emzin zavod za kreativno produkcijo / emzin institute of creative production
metelkova ulica 6, 1000 ljubljana
slovenija / slovenia

Čim odlučim postaviti neko pravilo, vidim da je iznimaka više od pedeset posto

S obzirom na temat broja, svijet predmeta, krenimo s vašim aktualnim projektom „Dućan metafora“. U nepunu godinu dana predstavili ste se na festivalu Sa(n)jam knjige u Puli, u zagrebačkoj Kući za ljude i umjetnost Lauba, u galeriji Zucatto u Poreču te u galeriji Hrvatskog društva dizajnera u Zagrebu. Prema reakcijama publike i kritike, broju medijskih i stručnih prikaza te jednodušnom oduševljenju koje Dućan metafora izaziva gdje god da se postavi, radi se o fenomenu na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Kako biste sada, nakon tako uspješne prve sezone „Dućana“ opisali ovaj projekt kojega, s vašom izloženošću i stalnom prisutnošću kao autora-domaćina, potpisuje radionica Petikat?

Dućan metafora novi je oblik predstavljanja naše radionice, novi način obraćanja svima onima koje bi naši proizvodi mogli zanimati, a time i novi način stvaranja jer podrazumijeva otvorenost, suradnju i razmjenu. Zamisao i izgradnja tog ambijenta kao radnog i izložbenog prostora rezultat je odluke da se nakon čitavog jednog života odnos prema radu i postojanju promijeni; ovdje prvenstveno govorim o sebi. Doveo sam se u situaciju takve izoliranosti da više ni sam nisam znao tko sam. U trenutku kad je jedna bilješka iz biografije Jurija Oleše usvojena kao što se usvoji dijete koje ti usmjeri sudbinu, i kad mi je prijatelj slikar, dakle Danijel Žeželj, nacrtao ne samo natpis za Dućan nego i čitavu slikovnicu – jedna se teška zaliha metafora odlijepila s morskog dna i krenula k suncu. Doslovno to tako vidim, a to se izgleda vidi i na meni, pa uspijevam biti u skladu s osunčanom ponudom naše riznice. U cijelom je slučaju neprocjenjiva uloga Hrvoja Đukeza, autora scenografije i istinskog kapetana naših plovidbi, tako da je Dućan metafora, premda se kao autori uglavnom spominjemo Danijel i ja, zbilja pravi Petikat projekt.

Ambijent Dućana metafora, iako se gradi oko osnovne instalacije koju nazivate palubom, svaki je put drugačiji, oblikovan u dosluhu s prostorom koji ga udomljuje. Atmosfera je međutim uvijek jednako topla i poticajna. Dovoljno je spomenuti naslove novinskih članaka: "Čarobni dućan u kojem se ne kupuje za novac", "Dućan u koji dolaziš kupiti, a zapravo si kupljen", "Dućan koji je unio dušu u grad"... Stotine poruka u knjizi dojmova svjedoče ustvari o jedinstvenosti doživljaja, o osjećaju prepoznate bliskosti, vraćene nade ili nadahnuća, na čemu vam posjetitelji rado zahvaljuju. U situaciji ste da usrećujete mnoge ljude. U čemu je čarolija?

Možda u jasnoj i čitkoj otvorenosti svjetonazora koji izgleda da i nije tako nedjeljiv ili hermetičan kako se to nekad činilo. Možda se radi o vrlo jednostavnim poetskim spojevima sa stvarima koje nas dubinski određuju, a koje i same trebaju i vole da se na trenutak spojimo s njima. Možda je to duh, možda humor, možda glazba. Možda genijalne grafike. Nevidljivo svjetlo. Možda samo dojmljiv trud. U svakom slučaju sve ono što netko u prostoriji osjeti i doživljava osjećam istovremeno i ja, sve je u toj ponudi vrlo osobno i dijeljivo i dirljivo, pa i doslovno voli dodir. Iznimno sam koncentriran pod tom svojom kapom jer je osjećaj prekrasan. Razmjena je energije u Dućanu tolika da u tih tri ili četiri tjedna koliko jedna plovidba traje skoro da uopće ne spavam od uzbuđenja.

