Sve dobre priče (knjige, utakmice, filmove, živote) čuvaju i prate iz svoje lože dva osobita lika. Razmjena njihovih replika ponekad je čujna, ponekad ne. Tijekom postavljanja izložbe u Galeriji Forum, njihovo se ukazanje utjelovilo u osobama dvojice umjetnika, Antuna Maračića i Jeana de Breynea. Prirodom bića pjesnici, vokacijom i galeristi, samom svojom pojavom u kadru autora izložbe unaprijed su ohrabrili, označili i nasmiješili prostor i vrijeme Dijaloga.

Lijepe nove snage hrvatskog dizajna, pa i više od toga, Klasja Habjan i Zita Nakić, pri pregledu Klasjinih dijaloga u postavu.

Prvu dostavu bambusa u povijesti Galerije Forum upriličuju Natan Medvešek i tata mu Sven.

Sven Medvešek pri prvom pogledu na dijalog u Kertesz parku, datiran 3. prosincem 2014.

Izlog Galerije Forum nekoliko sati prije otvorenja snimljen je i poslan hitno u Pariz...

... kao odgovor Damiru i Maji Perinić na fotografiju i poruku: Već si otvorio, nismo znali.

Da, dijalozi počinju!

Apoteka Petikat, bočica Am-our; završni kadar najave izložbe, HRT, Hrvatska uživo, 15. 12.

Što li je to Nikola Iskra (Mjesec i Francuz) u iznenadnom prolazu šapnuo Stanislavu u trenutku dok je Emil Matešić nadahnuto otvarao izložbu - to je pitanje na koje vrijedi pričekati odgovor.

Živom izvedbom u potpunoj tišini koju u tom trenutku nije očekivao, autor je dijalogom Mladosti i Smrti započeo mjesec dana svakodnevnih razgovora s posjetiteljima Galerije Forum.

Ljudi, živi i znatiželjni - najljepši sadržaj otvorenja Dijaloga, 15. prosinca.

U svečanom filmu otvorenja svoje najdraže izložbe u rodnom gradu, autor razmjenjuje zagrljaje i poljupce s prijateljima iz mašte, sjećanja, svakodnevice, budućnosti.

Iznenadni, neočekivani nastup glasnog romskog orkestra, skrenutog s ulice u galeriju, prilog je umjetnika-prometnika Nikole Iskre čijoj spontanoj gesti glazbenici, prema svjedočanstvu Marka Meštrovića, nisu mogli odoljeti. Jedan Iskra sve zapali - komentar savršeni Milivoja Čukljeka.

Uvaženi članovi Savjeta Galerije Forum, gospodin Labrović i gospodin Golub, pri prvom pregledu izložaka.

Što li je to prepoznao mladi posjetitelj na vrhu krila trokolice spremne za put prema Suncu. Hoće li trenutak ostati u sjećanju ili će i sebi postaviti to pitanje ako jednom u svojim krugovima naleti na ovu fotografiju.

Dalibor i Marija sada su već u New Yorku. Razmjena naših želja za sretnu izložbu i sretnu ljubav poklapa se s dvije četverolisne djeteline na repovima dva Klasjina psa koja sada otkrivam u kadru smišljajući kako da mlade prijatelje pozdravim s ovoga mjesta par dana kasnije. Marija se spominje u dijalogu postavljenom u izlog, Marija je bila kustosica u Galeriji Forum, Marija je bila inspiracija i podrška Dućanu metafora u Laubi... A Dalibor je zasluženo sretni mladi umjetnik. Eto.

16. prosinca ujutro, razgovor s dvije mlade dame i njihovim psom...

... rezultirat će člankom u Novom listu već idućeg jutra. Hvala Maji Hrgović na ocjeni da je temeljna odlika izloženih radova spoj duhovitosti i duhovnosti, kao i prijateljici joj, potpisanoj Lovrović, na odličnoj fotografiji.

I? Koliko je vremena prošlo od prve zamišljene izložbe Stanislavovih metafora - čiji je kustos trebala biti Nevena Tudor - i ove izložbe Dijaloga koju je otvorio Antun Maračić?... Jedva trenutak. Dok pucneš prstima.

Ulogu sugovornika električnom romobilu Davora Sanvincentija - čiji je retrovizor prošloga ljeta u porečkoj Galeriji Zuccato također uhvatio najljepšu fotografiju Borisa Cvjetanovića - ovdje je dostojno odigrao ekskluzivni benzinac - Ducati Emila Matešića.

