Jagna Pogačnik, iskaz pročitan na znanstveno-stručnom kolegiju, Urania, Zagreb, 18. prosinca 2024.

 

Pripreme za pisanje. Tema: Habjanova Nemoguća varijanta, 40 godina poslije. Teško je suočiti se s tom brojkom. Prekjučer je stigao Dubravkin mail u kojem me podsjeća na naš ljetošnji dogovor u kojem sam pristala sudjelovati na kolokviju s tom temom, sada traži naslov i potvrdu. Naravno da sam zaboravila, srpanj je toliko daleko od studenog, dok traje srpanj studeni se čini nestvarnim do te mjere da bi o njemu bilo bezobrazno razmišljati. Problem sa studenim je jedino u tome što uvijek na kraju dođe, i to prerano. Kolokvij mi zvuči pretenciozno, ipak je riječ o Habjanu i Nemogućoj varijanti, prva misao koja mi pada na pamet jest da me ta knjiga prije svega naučila suprotnom, da ne budem pretenciozna. U trenutku odlučim da problema nema, neću biti ni sada, bit ću intimna, bit ću privatna, bit ću subjektivna, sve ono što se pod kišobranom termina kolokvij čini nemogućom varijantom.

Nemoguća varijanta, kao knjiga, ne kao životni izbor, jedna je od onih koje mi zaista znače i koje su mi promijenile čitateljsko iskustvo na više načina; to je prva teza koja mi pada na pamet nakon što sam odlučila preskočiti prepreke zaboravljenog obećanja, preranog studenog i ozbiljnosti riječi kolokvij. Kvragu, stiže druga misao, toliko mi puno znači da nemam pojma gdje mi je knjiga, ali tješim se da to sigurno nije do Habjana, ni do mene, nego do polica za knjige. Znam da bi jedna od njih, da sam knjižnica, a ne privatna neuredno-zbrkana kvaziknjižnica, nosila oznaku Q kao Quorumaši, pa odmaknem stolicu koja je zakriva, tu pronađem Ponoćni boogie, Madrid, Granadu ili neki drugi grad, nekoliko komada Rešickog, čak i Četiri dimenzije sumnje, no knjige koju tražim – nema! Što bi o tome rekli psiholozi - je li bolje kada knjige čvrsto kao stijene stoje na očekivanim mjestima ili se sakrivaju i migriraju s police na police, iz ruke u ruku, posuđuju i zaboravljaju, idu od nahtkasla do wc-a? Ne znam, ali možda slutim odgovor. Zamolim Dubravku, posao je to organizatorice, da mi posudi knjigu jer vrijeme curi, puno vremena za potragu nema. Dubravka, jer dobra je organizatorica, već drugog, neugodno maglovitog jutra sjedne na bicikl i u heklanoj vrećici donese mi doma Nemoguću varijantu i još nekoliko drugih knjiga da se nađu, ako ih nemam. Dubravka tako u ovoj mojoj priči dobije funkciju poštarice, privatne poštarice, što nije slučajno, a osim što nije slučajno i jako je važno za dalji slijed moga doprinosa ovome kolokviju. 

Update: nakon što sam ovo napisala, otvorim mailove i vidim da smo se kao kolokvij pomakli na prosinac, pa mi cijeli uvod i gnjavljenje Dubravke padne u vodu, ali nema veze, ostavljam tako kako je. 

Uglavnom, u heklanoj vrećici su četiri knjige i jedan nazovimo ga separat. Nitko, ama baš nitko mi neće vjerovati, pa to ni od vas ne tražim, kako se jedna od njih, Car je gol na kiši, slučajno otvorila na 133., crnoj stranici i naslovu Transmisija 13_tete. Jedna od nemogućih varijanti u koje vjerujem već nešto manje od 40 godina, zašto manje do toga ćemo tek doći, jest da se knjige meni uvijek otvaraju baš na stranicama koje mi trebaju. Tako sam, naime, uz kavu, za svojim kuhinjskim stolom, odmah nakon preuzimanja heklane vrećice prvo pročitala ovo:

U knjigama piše sve. Život nije ono što smo proživjeli, nego ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo, da bismo o tome pričali. Točan kut jutarnjeg sunca na Polni ili u Folki, na Trešnjevci ili Kmanu, manje je važan. Ali razveseliti, bez ikakva napora, samom svojom pojavom – to je dar koji si vrijedi zašiti za stopalo kao Petar svoju sjenu.

