice. Nemoguća varijanta intimna je i zahtjevna, iskričava i ingeniozna, eruditska i ljubavnička u odnosu prema svojim riječima i slikama. A usprkos tim proturječjima, ili možda zbog njih, brzo je po objavljivanju osvojila svoje čitatelje i dosegla status obožavane, kultne knjige.
No nakon objave Nemoguće varijante, autor se, barem na prvi pogled, unekoliko odmaknuo od literature, kao što i priznaje u Priči za Davora Mindoljevića – „u tom se trenutku pisanje proze činilo prošlim svršenim vremenom“. Zaokupljeniji drugim stvaralačkim formama – ponajprije grafičkim dizajnom kojim se profesionalno bavi od kraja osamdesetih, u ponekim tekstovima koje objavljuje u periodu od 1984. do 2020. javno sumnja u vlastitu pripovjednu moć i sposobnost da uspostavi vezu sa čitateljem – u obliteracijama koje pod naslovom Studeni prosinac objavljuje u časopisu Quorum 2003. godine apelira na tek četvero-petero zamišljenih čitatelja. Ipak, u tom periodu objavljuje proznu knjigu u tandemu s Borisom Greinerom Greiner & Kropilak Interkonfidental (1999.), a u suradnji s Danijelom Žeželjem knjige i kataloge Osmijeh Majakovskog (2001.), BeCycled (2006.), Be fair to dog (2007.), Dućan metafora(2011.). Izabrane proze u ovoj su knjizi grupirana u dvije cjeline, Mailart office i I druge priče, i u novoj se opremi nadaju kao logična cjelina s Habjanovim prvijencem. Kriptičnog, mistifikatorskog pripovjedača, koji se u čak deset priča u Nemogućoj varijanti pojavljuje u gordom prvom licu jednine, proizvodeći dojam suzdržane, stidljive prisnosti kojim je Nemoguća varijanta osvojila tolike poklonike, u pričama nastalima nakon nje zamijenit će otvoreniji, ali i kolebljiviji pripovjedač, dvojnog i dijaloškog identiteta, začudni pripovjedač u drugom licu jednine, manje kategoričan, sugestivniji, eksperimentalniji pripovjedni glas. Glas koji će pripovijedanje zamijeniti iskazivanjem (U hodniku ogledala), akcijom (Prepad na Vinoteku, Agencija 9, Pozdravi putniku imenom Nikola) i kontemplacijom (Da je meni s tobom kroz Pasike). Glas koji ćemo u Priči za Davora Mindoljevića prepoznati kao introspektivan, u Pismu lijevom krilu jedne nogometne momčadi kao intimistički, u Osmijehu Majakovskog kao začudno znatiželjan i radostan. Kratku će priču nasljediti crtica, fragment, slika, performans. U autopoetičkoj gesti u Studenom, prosincu Habjan će razotkriti analogiju kao najpoticajniji stvaralački postupak, koji se u drugim pričama transformira u sugestiju, dosjetku i acumen.
Ukratko, vrijeme koje je proteklo od Nemoguće varijante do Nemoguće varijante i drugih priča ama baš ništa nije oduzelo ljekovitoj osjetilnosti prve knjige, koju su nove priče i nove okolnosti objavljivanja čak i naglasile. U pandemijskoj, tjeskobnoj godini – u kojoj se Habjan u stvaralačkom smislu doima produktivnijim i otvorenjim nego ikada ranije, s dvije izložbe i čak dvije nove knjige (Košulja na cvjetove i pjesme na struju i Vrijeme & mi: PostApoc dijalozi), dodajući i glazbu među svoje umjetničke interese u vidu glazbeno-multimedijalnog projekta Car je gol – ovu knjigu možemo čitati i kao uputu za postupanje u slučaju katastrofe, kao razigranu, utješnu književnu avanturu s (ne)izvjesnim ishodom, kao poetsku, raskošno imaginativnu protutežu zahtjevnim vremenima. Za ovaj je trenutak, trideset pet godina nakon prve objave, i trebalo biti spreman: Habjanova proza lakog sna, čelična srca, visokoga kvocijenta i širokog spektra nesputanih asocijacija, nužno je potrebna novim generacijama čitatelja.