 Povjesničar, ravnatelj, plesač, motorist... u najljepšoj, vanvremenskoj ulozi čitača dobre, istinite priče. 

Gospodin Predrag Vukadin probudio se jednoga jutra kao dječak u Splitu s pogledom na situaciju kao iz sna: trg kraj kojega je odrastao bio je crven! U tom su trenutku policija i pripadne službe već uklanjale tragove noćne 'huliganštine, ako već ne i nečega puno goreg'. Predrag je sada vlasnik majice Crveni Peristil Hommage br. 22 i pripovjedač je zanimljive priče o vrsnom profesoru Josipu Posedaru Joki koji je svojim malim učenicima već istoga dana u školi pokušao objasniti da ništa nije tako jednostavno, da je svijet velik, a umjetnost bezgranična.

Koliko te Save treba kraj nas proteć da se dogodi da se ipak jednom popriča s dragim pjesnikom simboličnog prezimena, i da to bude baš dobro i zanimljivo, i da to onda odjednom otvori cijeli niz zamišljenih situacija u kojima bi to opet moglo biti dobro i zanimljivo... O prvoj koja mi pada na pamet izvješćujem gospodina Vrabeca trenutno.

Merci, monsieur Matvejevic! A kako ste posjetili izložbu baš na dan kad me nije bilo, dijalog, nadam se, idućom prilikom.

A u ovoj situaciji jedan Sveti Nikola upravo objašnjava autoru da zavijutak na njegovom drvenom štapu, kad ide od njega prema van - baš kao i na kapi koju autor nosi - simbolizira otvoreno obraćanje drugome i drugima, a kad bi se zavijutak okrenuo prema sebi, to bi značilo da se sami sebi obraćamo...

O galerijskom dijalogu ove dvije vrlo osobite gospođe - Milke Ganze rođene Studen i Dese Janjatović rođene Miljak - možemo ovdje samo pretpostaviti, ali je sigurno da je razgovor završio kao i uvijek - glasnim srdačnim smijehom. Najkraće o njima: svi koji ih znaju, sretni su što ih znaju.

Snimak jutarnjeg dijaloga Ivice Prtenjače i Stanislava Habjana, vođenog na Hrvatskom radiju za emisiju Jutro na Trećem, može se čuti na http://radio.hrt.hr/aod/stanislav-habjan-u-jutru/93492/

Može li itko, pita se autor, u ovom biciklu Jakova Habjana, parkiranom ponekad uz početak postava, prepoznati onaj bicikl s fotografije na katu...

... koji je tada još bio tatin, a čija je dječja sjedalica sada montirana na trokolicu.

Peti dan izložbe. Kadrovi iz video snimka vožnje Jakova Habjana na svom redizajniranom biciklu Victoria (model 1961.) prostorom instalacije Transmisija. Neočekivano, u galeriju ulazi poznati gost, Boris Cvjetanović (prijatelj fotograf, ujedno i član Savjeta Galerije Forum). Prepoznajući u trenu situaciju na katu ("Ako se gore može vozit, može se ovdje i parkirat!"), prislanja svoj bicikl i posvećuje se razgledanju izložbe. Četvrti kadar bilježi ga pri pogledu na 'Najljepšu fotografiju Borisa Cvjetanovića' (portret Ane Marije iz 1991., snimljen na Cvjetnom trgu prilikom prvog sastanka sa Stanislavom Habjanom.)

Po pregledu izložbe, autoru pristupa Mihovil Nakić, slavni košarkaš.

"Recite - jeste li vi Kropilak?'

"Jesam. To jest, bio sam... Jesam."

"Ali ste i - Stanislav?"

"Jesam."

"Ako je tako, znači da ja sada ovdje, nakon točno 40 godina, stojim ponovo sa Stanislavom Kropilakom."

"Ha!... Odlično! A vi ste meni prvi koji je to napokon spojio! Čestitam i molim vas za jednu fotografiju, ovo mi je svečanost!... Pa da, naravno - poznavali ste Kropilaka! Najbolji češki košarkaš po kojemu sam u mladosti  izabrao to ime!"

"Da, igrali smo zajedno na juniorskom prvenstvu Europe 1974. i družili se, on je ustvari Slovak, donijet ću vam neku zajedničku fotku... To su dijalozi, ne?"