Ok, način na koji se sjećamo da bismo o tome pričali, to skoro podcrtam, ali se na vrijeme ipak sjetim da knjiga nije moja nego Dubravkina, pa prepišem.  

***

1984. godine imam 15 godina i nemam pojma, niti me je briga što je neki Centar društvenih djelatnosti upravo objavio prvo kolo biblioteke Quorum u 12 knjiga i u njemu knjigu Nemoguća varijanta, stanovitog Stanislava Habjana. Imam dovoljno vlastitih problema, krećem u prvi srednje i sve što uz to ide, izabrala sam matematičko-informatički smjer tadašnjeg osječkog CUO Braća Ribar, jer si pubertetski ne želim priznati da ću nastaviti ono što su radili moji starci – baviti se knjigama i puniti kućnu biblioteku knjigama. Matematika je kraljica, informatika je budućnost, bodrim se, sve dok me iste u obliku školskih predmeta ne uvjere kako je to možda i točno, ali ne za mene. Dvije godine kasnije, sezona je 1986./87., prilično sam glow-upala, prebacila sam se u kulturu i život se vraća na predodređene tračnice. Novinarski sam smjer, uspješno uskačem u zadnji vlak mitskih osamdesetih, ulazim u omladinsko novinarstvo, ponedjeljkom, srijedom i petkom visim u redakciji omladinskog lista Ten u osječkom Studentskom centru i strpljivo čekam da godinu dana kasnije maturiram i upišem književnost. U Tenu i Studentskom centru upoznajem Rešickog, Rema, Julijanu i Rizvu. Rizva je godinu dana stariji i vrlo napredan momak koji već tada zna sve o Quorumu, primjetno je kako vrlo često spominje prezime Habjan, izgovara ga toliko jasno i značajno da još i danas mogu čuti taj zvuk u kojem je ono 'b' nekako posebno naglašeno i zvučno pa je jednostavno nemoguća varijanta to zaboraviti. Ne sjećam se je li knjiga došla poštom (što bi, ako malo mistificiramo za ovu priču bila bolja varijanta) ili sam je nabavila na neki drugi način, no Nemoguća varijanta uskoro mi je konačno dospjela u ruke. U to vrijeme jako sam kritična, čvrsto držim taj neki piss off gard i užasno mi idu na živce knjige koje se trenutno pišu; ne zanimaju me povijesni romani, ne zanimaju me krimići, Borgesovce još nisam otkrila na pravi način, svidjela mi se jedino Štefica Cvek u zadnje vrijeme, sve mi je dosadno, viđeno, arhaično, ide mi baš na živce… Vrlo militantno tvrdim kako književnost treba proizlaziti iz trenutka sadašnjosti, kako treba biti tematski i jezično urbana, ne želim da me, danas bismo rekli - smara. Nemoguća varijanta pisca kojem je Rizva tako neobično zvučno izgovarao 'b' u prezimenu daje mi sve to, ukratko mama Habjan, ta čvrsta žena iz svojevrsnog intro-a u knjigu, odmah me posvojila. Prva priča „Đonijeva slika ili ljubav gomile“ dovela me isprva do nevjerice – čekaj, ovaj Đoni, pripovjedač kaže da ga osobno poznaje, je li moguće? Idem dalje, divno mi je štene iz „Izvanredne životinje“, kraj me zabrine, ali nema veze, ionako su to godine kad se pitaš o smrti i prolaznosti.  U nekim pričama ne kužim ništa, ne događa se puno toga, ali čitam ih s guštom i osjećam da je to meni dobro. Dobro je, da, likovi sviraju gitare, prepoznam Blues Brotherse u „Crnom mercedesu“, podcrtam rečenicu „Sve je relativno“ u istoj, prepoznam i Srebrnog letača u „Letačevom traču“, evo i Sandokana, malo zasuzim na „Prokletu curicu“, jebiga još sam jako mlada. Uh, „Ljubavnice“ su mi nekako čudne ali i fora, nad „Anđelima“ se zamislim, svi smo se baš navukli na „Nebo nad Berlinom“, „Ludilo“ odmah zavolim jer to je vrijeme da se ono zavoli, „Greiner sindrom“ me prebaci na Kafku, ali mi je još malo bolji od Kafke, naslovna priča mi je isto genijalna s tim lešom koji izbacuju iz vlaka, a iz „Poštara lakog sna“ odmah prepišem nekoliko rečenica u rokovnik, premda sam tek puno godina kasnije shvatila zašto. Pipsi i rasprave o književnosti i stvarnosti, naime, doći će tek kasnije. Ali, tada su već bili  Strummer, Štulić i Brecelj, no to da će ih netko spomenuti u priči koja je objavljena u knjizi, e to je bilo gotovo nestvarno iskustvo. Uglavnom, shvatila sam zašto Rizva prezime pisca izgovara s tim zvučnim 'b'. Posvojila sam Nemoguću varijantu, kao mene mama Habjan odmah na prvoj stranici, dok joj još nije završio roditeljski sastanak.

