S obje strane prozora Galerije Prozori u Knjižnici S.S. Kranjčević Stanislav Habjan izlaže radove za čije je ostvarenje zaslužno čitanje. Izložba je otvorena do 13. studenog. Tekst Irene Bekić iz predgovora katalogu:
Posveta strastvenom čitatelju
„Uzmi, čitaj!” izložba je, ambijent, site specific instalacija Stanislava Habjana. Hotimice nabrajam određenja, zaplićem se u nesigurnosti, namjerno se ne odlučujem za format kojim bih pokrila prezentiranu fluidnu strukturu i nematerijalni predmet. Postav, naime, uključuje heterogenu građu različite tvarnosti, fragmente autorove imaginarne biblioteke složene u labilnu konfiguraciju koja će svoje daljnje ozbiljenje naći tek u nedokučivim produžetcima pojedinačnih recepcija o kojima zacijelo nikada nećemo ništa saznati. Niz rečenica na prozorima, dijelovi tekstova, zamke su za prolaznike. Pozivaju ih na zaustavljanje, mame na čitanje, zavode i plijene. Uvlače se u misli, omataju, isprepleću, ulančavaju, ometaju, povezuju se s drugim tekstovima stvarajući neograničeni hipertekst.
Rečenice su i poziv u knjižnicu. Tu se pak transponiraju u objekte što ih je autor proizveo u svom stalnom očaravanju knjigama i tekstovima te, slijedom zamišljaja, likovima njihovih pisaca koje trajno usvaja i kojima se za tu „njihovu vjernost“ rado odužuje: proizvodima-posvetama, umreženim tekstovima, dizajnom primjerenijih korica i oblikovanjem radova-komplimenata. Upravo posljednja dva postupka mogu se iščitati iz rada Čitajmo klasike u izvorniku koji u naslovni kontekst smješta roman Adio kauboju Olje Savičević Ivančević zajedno s autoru očito jednako dragim klasicima, kao što su Platero Y Yo Himenesa, Le Petit Prince Saint-Exupéryja i Raise High the Room Beam, Carpenters Salingera. Slijede kovani Uteg za rukopise kao spisateljski pribor „za svaki slučaj“; tri osobita odjevna artikla vezana uz živote pjesnika i legende koje ih prate; pisaći blokovi i bilježnice s imenima i prolozima koji ih vraćaju pričama iz kojih su potekli; etiketa za petlitarsku vinsku bocu Demon pustolovine s imenom iz rečenice Josepha Conrada; „nogometni“ pisaći stol za osobe „kojima književnost nije nepoznata igra“; Kocka Mallarmé; Biblioteka knjiga iz knjiga... sve iz književnosti i s referencama na čitanje i pisanje. Klasični naslovi nad praznim stranicama, tekstovi koji se nude da budu obnovljeni, pre-pisani, ponovno pročitani, umreženi u nove strukture objedinjeni tajnim genealogijama. Ti su uporabni predmeti objektivacija ne samo građe autorove imaginarne knjižnice, već i onoga osobitoga čitateljskog uzbuđenja, naslade ili užitka, o kojem tako inspirativno govori Barthes. „Tekst je fetiški predmet,“ kaže, „ a taj me fetiš žudi. Tekst me izabire cijelim jednim rasporedom nevidljivih zaslona, selekcijskih smicalica: rječnikom, referencijama, čitljivošću, itd.; a izgubljen usred teksta (ne iza njega na način boga ex machina) postoji uvijek drugi, autor.“1 Stanislav Habjan strastveni je čitatelj koji se lako prebacuje u autorsku ulogu. Neprimjetni šavovi između ovih djelovanja govore o istom magičnom putovanju i utjecanju istoj avanturi. Nije stoga slučajno što je ikonografija putnika, napose moreplovca, tako česta u njegovim vizualnim rješenjima.