Tako je. To su dijalozi. Hvala!!

Dan nakon posjete izložbi i dužeg, iznimno zanimljivog i ugodnog razgovora s autorom, čovjek iz ogledala upućuje mu mailom poruku: Stanislave (da ne rečem Stanko pa unakazim kovanicu koja "mnogo više kaže"), samo da Vas pozdravim i još jedared čestitam. Još uvek sam pod utiskom našeg susreta, kao i Vaših dostignuća (umetnička i životna)! Žao mi je što sam u Zagrebu samo par dana pa možda neću imati prilike još jednom razmeniti koju reč sa Vama, možda i upoznati Vašu cenjenu porodicu koja vam je očito velika inspiracija i podrška! Pozdravljam Vas! Nadam se da Vas ne zbunjuje ime u inboxu? Dionisij Botev, jeromonah koji vas je posjetio juče u galeriji.

Životni prostor bez božićnog drvca teško je u prosincu zamisliv. Ukrasi su dijaloški; autorova razglednica J'taime bez filtera u lakom okretanju odgovara citiranim iskazima posjetitelja izložbi Dijaloga i Dućana metafora u porečkoj Galeriji Zuccato, zagrebačkoj Laubi, HDD galeriji...

20. prosinca. Jedan od najljepših doživljaja uopće. Sedam divnih djevojaka, poslije pažljivo pogledane i pročitane izložbe, u Knjigu dojmova upisuju kratko: ŽELIMO ŽIVJETI OVDJE! U potpisu: Gimnazijalke Požežanke. Iva, Irena, Paula, Barbara, Marta, Dora, Anamaria. Poruku će autor, zapričan na drugoj strani, otkriti tek kasnije. Desetak minuta nakon odlaska, djevojke se vraćaju u galeriju i donose autoru poklon: veliku čokoladu i anđela s porukom za sreću. Dok ih moli za zajednički portret, autor nije siguran vidi li suzu na jednom lijepom licu ili je to njegova.

 Ne-za-bo-ra-vno!

Petnaesti dan trajanja izložbe dozvoljava malu noćnu inventuru (posjećenosti, upisa u knjigu dojmova, medijske podrške, ponuđenih projekata, darovanih dijaloga...). Pa premda ovo nije prostor prikaza izloženih radova nego pokušaj dokumentacije dijela doživljaja, neka ovdje ostane, kao spomen čudu koje traje, dijalog sa Stirnerom.

A ovaj se gospodin poslije pregleda izložbe ovako obratio autoru: "Zamolio bih potpis na jednu knjigu, čekam ga već skoro trideset godina." Pruženi primjerak Nemoguće varijante tako je dobio svoju posvetu, a Tomislavu Brleku hvala za lijepi dijalog uz poziv na pridruženje inicijativi - pokrenutoj od strane dva druga posjetitelja - za reizdanjem te knjige u 2015.

Prva rečenica iz romana Žetva Jeana Gionoa glasi ovako: Kad poštar iz Banona stigne u Vacheres, uvijek je podnevno doba. Na Staru godinu 2014. u podnevno doba Stanislava je posjetio pjesnik na poštarskom biciklu. Tomica Bajsić uveličao je žetvu darova Dijalozima s tri svoje knjige. Na koricama jedne od njih, Izbora iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu... stoji stih Leonarda Cohena: U svemu postoji pukotina / tako svjetlost ulazi. Ne znam prigodnije i ljepše rasvjete za ovonoćni prijelaz. Hvala pjesniku i sretno nam svima.

A sada, Peruniko - na fešticu pojdimo!

Peticu započinjemo prekrasnim darom - vlastoručnim srcem Petre Fabro.

A vraćajući se na sam početak životnih dijaloga autora izložbe, prvim kratkim pričama pisanim, pakiranim, dostavljanim i adresiranim na ime Davora Mindoljevića - i njegovih odgovora na tu poštu, najpoticajnijih i najljepših mogućih, stavljajući ovdje napokon fotografiju svog životnog profesora u stupac ove čiste ljubavi, Stanislav može napisati samo kratko: Ecce homo.

Također, ima li ova izložba svoga anđela čuvara, tijekom svoga nastajanja najčešćeg i najvažnijeg sugovornika, pa i koautora nekoliko važnih naslova (Izlog u izlogu, Noć u galeriji, Van Harms... ) - da, to je taj isti gospodin.