 

***

1995/96 imam već dovoljno godina da sve što se događa u književnom polju pratim i sudjelujem u realnom vremenu, iako tada još nismo koristili taj termin. Kolegica Vedrana Martinović, kao mladu kritičarku poziva me da sudjelujem u tematu časopisa Dubrovnik pod nazivom Deset godina Quoruma, objašnjavajući da je došlo vrijeme za tu vrstu rekapitulacije. Predlaže mi da napišem tekst o nekom od Quorumaša ili Quorumašica i ja je odmah prekinem – „Habjan, može Habjan, Nemoguća varijanta“? „Ne može“, kaže ona, „zauzet, već ga je uzeo Rizva“. Razmišljam o prokletstvu moga života u kojem je Rizva uvijek brži, kažem ok, izaberem priče Carmen Klein, stvarno napišem taj tekst i bude skroz dobar, ali ipak me muči taj uvijek brži Rizva. Što bih napisala u tome tekstu da nije bilo tako? Završila sam faks, nabildana sam teorijom i praksom, iskustvo čitanja više nije intuitivno kao prije, pročitala sam sve knjige iz biblioteke Quorum, imam kontekst, totalno sam drukčija. Nemoguća varijanta i ja tada se nismo srele u tekstu, iako sam u međuvremenu knjigu pročitala još nekoliko puta, ali ja i danas točno znam što bih tada napisala. Napisala bih da su se vremena, a s njima i književni običaji, totalno promijenili, napisala bih da je stvarnost postala začudnija od fikcije, napisala bih da se trenutno nosi stvarnosna proza kojom nove generacije pisaca odgovaraju na vremena rata i poraća. Napisala bih i da mnogi Quorumovi prozaici nisu preživjeli sud vremenske distance, na žalost neki od najtalentiranijih nisu više među nama, ali da je Nemoguća varijantasve to preživjela, iako je njezin autor u međuvremenu nestao, možda uživa u književnom nepostojanju, odnosno preselio se u neke druge umjetničke vode. Svakoj bih priči pristupila na drugi način od onog kad sam je prvi put čitala, u tome je divota ponovnih čitanja. Znala bih sada tko su Greiner i Kropilak, prepoznala bih većinu popkulturalnih referenci, a i onih drugih, kanonskih. Postavila bih Habjana u odnos prema jeans prozi i Danilu Harmsu. Postavila bih Habjana u dijalog s Brunom Schulzom, Ivanom Slamnigom, Majakovskim, kod anđela Belushija izvukla bih Johna Belushija, u rečenici „pijano je bio pijan, ne ja“ krenula bih prema Tomu Waitsu, vratila bih mu se i u nekim drugim pričama, našla bih tu i malo Šoljana i Maurovića, Hemingwaya i Camusa, puno stripa, filma i muzike. Svakako bih spomenula Pipse i Rippera, tada su u top formi i tada su mi skoro najdraži. Ne bih se zadržavala samo na prepoznavanju referenci, svemu bih tome dala i nekakav stručni okvir. O tome kako su Quorumaši mnogo teoretizirali, o popularnoj kulturi i intermedijalnosti, o iscrpljenim modelima oko njih, kako su preferirali kratku prozu i njezin minimalizam, priče na samo par redaka i priče koje funkcioniraju kao spotovi. Kako im je bila bitna autoreferencijalnost i citatnost, upućeni čitatelj koji to sve može dešifrirati, kako su pisali tako da se vidi da puno čitaju i to isto očekuju od svojih čitatelja, kako im je važno urbano iskustvo kao ono jedino pravo. I kako je Nemoguća varijanta sve to provela u praksi, ali na nepretenciozan način. Svakako bih je konfrontirala i prema prozi tadašnjih mladih prozaika i njihovom shvaćanju ulaska stvarnosti u književni tekst i markirala razlike, ne umanjujući vrijednost ni jednih ni drugih.

