Onaj koji je rekao da je sudbina svijeta završiti u knjizi, nije mogao ljepše i pohvalnije reći – i o svijetu (jer će ga, dakle, i po njegovu svršetku biti), i o knjigama (koje jesu život vječni), i o nama, koji se u knjigama i oko njih družimo i kružimo, uvezujući svoje tragove, prošle i buduće, da bismo u časku mira pročitali i shvatili gdje smo to sve bili i kuda dalje idemo.

Dozvolite da se predstavim. U svojim sam dvadeset i nekim godinama, na poleđini razglednice odaslane jednom gospodinu koji se tada također i lijepo i pohvalno izrazio o mojim prvim nastojanjima da se dočepam književne vječnosti, opisao situaciju u kojoj smo se zatekli, moj suputnik i ja, ”prošlog tjedna u Parizu.”

Preko noći (pišem, dakle, nalivperom, rukopisom sitnim) francuska pošta objavi da ne trpi više naše besmislice i gotovo. Stvar se istog časa protegne do ministarstva i, ne lezi vraže, zaprijetiše nam, zamislite, zatvorom. Kako je Greiner imao održati predavanje u Nici (o utjecaju Mjesečevih mijena na Fosbury stil), pristupih sudu sam, kao okrivljenik i branitelj. Nakon što me dosta dugo i pomno promatrao, sudac reče oštro: ”Monsieur Cropilaques! Moram vam postaviti vrlo jasno i određeno pitanje. Da li Vi i Vaš partner uistinu vjerujete da cijela svjetska poštanska služba postoji samo i jedino zbog vas?” Pomalo zatečen, odgovorih iskreno: ”Vjerujemo, časni sude!” Na to pisar zapisnika digne glavu, odloži pero i otvoreno zaplješće. Sudac siđe s podija, zagrli me i poljubi u oba obraza. ”Vi ste sudac, a ne ja!”, reče. ”Vi i Vaš kolega spadate u besmrtnike: braću Wright, braću Grimm, Stanleya i Livingstonea. Svaka Vam čast!”…  Ta recite, gospodine – kad ste posljednji put čuli za istražni postupak s ovoliko dostojanstva?

 Pada mi sada, pozvanome napisati nešto (o) gospodinu Željku Međimorcu, taj slučaj na pamet; sjećam ga se kao uvoda u niz različitih doživljaja koji su uslijedili, a koji su mi, negdje usput, priskrbili status poštara lakog sna. Istina jest da se prijateljima i znancima, pa i nepoznancima, rado obraćam svakoga dana, koristeći kroz vrijeme različita pera, kao i načine dostave pošiljki. Ovakav slučaj, da će moje pismo biti dijelom otisnute knjige koja će primatelju-prijatelju biti uručena kao neočekivani dar (pothvat zavjerenički, akcija žanrovska, kodeks klinački, smisao vanvremenski), nisam još imao, premda mi je stilski toliko blizak da bi mi, neostvaren, u konačnom sadržaju vječnosti sigurno nedostajao.

Od studenog 2011., kad palubi mojega prvog Dućana metafora, otvorenog u negdašnjem pulskom mornaričkom kasinu, prilazi čovjek ugodna glasa i topla pogleda ispod čvrstih pravokutnih naočala i poziva me vidjeti zbirku njegovih antikvarnih uveza u donjoj etaži sajma knjiga, prošlo je toliko životnih epizoda dostojnih zdravica da je prava sreća što smo ih, svjesni trenutaka, obavljali sukcesivno. Sličnosti je puno i lijepe su nam: stoje ko stabalca u Aleji poslije svečanosti. Svuda naokolo, dokle nam oči i zamišljaji dosežu, vide se visoke police s knjigama, međusobno povezane uskim brodskim stubama. Kroz njih, ukoso, u poslijepodnevnim trenucima, znaju prosjati dugačke zrake sunčeva svjetla u kojima lebde čestice prašine koje inače provode nevidljivi život. A u tom njihovom nevidljivom životu jednom bi se mogla dogoditi i situacija u kojoj će časni sudac, nakon što je dosta dugo i oštro promatrao Željka Međimorca, krenuti nabrajati redom sve njegove svjesno i nesvjesno u životu učinjene poteze, sva neformalna kumstva i podvaljene darove, spajanja knjiga s ljudima i ljudi s ljudima, otvaranja prozora i beskrajnih prostora, sve do onih malih osunčanih dvorišta, u Dubašnici ili drugdje, u kojima nasmiješeni učitelji života odaju svojim šegrtima tajne recepte svetačkih kuhinja. I potrajat će ta litanija sve dok je u jednom trenutku ne prekine sučev pisar s glasnim aplauzom i već evo ga gdje prilazi Željku, grli ga i ljubi u oba obraza, a onda skida svoju kapu u obliku trube poštanske i stavlja je na njegovu glavu, s riječima: ”Ti si poštar, a ne ja. Ti spadaš u besmrtnike, a ja ću se i bez kape snaći.”

 

---

 

U mojoj knjizi Otok ili kit, upravo otisnutoj, na stranici tridesetoj, kao završna misao jednog u mladosti primljenog i na svakoj ravni istinitog pisma, stoji rečenica: Moraš li se zaposliti, biraj prostor s knjigama. 

U odgovoru na to pismo nekoliko stranica poslije, autor knjige, govoreći o sebi u trećem licu, kaže: 

Stigosmo tu napokon do radnoga mjesta. Prvoga i jedinog na koje se momak u životu odlučio, u knjižari-antikvarijatu koju otvorili su prijatelji, odlazio je onamo svakoga dana cijele jedne godine, često i dvaput dnevno, dobivajući za to plaću i odmor po dogovoru. I nije bio ni tako loš osjećaj, kao da nije mogla biti nježnija ta kob. U prostoru-priči kojemu je dao ime, u predvorju Kinoteke, u dvorištu Svetog Blaža, pakirajući knjige, zadržat će se dovoljno da dočeka nepredvidljivo rješenje u koje je vjerovao. Jednog jutra s proljetnim svjetlom, pri susretu s očima koje vidi prvi put, kao munja pogodi dečka trenutačna spoznaja još mnogo veće slobode nego što ju je sam ikada mogao zamisliti. 

 Da. I to, upravo to - taj i takav prvi susret s djevojkom s kojom se od toga trenutka krene u život koji traje do evo danas, upotpunjen s dvoje već odrasle djece, to je njima obojici, i Željku i Stanislavu, u dva različita grada, donio njihov posao u prostoru s knjigama. A vi koji ste doživjeli i pročitali već puno, recite - postoji li uopće od toga više?

 

_____

P. S. Nomen est omen. Željko je porijeklom s kontinenta, s ravnica med Murom i Dravom. Ali njegovo prezime nije Međimurec, nego Međimorec – a to je razlika. Njegova sudbina bila je more. Med morima Željac plovi: jednim Jadranskim i drugim – morem knjiga.