U ponudi Dućana nalazi se i „Jakna dvadesetog stoljeća“. Čini mi se da je jedno od mogućih predstavljanja vas osobno, a i vaših suradnika upravo taj izložak, koji danas ima status umjetničkog, a prije gotovo trideset godina samo odjevnog predmeta?

Mnogim izlošcima smisao daje priča koja ide uz njih. Tako djeluje i uteg za rukopise, apsurdni spisateljski pribor, skulpturica od kovanog željeza za koju nisam vjerovao da bi je netko želio razmijeniti za predloženu vrijednost od 155 kuna, ali mi je bilo važno spomenuti tog nesretnog pisca Sobolja i njegovu sudbinu. A ispalo je da je uteg za rukopise bio prvi predmet koji se prodao u Dućanu, i da je do danas čak osam tih skulpturica udomljeno. Svih se kupaca sjećam i svima na tom izboru čestitam. "Jakna dvadesetog stoljeća" bio je moj prvi autorski honorar za neki dizajn. To je američka pilotska kožna jakna, pripadala je Đoniju Štuliću koji mi se njome odužio za oblikovanje omota ploče "Krivo srastanje". Tijekom osamdesetih nosili su je naizmjenično ali stalno i Greiner i Kropilak i Petar Miučin, mislim da se sjećam i Davora Mindoljevića u njoj, da bi sredinom devedesetih, oslikana graffitom Danijela Žeželja, postala uistinu umjetninom... Naravno, da nema te slike na leđima ne bi mi palo na pamet uklopiti je u postav.

Koliko su pop kultura i rock bili važni za vas, u kojoj mjeri je to utjecalo na vaše dizajnersko “krivo srastanje”?

Nemoguće je bilo šezdesetih, a osobito meni, klincu kojem su se Beatlesi vezali direktno na Indijance, ne biti potpuno uronjen u planetarni san i glazbu ljubavi koju je nosio. Još uvijek u odsjajima nekih očiju, lijepih lica punih usana, u naglim udarima nekog vjetra, mogu na čas osjetiti ono isto uzbuđenje. Ako to znači da još uvijek nisam izronio, super.

Predmeti iz vašeg dućana koji su nađeni na sajmovima, tavanima ili su vam poklonjeni, dobivaju drugi smisao kada su izloženi u galerijskim prostorima. Koliko je to blisko konceptualnoj praksi Duchampove umjetnosti?

Mislim da se ovdje radi o nečem sasvim drugom, ali nije na meni da o tome govorim. Zalog zdravlja u Dućanu metafora nije pomno promišljanje koncepta nego prepuštanje čistoj radosti osjećanja. Kako iz rinfuze raznorodnih artikala izdvojiti i složiti kombinaciju u kojoj svaki rad ili predmet mora stajati samostalno, a opet u cjelini s drugima činiti čitljiv mozaik koji se otvara i širi u neodogled... Čovjek bi poludio da tome pristupa racionalno. Pritom je sve što prolazi kroz ruku jako blisko, jer naše škrinje nisu gusarsko blago nego baš svaki detalj u njima svjedoči o nečem intimnom i proživljenom. Sve je na svoj način fetiš i stoga je u načelu nerazmjenjivo za novac. Smisao ovog dućana nije trgovina, nego nešto upravo suprotno. Stoga je i nemoguće pri slaganju postava razdvojiti takozvane umjetničke radove ili izdanja u koje je uložen veći trud od darovanog kamena s Palagruže ili čistih dosjetki koje padaju na pamet u jutarnjoj šetnji s psom. Izbor je stalno otvoren i na svakom je mjestu drugačiji. To je zbilja najsličnije dječjoj igri u kojoj se žive kockice stalno slažu ispočetka. I još se pritom rado razmnožavaju.

Kako je došlo do vaše suradnje s Danijelom Žeželjom, odnosno koliko se jedan autor stripova, vrstan crtač i scenarist, uklopio u vaš poetsko dizajnerski svijet?