Dnevni boravak u srcu grada podrazumijeva svakodnevne susrete na nekoliko familijarnih nivoa.

Ova duhovita ekipa prijatelja, čije je često svraćanje u galeriju dovelo do spontanog dogovora o reizdanju Nemoguće varijante, čini dakle taj famozni Ne/upravni odbor kroz čije bi se druženje taj nemogući projekt nakon 30 godina možda i mogao ostvariti.

Umjetnik Daniel Srdarev posjetio je Dijaloge više puta, ovaj put s prijateljima iz nekoliko južnih gradova; prilika za portret koja se ne propušta.

Prijedlog Sanje Rožić za, od strane autora predloženu dokumentaciju lijepog dijaloga uživo - bio je portret dodira prstiju uz najdraži eksponat, Otvorenu misao. Budućnosti imenovanih životnih statusa, uz 14 sada izloženih pločica na stubištu između prizemlja i prvog kata galerije, ovaj susret donosi novu: Zaštitari zaštićenog znaka. Hvala Sanji!

Profesor Milan Vučić s učenicima Škole primjenjene umjetnosti koje je, zajedno s kolegama, doveo pogledati izložbu Dijaloga...

... i čuti što bi o njoj mladim umjetnicima autor imao za ispričati.

Elegantni momak iz Brazila, gospodin David da Mota, diplomat u zagrebačkoj epizodi svoje karijere, s domaćinom neobičnog prostora koji ga je svojim sadržajem privukao s ulice, pri dokumentiranju trenutka razmjene jakih sadržaja bez filtera.

Mornarički lobi Petikata. Vrapčansko-turopoljski lobi Skala do Sunca. Kapetani i kumovi svih plovidbi Dućana metafora, time i Dijaloga. Hrvoje Đukez i Sven Medvešek. Hermanos.

Rijetki su susreti, no nisu zbog toga svaki put suzni. Suzni su zbog prepoznavanja srca, ljepote, onog nečeg zbog čega se ponovo probudi osjećaj da življenje ima smisla i da ga treba potiho slaviti, potiho zbog krhkosti, ljubavi i zahvalnosti. Hvala ti.

Hvala Jadranki Boban Pejić na prekrasnom razgovoru, kao i na ovoj poruci, 13. siječnja.

Pitao autora jedan stariji posjetitelj da kako svijet može biti istovremeno tužan i prekrasan - na što upućuje razgovor u izlogu. "Pa zar nije takav?... Mislite li da bi bio tako prekrasan da nije tužan?" "Ne znam kako to mislite. Što je tužno?" "Pa ima, nije da nema, jel... rastajemo se, ne? Odlazimo." "A to? Vi ste još mladi, što vi o tome znate?"... I tako dalje. Ukratko, dijalog iz filma 'Down by Law', osvijetljen svijećom, zajedno s dvije žirafe visoko iznad sebe, posvećen je prijatelju, umjetniku, vršnjaku - Željku Zorici Šišu.

"A mene ako pitaš, Peruniko, koji je najjači dijalog ove izložbe... to je ova Klasjina 'Samoća'. Te dvije fotografije, to prazno kino s dva filmska kadra, i tim tekstom ispod... koji te vraća opet gore... To je zastrašujuće lijepo. I čisto kao suza."

Gospođa Slavka Pavić klasik je hrvatske fotografije. Svaki razgovor s njom živa je forma u kojoj je konstanta uvijek svjetlost - sunčeva ili ljudska. U nekoliko svojih posjeta izložbi Dijaloga Slavka bi odložila svoje poklone ('Vi ćete bolje znati što s ovim!'), a potom bi, naravno, bilježila - situacije, susrete, osmijehe, razgovore... Ljude. Kompliment koji je naposlijetku poslala mailom ('Odlazila sam ko da sam dobila krila') lijep je ali, naravno, Slavka je tako i dolazila...

Što najvažnije u životu Stanislava nije snimio Boris Cvjetanović? Otkad im se putovi sreli i zapleli, godina osamdesetih - tim cvjetnim svjetlopisom u vrijeme je upisano sve.

