Email facebook twitter
ILUZIONIST

Izmišljeni samozvani grof Januš Janez Halubjan, sam svoj glavni i jedini junak u nekoliko desetaka iluzionističkih seansi, održanih g. 1919. od Krakowa do Klošmerlskih toplica, te optužen i osuđen u Bratislavi za dvostruku prijevaru: zamjene identiteta i privlačenja pozornosti 'neosnovanim na istini tvrdnjama' da svatko od nas može iz maloga džepa izvući veliku bijelu maramu svoje duše, smočiti je suzama ganuća (koliko je ta krpica fantastično lijepa!) i iskrenog pokajanja, i stajati potom na vjetru, držeći tu pelenicu prstima za dva vrha ispred sebe kao zastavu ili transparent, sve dok se ne osuši - donosi odluku, nakon skoro već četiri godine utamničenja u starome kaštelu, prekinuti zauvijek sa sobom. 

 

Dvoji još samo kako to učiniti. Grozi ga, usprkos svoj svojoj dubokoj i stalnoj patnji, pomisao da si razbije lubanju kratkim snažnim zaletom u zid svoje samice. Ne zna može li uopće postići u tih nepunih tri metra dovoljno jak zalet za svoju tvrdoglavu glavu, a objesiti se nema ni sa čim ni o što. Već je nekoliko puta ranije pokušavao, i u tome bez prevelikih kušnji i uspijevao, odbijati hranu, no to se nakon deset ili petnaest dana pokazivalo neučinkovitim, ništa se nije mijenjalo, nitko nije otvorio željezni prozorčić i rekao mu: "Janušek, ti moraš početi jesti jer ćemo te inače živog zakopati, ako i šesnaesti dan za redom ne progutaš ovu hladnu krumpirovu juhu!", kao što mu nitko nikad nije donio ni jedan glas, ni jedno pismo, ni jedan tajni znak koji bi ga obodrio da izdržava i dalje ovu strašnu robiju. Mučila ga je krivnja, izlazili su mu pred oči njegovi roditelji kao mladi i lijepi ljudi, mislio je o bakama, Barbari i Nežki i kako su ga voljele, svaka na svoj način najviše na svijetu, pa i dida Matija, kako mu je iz noćnih svojih šihti u tvornici papira, dolazeći na ručak iz Trakošćanske, donosio cijele stupce bijelih kartonića da crta na njima, pa dida Stanko koji je cijele dane lupao po bakrenim kotlovima i stvarao im onu divnu sjajnu površinu s bezbroj malih vezanih platformica po kojima je on volio prelaziti rukom, te jedne cijele godine koju je proveo kod njega i bake Nežke na Kokrici, s malim praščićem koji je tako brzo rastao da se jednog dana više nije mogao kupati s njim u dugačkom limenom koritu nasred dvorišta, i s malom crnom pticom veličine kosa ali koja nije bila kos nego čavka, ili kavka, kako su je zvali, a koja mu je rado slijetala na rame i boravila mu kraj uha dok se on prvo malo i bojao da ga ne čvakne, čavka, potom su postali veliki prijatelji, a sad kad se u svojoj nesreći tog prijateljstva sjeća, on shvaća da ne zna je li ta kavka, ili kafka, bila muško ili žensko, ni je li joj uopće dao neko ime, bilo koje, ne mora bit Franc.

 

Ali više od svega Januša u tamnici mučio je strah. Nije ga mogao otresti sa sebe, taj stalni jaki strah koji ga je tresao, kao da ga netko drži naciljanog strelicom na napetoj tetivi ni sa dva metra udaljenosti, strah ko zna čime izazvan, strah suvišan i nepotreban, jer mu je pozicija i bez njega u toj gustoj hladnoj tmini bila dovoljno stravična i beznadežna, nisu mu rekli ni na koliko je uopće osuđen i hoće li ikad više, barem kao sijedi staklenasti starac, odavno poludjeli samozvani grof, zapeo zauvijek negdje u svojoj mladosti koje se više nimalo ne sjeća, biti izveden iz te kule i ugledati sunce svoga starog kraja, ili bilo koje drugo. 