Meni je danas nezamisliv život bez Danijela. Premda mlađi od mene, on se nije uklopio u moj svijet nego je oduvijek njegov dio, na jedan od onih načina koji nam nisu sasvim jasni ni izrecivi, ali koji nas možda najviše određuju. Tajna čini čovjeka, kaže Calvino. Srce Petikata i jest upravo ta, na samom početku prekosavska, potom prekojadranska, danas prekoatlantska, a sutra valjda i prekosvemirska linija naše razmjene slika i riječi, ideja koje dostavljaju golubice, pijetlovi i leteći slonovi. Na toj su pošti odrasla i moja djeca i ja sam danas jako sretan kad prepoznam u Klasjinim crtežima prirođenu sklonost jakom kontrastu svjetla i sjena ili kad majstor Jakov neki svoj izum bez puno riječi spakira Danijelu.

Jedan od recentnih prikaza vaše izložbe u galeriji HDD kaže da je izričaj Petikata teško opisati, ali lako prepoznati. Ni meni nije jednostavno predstaviti vaš opus. Upoznala sam vas preko dizajna, premda ste se prethodno već afirmirali kao pisac. Svrstavaju vas u one dizajnere čija se praksa temelji na ideji „dizajna kao stava“, odnosno na sinergiji dizajna i kulturnih praksi. Što mislite o tome?

Blaženi su majstori koji su oslobođeni potrebe da kroz svoj rad, svejedno bio to plakat za izložbu ili popravak cipela za svaki dan, ne izražavaju sve što ih muči ili veseli. Možda je to ideal kojem treba težiti. Moje bavljenje dizajnom, općenito spojevima riječi i slika, posljedica je najviše toga što me koverta oduvijek veselila jednako kao i pismo, ako ne i više. Taj zanosni međuprostor, ili međuvrijeme, između slike na koverti i fikcijskog teksta koji je tom slikom pod nekim kutem potvrđen kao stvaran - to je nešto što me oduvijek privlači i kroz što svakodnevno prolazim svojim i tuđim očima. Oblikovanje nekog vizualnog identiteta ili plakata koji uključuje vizual i tipografiju tome je načelno bliska igra. Mogao bih to dovesti u vezu sa svojim djetinjim iskustvom strasnog gledatelja crtanih romana, koji će tek nekoliko godina kasnije naučiti slova, odgonetnuti oblačiće i spoznati kolike su sve bezgranične kombinacije između zamišljenog i stvarnog moguće. U tom kontekstu i ovu svoju profesiju dugujem ocu Marjanu koji je svome tek rođenom klincu skupljao i uvezivao Crnog jahača, Misterij zelenih močvara, Kekece s Krckom i Maleckim, Valiantom i Gavenom... Hvala mu beskrajno. Prepoznao me unaprijed. Sve to još i danas volim, sve me to čuvalo i činilo spremnim za susret sa stripovima Danijela Žeželja.

Volite temu djetinjstva. I vaša recentna izložba “Osobni putnički inventar” u Muzeju turizma u Opatiji govori o tome. Riječ je o foto instalaciji, a posvetili ste je vašem ocu Marjanu i sinu Jakovu. Zašto?

Ljudsko je djetinjstvo još neistraženo čudo. Čudo koje ne čudi koliko bi trebalo. Čitav se svemir ogleda u bunaru iz kojega možemo zvijezda i sunca izvlačiti u beskraj. Djetinjstvo naše djece proleti nam kao san, a vlastito se čini kao cijela povijesna epoha. I zbilja jest, i to nezavršena, otvorena kao knjiga iz koje premalo čitamo, a sve je naše u njoj. Nema zanimljivijeg od štiva života koji traje. I za taj život govorimo da je kratak, a u njega stane toliko da ti stane pamet. I još se, ako nas zdravlje posluži, možemo vratiti na početak, jer da je u pitanju krug zna svaki klinac, a ne samo Aborigini. Tema aktualne izložbe u Opatiji ustvari je turističko putovanje i osobni pribor putnika. Proširio sam metaforu na jedan ljudski život, ovaj svoj, iskoristivši priliku da izložim fetiše koji su ustvari iznimno lijepe fotografije, mene kao dječaka, a koje je snimio moj otac. To je dakle na jednom krilu trokolice kojom nevidljivi ja planiram odletjeti na Sunce. Na drugom su krilu moji portreti drugog dječaka iste dobi, moga sina Jakova, čije djetinjstvo još traje. Posveta je obojici, čovjeku koji me naučio prijateljstvu i dječaku s kojim takvo prijateljstvo ponovo proživljavam.