Na izložbi Dijaloga, rečenice Ivane Mance uklopljene su u dva eksponata, Odgovor prirode i Bornwriter. Tijekom trajanja izložbe Ivani će autor predložiti suradnju na knjizi u kojoj bi se slobodnim razgovorom pjesničkog i znanstvenog iskustva i stila, pokušalo uhvatiti što je to ovdje drugačije i novo i o čemu ustvari govore svi ti upisi u knjigu dojmova - kad govore o ljubavi.

Ovo se jednostavno ne može napisati. Prejako je, preveliko. Te nasmiješene oči koje prepoznajem iz prve nisam vidio od četvrtog razreda osnovne. Još su Beatlesi zajedno na svijetu postojali kad smo se Jae i ja rastali. Da, to je on - moj prvi pravi i veliki prijatelj. Gordan Jajčević iz Badalićeve koji se tada, odjednom, odselio zauvijek, prvo u Zapruđe, potom u Ameriku... Dječak iz priče napisane na zidu, taj moj sveznajući prijatelj koji zna da je bicikl onoliko dobar koliko se dugo pedala ne vidi. Nekim se čudom ovoga siječnja našao u Zagrebu, otvorio novine, vidio članak o izložbi - i evo ga u galeriji, čeka me i smiješi se - naravno da plačemo i smijemo se i plačemo, jer ovo je susret na drugome svijetu. Jesi bio gore, šapćem, jesi vidio tekst - on kaže ne - i hvatam ga za ruku i mi hodamo ko u snu kroz Čistilište stubišta kao kroz oblake do te naše blistave epohe na katu, do te fantastične indijanske Trešnjevke i svakodnevnog nam zajedničkog djetinjstva između godina 1964. i 1968.

Da, ovome čovjeku koji ne može vjerovati svojim očima dok gleda u svoje ime na zidu, kao ni ja svojima što ga vidim ispred sebe, dugujem završetak svoje najdraže priče, poantu Transmisije - njemu zahvaljujem za tu vanvremensku klinačku izmišljotinu, tu divnu metaforičku vinjetu koju nisam mogao zaboraviti nikad...

Ili kako je jedna izložba pojavom jednog neočekivanog posjetitelja nadmašila samu sebe.

Dokumentiranje izložbe i snimanje razgovora Marka Goluba s autorom za Trikulturu; snimatelj Krešo Vlahek.

Razgovor dostupan na internetu, https://www.youtube.com/watch?v=7KPOqCqUb9o

Početkom izložbe Dijaloga, 21. prosinca, Stanislavu je stigao mail od Irene Hodžić. Irena je studirala slikarstvo u vrijeme kad su likovi na ovoj fotografji svakodnevno brinuli o maloj knjižari i antikvarijatu u Kinoteci. Stanislav je, kao prijatelj trojice prijatelja koji su priču pokrenuli, bio ujedno i krsni kum Modernih vremena. U svojoj poruci Irena (koja se u Hrvatsku vratila nakon dva desetljeća) kaže ovako: neke stvari treba reći u lice, ali i molim te zapisati; onaj najstariji trenutak je iz 92, mislim bili ste ko crtić vi dečki iz modernih vremena
uz nepravilnu izmjenu šihti moglo vas se skoro mergati u jednu trokrilnu osobu
i da je bilo više danjeg svjetla bila bih ostajala tamo smješkati se i gledati vas i slušati razgovore po cijeli dan ,
na ALU nije bilo pola pismene osobe i to me tako žalostilo, a vi ste me veselili
i vi ste se trudili izdati časopis
i to je bilo tako predivno bez namjere i cilja i skroz savršeno bespotrebno, nije tada bilo niti 89 gradskih festivala niti poticaja ministarstva kulture
baš nikakvog razloga glumiti talenat za komešanje (...)

Eto. Hvala Ireni, uz pozdrav Saši, Barniju i Ivici.
 

Razgovor s Pavlicom Bajsić Brazzoduro snimljen je pretposljednjeg dana izložbe Dijaloga, na dan izvedbe njene predstave Hoerspiel. O sadržaju razgovora, kao i o bratstvu i sestrinstvu Dijaloga i Hoerspiela - prvom idućom prilikom!

Ovaj šarmantni sugovornik (prezimenom Svetipobjednik, umjetnik-putnik, graditelj Drugog Mjeseca, pilot električnog romobila...), svjedok je i sudionik ljetnih Dijaloga u Poreču (http://petikat.com/kalendar/32/17/dialogues), a njegovom je pojavom na početku i na kraju uokvireno i trajanje zagrebačke izložbe. Vrlo dakle znakovit doprinos Stanislavenskoj indijanskoj kuhinji s česticama meksikanske pustinjske prašine.