Spomenula bih sigurno kako to što je knjiga preživjela prvo desetljeće proizlazi iz Habjanova shvaćanja književnosti i svijeta koje se iščitava iz svake njegove priče; priča je za njega razigrana i nužno prisna s čitateljem, reference nisu plakatno iskazivanje onoga što se čita, sluša ili gleda, 1. lice jednine nije jeftini intimizam, žudnje nisu patetične, ironija nije zločesta, konceptualnost nije pretenciozna. Sve u tim njegovim pričama zaista djeluje prisno, kada se tekst otvara prema drugima i kada druge uvodi u tekst kao citate, kad ih miksa. I to je otvaranje radosno, a ne patronizirajuće. Priče su otvorene za čitatelja i njegovo učitavanje, začudne perspektive izazivaju čuđenje, ali i prepoznavanje vlastitih žudnji i strahova i kako ih se može upakirati u nešto drugo. Sve je jedna velika mreža, poznatog i nepoznatog, u koju se lako uloviti, jer kako će Habjan reći u jednom intervjuu kad se ponovo pojavi i kao pisac – „Napisana je ta knjiga izbliza, prošaptana na uho, ali uho od povjerenja“, jer bitno je „da budeš iskren i jasan, ali i slobodno lud“. Ili ovako, jednom kasnije: „Knjige doživljavam kao moje pismo meni, poruke u boci koje su mi stigle i sada ih uzbuđeno odgonetam. A tako onda i pišem i pakiram svoje.“ Odgonetanje bih istakla kao ključnu riječ, čitanje Habjana jest odgonetanje, dvosmjerni odnos pisca i čitatelja, nova stvarnost koja se proizvodi u tom odnosu, a nakon odgonetanja slijedi prepoznavanje, tek potom sve te intertekstualnosti, interliterarnosti, intermedijalanosti…  Aluzije i pripovjedne strategije, asocijacije i kolažiranje, sve to nije samo sebi svrhom - a znamo i previše takvih slučajeva - više poziv na ulazak u vlastiti vrt koji će vrlo rado i lako postati zajedničkim.

 

***

2015. godine prošlo je još jedno desetljeće i već sam poprilično daleko od prvog čitanja Nemoguće varijante. Svašta se promijenilo u književnosti, polako prolazi trend stvarnosne proze i ja se tada kao čitateljica oduševljavam  Oljom Savičević Ivančević jer u njezinim pjesmama, prozama i romanima između ostalog prepoznajem i tragove Nemoguće varijante. Teško je to dokazivo, različiti su to autorski i generacijski rukopisi, tematska ishodišta i upotreba jezika, daleko smo od Quorumaša i njihovih alata, ali ima nešto u prisnosti koju osjećam kod oboje, stoga me nimalo nije iznenadilo njihovo prijateljstvo, dopisivanje, od čega je nešto zabilježeno i u tekstovima i knjigama. No, 2015. godine pozvana sam da budem jedna od selektorica izložbe Osamdesete, slatka dekadencija postmoderne. Uz mene, za književnost je selektor i Krešo Bagić i ta suradnja prolazi vrlo ugodno. Za zbornik uz izložbu napisala sam tekst  „Što je ostalo od književnosti osamdesetih (slučaj proza)“, ima u tom tekstu i pokoji paragraf o Habjanovoj Nemogućoj varijanti, pa i rečenica: „Moj osobni quorumaško-prozni favorit i zapravo paradigmatski prozaik uvjetno rečeno generacije Quorumaša definitivno je Stanislav Habjan (…), pa onda malo dalje: „Ta zbirka kratkih priča, dakle forme u kojoj su mlade generacije pisaca osamdesetih vidjele mogući izlaz za prozu, posve je natopljena iskustvom stripa, rocka i TV-a i predstavlja primjer simbioze književnosti i intermedijalnosti u najboljem smislu riječi.“ Eto, to su prave rečenice za kolokvij, ali mene ipak više raduje što mi je uspjelo to napisati, između ostaloga i zato što ovaj put Rizva nije bio brži. Tekst možete pročitati u zborniku, spominjem ga ovdje samo kao referencu. 

***     

U utorak, prije srijede u studenom kada će stići Dubravkin mail, sjedim u kafiću Golf nakon promocije knjige Andreja Blatnika, slovenskog pisca koji je svoj svjetski poznati opus također započeo osamdesetih, kratkim pričama u stilu američke metafikcije. Znam da mi nitko neće vjerovati, pa to ni od vas ne očekujem, kako smo Kruno Lokotar i ja vodili upravo ovakav razgovor: 

Kruno: Eh, osamdesete i Quorumaši. Što je danas od njih ostalo u prozi, evo pokušavam se sjetiti. Evo, jesam, Edo Budiša, šteta što je umro.