Ambijent što ga gradi, knjižnica je u knjižnici, opipljivi prostor osobnog imaginarija. Obrascu javne knjižnice on supostavlja drukčiji red. Dok prvi nastoji ukrotiti znanje, učiniti ga preglednim i prohodnim, drugi otvara put iskliznućima, dvosmislenostima i arbitrarnim vezama. Dok prvi kreće od mnogostrukosti ka jedinstvenoj klasifikaciji, osuđen na propusna mjesta u sustavu, drugi se gradi na slučajnim i neočekivanim transformacijama kolektivna nasljeđa. Ipak, ne radi se tu o oponentnim već o srodnim strukturama jer su obje nezavršeni i stalno obnavljajući proizvodi ljudskog duha. (2) Ustvari, ni jedna se knjižnica, kaže Alberto Manguel, „ne može mentalno obujmiti, jer, kao i um, ona promišlja samu sebe i geometrijski se umnožava sa svakim novim promišljanjem. Usprkos tome, od biblioteke opipljivih knjiga očekujemo postojanost i preciznost čiji nedostatak opraštamo biblioteci uma.”3
Alternativna knjižnica koju izgrađuje Habjan uprizoruje moguća ulančavanja tekstova, hirovitost čitatelja i lutanja duha. No to je i metaporuka koju provlači kroz postav, u putanji od naziva izložbe, rečenice „Uzmi, čitaj!” preuzete iz Ispovijesti sv. Augustina do ulomka vlastita teksta iz knjige Greiner i Kropilak Interkonfidental gdje istu sam sv. Augustin upućuje junaku. „(I cijelim je putem mislio na Ingu i mislio na sinove, ali više od svega je mislio na knjige, i to kako je u njima, baš kao i u zvijezdama, za svakoga od nas točno zapisano, i kako nam valja samo gdjekad biti budan, osluhnuti glasove i prepoznati znak, i okrenuti tada, nasumice, najbližu neku stranicu, i malko samo, pinku, pročitati...)”. To je, dakle, naputak za čitanje. Čitanje kao lutanje, skitalačko traganje pri kojemu slučajni susreti s tekstom otvaraju putove za razumijevanje svijeta, primanje njegove mudrosti i prepoznavanje sebe. Doći do samoga sebe znači moći se ponovno stvoriti, a to stalno stvaranje sebe, stalna budnost, možda je zadatak koji imamo kao živi organizmi obdareni sviješću na ovoj zemlji.
Irena Bekić
________________________________
1 Roland Barthes, Užitak u tekstu, Meandar, Zagreb, 2004. str. 123
Fascinacija tekstom može se usporediti s ushitom koji ponekad osjetimo pred izlogom slastičarnica suočeni s tornjićima marcipana, piramidama od čokolade i šlaga i voćnim košaricama, ušećerenim bademima... Slikovita je prispodoba knjižnice i slastičarnice koju iznosi Collodi. Pinokio naime, nadajući se bogatstvu zamišlja dvorac u kojem će se nalaziti knjižnica puna slatkiša. U hrvatskim je prijevodima nažalost riječ knjižnica zamijenjena smočnicom ili ormarom.
2 "Ono do čega u gradnjama postava želim doći, ne toliko unaprijed svjesno i planirano, ali što se mora dogoditi jer me kopka dok izostaje, jest ustvari red, precizno zakopčana petlja ili vinjeta koja sve na kraju spaja u moguću nit linearnog čitanja. Koja može biti i u trećem planu i ne mora biti svakome nužna za doživljaj, ja sam prvi kao čitatelj nesklon lineranosti, ali kao autor da bih bio zadovoljan i da imam osjećaj da se nešto ipak dogodilo to mi je nužno. To čudo - kažem čudo jer često uključuje slučaj, rješenje odozgo kad se već čini da ga i nema, no to valjda i jest taj život materijala ako je negdje istinit i vrijedan pažnje - meni potvrđuje da razloga ima: i za komunikaciju s piscima koje osjećam kao svoje i za obraćanje čitatelju/gledatelju." - Stanislav Habjan, iz razgovora u pripremi izložbe
3 Alberto Mangel, Biblioteka noću, Geopoetika, Beograd, 2008. str. 162