Podrška gospođe Lili Šekoranja (ovdje u razgovoru s prijateljicom Milkom Ganzom) izložbi Dijaloga mnogostruka je i dirljiva; poticajni komentari, česte vesele posjete s prijateljima, darovi, okrijepe... Uz zgodnu koIncidenciju proslave rođendana upravo posljednjeg dana izložbe - sretno i hvala cijeloj obitelji!

- Oprostite, jeste li vi jednom napisali jedan tekst baš o ovoj priči ovdje, "Zmaj bez Jurja", ustvari o knjizi Interkonfidental, ali sve kroz tu priču, kao... jeste, jel tako?
- ... Hm, mislite... davno? Može biti...
- Pa da, znam, bilo je u prošlom stoljeću, ali vi ste Maša, jel tako? Kolanović... Bio je neki časopis, manjeg formata, kao knjiga...
- .... Mmmda... to jest...
- Ma hoću vam samo reći da mi se baš svidio, taj tekst mislim, sjećam se da sam odmah nazvao prijatelja, to jest Greinera jel, koautora, i čitao mu na telefon... Bilo je jako smiješno, dugo je trajalo, ustvari sve dobro hoću reć, ali se tako nekako dogodilo da su mi suze kapale od smijanja... a i njemu s druge strane, ali ne jer je bilo nešto krivo ili bez veze, ni slučajno, nego se tako poklopilo, bio sam baš dobre volje, ustvari jako sretan, pa evo, da vam to sad kažem, baš mi je drago da ste ušli, nismo se nikad vidjeli... tj možda jednom i jesmo, pa ne znam jesam li zahvalio, no nema veze...
- ... Hm da... pa hvala, da... eto...

Portret za album Laure Marić. Njena obitelj ispred Galerije Forum zajedno s autorom izložbe i njegovim sinom. Trenutak kojega se Laura neće sjećati, ali tko zna. U svakom slučaju Dijalozi su prva izložba koju je Laura u svome životu posjetila. Hvala - i do druženja češćeg!

Santuleeeeeeeee! (Najbolje da ovdje jednostavno kopiram poruku Jasne Kovačević od 16. siječnja):

- A s kim moglo bi razgovor se vodit da po debelom se moru mora, bez igdje ikog, brodit?
- Pa... s tišinom dijalogu ne trebaju riječi; suze s vjetrom popričaju lako, sa zvijezdama oči, to znamo, itekako... u društvu s morem i neveri smijat može se glasno... a u srcu - tvoj glas uvijek zvoni sasvim jasno - to papiga zakrešti kapetanu glasno.
- Možda, možda može, al' bez ikog svog, bez kumpara pravog - to nije dijalog!

Posljednjeg dana Dijaloga u Forumu jednoj sretnoj izložbi u ulici svojeg djetinjstva i mladosti, nazdravili su i zaplesali jedan svakodnevni posjetitelj i jedan svakodnevni domaćin. U vrtnji koju je kamerom zabilježila Iris Poljan teško je razaznati tko je Milivoj a tko Stanislav, tko Kropilak a tko Nelson, ali to je najmanje važno, i svijet i priča vrte se dalje, a plesati se, dok se može, mora. Živio Mili i hvala ti!

Dostojni post scriptum doživljaja s Dijaloga događa se dan poslije zatvaranja izložbe, u nedjelju, 18. siječnja. Već ugašena svjetla pale se, još jednom se prostor obavija glazbom, još jednom autor nježno i sretno provodi zainteresiranu dušu spiralnom galaksijom svog postava. Još jednom - ali svaki put je prvi put kad je sugovornik živ, zanimljiv i lijep - a Fantastična gospođa Đurđa T. sve to jako jest.  

I na samom kraju... na fotografiji Slavke Pavić... prijatelja stara dva. U ovoj priči kao umjetnik i galerist.

"Pa, što kažeš, Barbantone? Jesmo li napravili ovo kako treba? Izložbu zaokružili, prostor osjetili, vrijeme proživjeli, ljude dodirnuli, grad zatoplili, srca osnažili?... Ja mislim da jesmo. Hvala ti."