Dugo nismo prepoznali visoku vrijednost strojarskog ulja koje u nekoliko slojeva natapa zidove i tlo našeg poštanskog ureda. Kao mladi ljudi, taj smo prostor zamišljali drugačije; ne toliko prostran (radi se o bivšoj tokarskoj radionici), ali svijetao i čist. Ne zalijepe se stopala, moguće se nasloniti, odložiti mapu...

Prvi sam završio današnje pismo. Naslovio sam kovertu i prosllijedio je Greineru na uvid, ovjeru i štambilj. Kad mi pismo klizne natrag, pogledam i vidim: neobično crnilo kojim je otisnuo naš logotip, ovjenčalo je svako slovo tankim obrubom guste, mutne, blijedozelene masnoće...

Moj zadivljeni pogled susretne trijumf u partnerovim očima: naša prepiska sa svijetom odvija se već odavno tek u pretpostavci; naš jastučić je presušen, a džepovi prazni; ništa na obzorju ne ukazuje na promjenu; pismo bez vlastoručnog otiska za nas nije pismo; moj pokušaj davanja na štambilj tek je dio svakodnevne igre, odraz vjernosti ritualu, izazov nemogućem... Ali sada, odjednom, toj je strašnoj poziciji kraj: kumpanjo je  otkrio novi izvor: lijevo, desno, gore, dolje - svi zidovi su jastučići!...

Te tinte je toliko da se ona nikad ne može iscrpiti!