 

Prostorija je bez prozora, bez ijedne buže ili pukotine u koju bi mogao ugurati prst, pa da počne tim predugačkim noktima kopati, ma koliko beznadežno bilo, kad već ne može rezbariti; jadni je Januš sad već sasvim proziran i bijel, ispružen na dasci ispod neprozirnog stropa bez ijedne zvijezde, leži ko u grobu već više od tisuću dana i noći, ne može ni misliti ni maštati, uzeli su mu čak i taj mali džepni nožić od kojega se nije razdvajao od djetinjstva na hrvaškem, ne može ni šaptati, ponavljati si one riječi koje je volio više od drugih, ne može ni izmišljati nove, ne može u toj prestravljenoj svojoj glavi sastavljati više ono što je uvijek najviše volio, svoje pismo nekoj stvarnoj ili izmišljenoj djevojci - djevojke, o Bože blagi, zar je to ikada postojalo, te oči i osmijesi njihovi iz gledališta, dok je on, mlad i uznesen u oazi svjetla, naglim pokretom izvlačio iz prednjega džepa svoga skitničkog, vilenjačkog sakoa, veliku bijelu maramu i onda, kad su sve one i oni u publici, otvorenih očiju i zaustavljenog daha, očekivali da će sada iz nje izvući za uši zeca, ili barem crvenu ružu koju će im potom zavodljivom gestom baciti u susret... ne, on je tada sve njih zajedno nekako odjednom u oči pogledao, da su proželi ih srsi što baš njima svakoj posebno govori, dok im govori da to nije opsjena, da to nije trik, da mu moraju vjerovati jer da on to zna, da bijela marama duše postoji, i da je stvarna, da je postojanje u pjesmi istinitije i stvarnije od postojanja u životu, jer je prvo bio život a tek potom, kao vrhunsko iskustvo iz njega, kao srž i kruna njegova, kao bijela krijesta vala - stiže ona, ta pjesma koja ga slavi, i da, ako pjesnik napiše, na primjer, da ribe idu... kroz šume bisernih struja... kao jata crnice kroz gusti kamen... a tajga njihov govor... ispija tiho na dušak... i iglama zvijezda šije... marame duša... i puši - e to je onda istina, to je nebo i vrhunski zakon nad nama! I tako to jest - i amen!... I dok su ga djevojke orošenih očiju, ili čak glasno plačući, istovremeno i gledale i sanjale, neki su od njihovih očeva i majki već ustajali, udarali bijesno štapovima o pod i vikali da skinu tog pajaca i magarca i šarlatana s pozornice ili će to oni inače učiniti sami, a onda ga neće samo skinuti s pozornice nego ća ga i skinuti skroz, pa uvaljati u katran i kokošje perje te iznijeti takvog na tračnici iz grada u polje, pa nek se snalazi tamo dalje sam... iluzionist!! 

 

Nisu ga katranizirali, niti se opernatio naš Janušek, ali su ga izvedi pred sud i odrapili mu neodređeno vrijeme pokore u kuli iz stoljeća sedmog, ako ne i starijoj, na obali nekoj, možda balatonskoj, jer često mu se činilo da čuje valove, a možda i morskoj, jadranskoj čak, tko zna... I sigurno bi bolje prošao da se pokajao tamo, barem forme radi, a ne još išao onako blesavo citirat im Flauberta, da umjetnosti nisu potrebne ni popustljivost ni pristojnost, nego samo vjera, vjera i sloboda!

 

I sve u svemu, tu je di je, i sad razbija glavu kako da razbije si glavu, a da to ne učini napola, aljkavo, ko i toliko toga što je u životu činio aljkavo i napola, jer samo je u tom jednom jedinom znao biti uporan i dosljedan, čak i vrlo tvrdoglav, i kao klinac još, i potom tih pet godina putujući s cirkuskom družinom, pa onda još pet kao član putujućeg orkestra u kojem je stalno inzistirao da ne sviraju samo te polke i marševe, nego da i pjevaju, jer da su riječi jednako potrebne i važne, čak i važnije, jer nema svatko dara da čita ušima, i tako sve dok ga nisu napokon izbacili na nekom slavonskome mostu u lijepu, zelenu rječicu, skupa s tom njegovom kapom, špagicom i svim papirićima, vičući mu odozgo onako mokrom da sad evo može ne samo pjevati, nego i plesati na vodi, ha ha, ako ništa drugo, onda zato, ha ha, da se ne smrzne, ha ha, zbilja jako smiješno. 

 

Izbavio se kako se već izbavio, Janušek, šapta uslišanog, da probudi se svoj, i žene svoje, u životu budućem. 

 

"Ali najgore od svega", ostaje nam jedan njegov post scriptum, sačuvan do danas u kutiji za pisma jedne prijateljice, "bio je taj stalni strah, ta jaka tjeskoba od koje nisam mogao ni osjećati ni misliti ni stajati na nogama, niti čak pokušati kidnuti nekako iz te kule stražare, što su je mještani u međuvremenu, kako sam poslije saznao, i prozvali Janetovom kulom, jer se znalo da sam unutra premda me godinama nitko nije vidio... I zato nije mržnja to što stoji suprotivu ljubavi, nego je to strah, sve je to samo strah, on je taj vrag koji nam ne da osjećati i voljeti i darivati od sebe, a tko ne daruje, taj ništa ni nema i ne može nikad ništa ni imati." 

 

 |  tekstovi  | slijedeća