Ja: Da, Budiša svakako, neke knjige Quorumaša danas su mi potpuno nezanimljive. Ali čekaj, Habjan, Nemoguća varijanta, pa to je ostalo.

Kruno:  Nemoguća varijanta, da, to je ostalo!

 

***

Par dana prije današnjeg pokušavam bilješke sklopiti u koliko toliko suvisao tekst. Googlam Nemoguću varijantu, očekivano, nema previše jedinica; nađem dva odlična intervjua i jedan tekst kritičarke pisan za Express kad je objavljeno dopunjeno izdanje. Taj me tekst nije razljutio jer se nikada ne ljutim na kritičarske tekstove svjesna kako bih onda trebala razumjeti ljutnju koju netko može imati prema mojim tekstovima, a to mi nikako ne ide. Taj me tekst rastužio. Kritičarka je, provjerit ću, rođena deset godina poslije mene, kad je objavljena Nemoguća varijanta imala je 5 godina. Ne vjerujem u generacijsku prozu, niti potpuno generacijsko čitanje; vjerujem u generacijsku energiju koja potiče pisanje, ali knjiga koja funkcionira samo unutar vlastite generacije loša je knjiga jer to nije knjiga poštara, reći će Habjan, „koji svojim ponašanjem i djelima prosljeđuje neke univerzalne poruke oblikovane na vlastiti način“. Kritičarka kaže kako je riječ o kultnoj generacijskoj knjizi, ok točno, ali da ima osjećaj kako u tu knjigu nije pozvana i kako se autsajderski zatekla u nečijem privatnom razgovoru. Kaže kako osjeća „barijeru kriptiranog teksta“ i kako pripovjedač zna kome se obraća, ali to nismo mi, što knjigu čini elitističkom i hermetičnom. Zamislila se nad tim stavom, ali ga nisam a priori odbacila. Pročitala sam knjigu ponovo, onu iz heklane Dubravkine vrećice, prije neki dan, skupa s dodanim pričama u novom izdanju. Tražila sam barijere kriptiranog teksta, jako sam se trudila, ali nisam ih pronašla. Rekla bih da se u Nemoguću varijantu osjećaš pozvanim, ako voliš metafore i nedoslovnost, slobodu značenja, apsurd i besmislice, kako Habjan na jednom mjestu spontano objašnjava svoju poetiku. Ili ovako: „Uzice svih značenja u književnim oblicima nastojim pomno zavezati u mašnicu, a ono što ostane stršati služi upravo tome da razgovor i vrijeme ostanu otvoreni“. Nemoguća varijanta i nakon 40 godina knjiga je za one koji umiju prepoznati ono što ostane stršati, a obično su to poetične slike svakodnevnih čuda koja postaju čuda tek onda kad ih prepoznamo kao čudo. 

 

***

Danas bih, da pišem doista ozbiljan tekst za kolokvij, istaknula priču „Poštari lakog sna“ i na njoj bazirala ozbiljno promišljanje o odnosu književnosti i stvarnosti i njihovoj međusobnoj komunikaciji. Pisala bih o tome je li književnost posao fotografa, je li ona mimeza stvarnosti ili je pisac ipak poštar lakog sna, onaj koji prepoznaje šifre kao putokaze do čitateljeve adrese, pa tako u „snove dosurfa“, „da ti fura anđele srebrne kroz sve tvoje močvare“. To je dešifriranje ponekad necjelovito, ponekad fikcionalizira stvarnu novinsku vijest, ponekad začuđujuće i očuđujuće, svakako vrlo asocijativno, ali bitno je da se adresa zapiše na nov i originalan način.  

***

U priči „Đonijeva slika ili ljubav gomile“, čitam i sljedeće: „Bilo bi užasno da samog sebe zatičem tako uramljena, da me vlastiti momci zidaju u spomenik, da mi aureolu uklešu u svijest, a ime u planine.“ 

Čitavo vrijeme dok ovo pišem imam nekakav lagani strah jesmo li mi trenutno ti vlastiti momci, naravno i cure, i pokušavam se iz toga izvući - neklesanjem u spomenik, svijest ili planinu - pa pokušavam samo razvezati one mašnice.