Motiv prijateljstva označio je, ako ne i uzrokovao, cjelokupni 20-godišnji literarno-likovni opus Greinera & Kropilaka. Godine 1983. pod tim ste famoznim polupseudonimom, zajedno s Borisom Greinerom, osnovali Mailart Office, odnosno ured za dizajn i poštanska pitanja te postali “sretnim vlasnicima jednog od najkonzistentnijih opusa grafičkog dizajna u posljednjih nekoliko desetljeća” (Ž. Serdarević, 1999.). Kako se današnji "poštar lakog sna" snalazi u ovim Face, Twiter ili recimo Flicker komunikacijama? Raznosi li još uvijek svoju poštu?

Greinera i Kropilaka trebalo bi pustiti da odleže u miru još najmanje pedeset godina, jer sve ono što bilo tko od nas, a osobito Boris Greiner i Stanislav Habjan, mogu reći o njima ide samo na njihovu štetu. A današnja pošta, hvala na pitanju, leti svakodnevno i stiže trenutačno. S te strane ispunjenost nikad nije bila veća i s tim sam vrlo zadovoljan. Prije nekoliko minuta preko moje ovčarske pošte započela je literarna razmjena između Olje Savičević i Petre Fabro. Ne znam s čime bih takvu zanimljivost uopće usporedio. Rušim repom stvari sa stolova.

Identifikacija sa psom – moje je slijedeće pitanje. "Be Fair to Dog!", Žeželjeva i vaša 'eksperimentalna slikovnica za pjesnike i djecu', jedna je od knjiga u izlogu Dućana metafora. Samostalni ulični pas promišlja probleme autorskog djelovanja, pjesničke poetike, odnosa duhovnog i materijalnog – vrlo osobit oblik vašeg umjetničkog manifesta, rekla bih. Isti lik psa-čitatelja uklopljen je u proizvod koji se zove "Čuvar knjiga", a ustvari je polica za knjige s pomičnim držačem, primjer sofisticiranog suvremenog produkt dizajna... Tu su i metalne pločice za dvorišna vrata s vašom varijantom klasičnih poruka vezanih uz pse-čuvare. Otkud započinje taj koncept, kako se on gradi i što vam znači metafora psa?

Pas je inteligentno biće čistog srca koje ostvarenje svoje osobe nalazi u komunikaciji. On je potpun i zaokružen tek u prijateljstvu s čovjekom. Postojanje takvog stvorenja na planeti nije slučajno i govori nam isto ono što nam kaže i Joe Strummer: Without people you are nothing. To je nevjerojatno važna stvar, toliko jednostavna da je uopće ne vidimo. Meni je trebalo pola stoljeća života da to shvatim, da otvorim garažu i pretvorim je s prijateljima u Dućan metafora. A nije da nisam imao psa... Da ne spominjem detalj kojega sam tek nedavno otkrio, a taj je da sam došao na ovaj svijet istoga dana kad je Lajka odaslana u svemir. Bilo bi krajnje glupo od mene ne vjerovati da se u bljesku toga prolaza nešto bitno razmijenilo i da sam sada napokon u prilici to iskoristiti.

Imate velik krug poklonika; struka dizajnerska, kao i književna, izrazito vas cijeni. Može se reći da uživate kultni status na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Pa ipak, i nakon trideset godina djelovanja, još uvijek ste dijelom nezavisne kulturne scene. Što je razlog tome?

U životu ima toliko kriza, očaja i iskušenja da nas od potrebe za sigurnošću može spasiti valjda samo slučaj. Priroda onoga čime se bavim sama se pobrinula za to da ne bude uklopiva ni u kakvu trajnu profesionalnu iskoristivost, niti iz pozicija određene struke, niti institucija, pa ni iz moje vlastite. Ispada, i mimo volje, da me zanima samo ono što još nema ime, što je uvijek negdje između ili izvan postojećeg. To obično osvijestim kad mi zatreba racionalni opis onoga što je napravljeno ili se namjerava napraviti. U prijavnicama za potporu izdavanju knjiga od deset ponuđenih oblika nijedan ne odgovara zamišljenom izdanju. Kad sam raspoložen to me čak i razveseli, a i ne znam što bih mogao promijeniti. Mogu raditi od jutra do ponoći, ali mi je redoslijed radnji potpuno strana stvar. Čim pokušam postaviti neko pravilo, vidim da je iznimaka više od pedeset posto. Moj se opstanak ipak nekim čudom odvija, ali to je, rekao bih, prvenstveno rezultat sreće da sam trajno zaljubljen, da imam veliku djecu i prijatelje s kojima zbilja dijelim sve. Možda je upravo zato Petikat neosvojivo dječje igralište, kako je to lijepo napisala Petra Fabro.

Ispada dakle da se naslov vaše prve zbirke priča, "Nemoguća varijanta" iz 1984-te, može danas staviti kao naslov cjelokupnom dosadašnjem djelovanju. Postaje li time nemoguće ipak mogućim ili, rečeno drugačije, je li time jedan idealistički san ostvaren?

Nikad do kraja, jer se radi o svakodnevnoj potrebi, dakle i potrazi za slobodom. Koju svatko traži na svoj način, a meni se poklopilo da mogu dokumentirati, i kroz to iskomunicirati - upravo time što jedino znam raditi - to stalno traženje i osvajanje i opet traženje. Jer kao što kaže kolumbijski pisac, život nije samo ono što smo proživjeli nego i način na koji ga se sjećamo da bismo ga pripovijedali. Moj san o životu bio mi je još kao dječaku toliko jak i neodoljiv da ne znam jesam li zbiljskije živio u zamislima ili u svakodnevici. Pa tako danas i ne znam točno koje se strane svoje zbilje sjećam, ali to je manje važno. Dok je god zamisao ispred nas, ima i prostora za ostvarenje, a time i izazova, igre i radosti. Zato je ideal važan i zato je važna vjera, jer ono za što ne vjerujemo da postoji ne može nam se ni dogoditi. Ili, ako se i dogodi, nećemo prepoznati.

U knjizi "Dizajn i nezavisna kultura” (2010.)., uvršteni ste kao jedan od pionira te scene. Smeta li vam povijesna verifikacija koja svaki fenomen ipak nekako imenuje i smješta u ladice?

Ne mislim o tome jer nemam za to više vremena. U mladosti smo osjetljiviji, skloniji pridavanju važnosti svom odrazu u raznim ogledalima. Sjećam se i predobro svog lika koji se volio pogledati u svakom izlogu, svakoj lokvi i svakim očima. Hvala Bogu da me prošlo.

Gospodine Habjane, zahvaljujem na razgovoru. Nadam se da će i slovenska publika imati prilike vidjeti vaš Dućan metafora. Samo još jedno pitanje za kraj. Odakle naziv Petikat?

Trebalo nam je ime na početku novog stoljeća. Danijel se nagnuo nad bunar i kaze ajmo peti kat. Odrastao je u Folki na toj visini. Ja izračunam poluetaže u našoj kućici i kažem super, peti nivo je ona sobica u potkrovlju, nekad djevojačka moje Ane Marije, ljubavna kapelica. Onda se sjetim i da Cvjetanovići također stanuju na petom katu oduvijek, pa rekoh amen – ali ajmo spojit da postane i nešto drugo, jedna riječ, kao pussycat. Značenje plus neznačenje oslobađa prostor. Tu Danijel kaže super i tako se uknjižilo. Poslije smo otkrili da je izmedju prvog i posljednjeg slova skrivena treća riječ, etika. Dar božji, rekao bi naš prijatelj Sven Medvešek, također stanovnik Petikata. Baš kao i brat Rene.



Novigrad / Zagreb, 21-23. XI. 2012.

razgovarala Jerica Ziherl

fotografija Klasja Habjan