za CENER 1/2024_ prof. Ružica Filipović i Kaja Eršek, 3.A

Stanislav Habjan posebna je autorska pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni, kultni pisac koji svoju književnost objavljuje ne samo u formi teksta, u knjigama proze i poezije, nego se ona rasprostire i, možemo reći, zaokružuje u medijima likovnosti, performansa, grafičkog dizajna te oblikovanja specifičnih izložbenih ambijenata u kojima se njegova liter-art-ura događa uživo, u dijalogu i interakciji s posjetiteljima, čitateljima i sugovornicima. Posljednju od takvih izložbi, nazvanu ”My Brother is Watching Me” Stanislav je tijekom prošle godine održao u tri galerije: u zagrebačkoj Kući Lauba, u dubrovačkoj Galeriji Flora te u riječkoj Galeriji Kortil. Recenzije kritike, kao i reakcije publike, izrazito su afirmativne i potvrđuju ono što je o njegovim ”Dijalozima” u zagrebačkoj Galeriji Forum 2014. (inače najposjećenijoj izložbi u dugoj i respektabilnoj povijesti tog izlagačkog prostora) napisao kustos Antun Maračić: ”Jedina konstanta u strukturi Habjanovih 'proizvoda' jest određena nematerijalna supstanca, nešto neuhvatljivo i neobjašnjivo, nedokazivo, ali opet izvjesno: osjećamo to i negdje se, mi publika, sami i međusobno, pronalazimo, i u tom osjećaju združujemo. Zadobivamo slične osmijehe, sličan pokret, doživljavamo slične aha!-efekte i dalje se onda vladamo na temelju Stanislavovim impulsom ustanovljenih zajedničkih nazivnika; na temelju povjerenja i uvjerljivosti, unatoč maglenih spojeva, lišenih administrativnih medijskih i stilskih odrednica i pečata, koji bi doduše uspostavili granice i omogućili lagodnu konzumaciju bez misli, ali i redukciju uzbuđenja.” Prateći redovito posljednjih godina rad ovoga autora (koji je kao gost-predavač nastupio i u našoj gimnaziji sa svojim Neškolskim satom o knjigama), čitajući mu nove knjige među kojima je i roman ”Otok ili kit”, stimuliran od Ministarstva kulture kao jedno od najboljih djela hrvatske književne produkcije u protekle dvije godine, mislim da mogu posvjedočiti istinitosti suda Antuna Maračića. Da, ovdje se radi o uzbuđenju prepoznavanja istinski poticajne umjetnosti, one koja nas prepoznaje i koja nam se obraća s vjerom u razumijevanje i komunikaciju, prizivajući dijalog, ali ostajući pritom beskompromisno i dosljedno svoja, duhovita, duhovna – i izrazito poetična. 

 

Za ovaj broj Cenera postavili smo Stanislavu nekoliko pitanja vezana uz teme koje nas zanimaju. 

Postoji li knjiga ili pisac koji je presudno utjecao na vas, nadahnuo da radite to što radite, netko kome se cijeli život vraćate. Može li se uopće izdvojiti netko takav? 

Svaka dobra knjiga utječe na nas, osjetno ili neosjetno. Kao što svaki skok u vodu i plivanje potom za stotinku milimetra popravi naš tjelesni oblik, tako i u čitanje uranjamo da bismo se vratili sebi širi za djelić svemira ili za cijeli nečiji život. Čak i pjesma jedna, kad je dobra, mijenja nas, čak i zvuk pjesme čije riječi ne razumijemo. Moje prvo takvo prožimanje s nečim novim i nepoznatim, a koje mi je usmjerilo život, bio je zvuk Beatlesa. Kad kažem usmjerilo život, mislim na motiv iz biografija mnogih pisaca i umjetnika prošlih stoljeća, mladih duša koje su u pojavi putujuće družine glazbenika ili u cirkusu koji je došao u njihovo mjesto, osjetili prvi puta zov te čudne divljine, a zapravo slobode, slutnju toga prožimanja s nepoznatim, a bliskim nečim. I uskočili jednostavno noću pod ceradu kočije; otkriveni drugi dan, bili su već predaleko za povratak. Sretnim slučajem, u dobi od osam, ja sam doživio Beatlese kao struju; jednom priključen, postao sam izgubljen za bilo što drugo. Poslije, naravno, na tim se cestamaotkrivaju suputnici, vidiš da neki pjesnici putuju i stojeći na krovovima vagona, likovi i djela nužno te mijenjaju - jer te uče osjećanju i čitanju i pisanju života. Knjige i postoje zato da nam otkriju i stalno nas iznova uvjeravaju da u svemu što nam se događa, od najveće sreće do očaja i ludila, nikada u tome nismo sami i jedini. Obitelj književnosti velika je.

I svoju posljednju knjigu ”Pjesma mladom umjetniku” predstavljate izvodeći svoje tekstove uz pratnju glazbenika. Ispada da vas je glazba i probudila i pratila kroz život, da bi vas sada uhvatila i za ruku. Vjerujete li da ste sve u životu radili najviše zbog glazbe?

Lijepa slika i zanimljivo pitanje. Moja kolegica spisateljica, velika autorica Nataša Govedić, šaljući mi drugi dio svojega eseja o mojem romanu ”Otok ili kit”, navijestila mi je i treći dio čija bi tema bila glazba. Ne znam hoće li ga ikad napisati, ali sama ta ideja, da je ključ te knjige u glazbi, za što zbilja ima osnova, mene je ošamutila. Jer, ako je tako, ako se ta spiralna staza do Velog vrha mojega otoka - koji je zapravo u formi romana opisani moj postojeći život - može tako pročitati i napisati, onda je ta knjiga i meni otkriće. Onda je to pjesma, a ne roman, jer se sama pisala. Odgovor na vaše pitanje bio bi dakle: mi možemo naslutiti što je glazba nama, ali što smo mi njoj, to ostaje misterij. 

Nedavno me prijatelj, riječki glazbenik, upoznao s najljepšom mi riječkom lokacijom, ribarskom lučicom Portić na Kantridi. Dugo se nisam negdje osjećao toliko u svojoj slici svijeta kao tih dva sata koje sam tamo proveo. Možda bi pravi pokušaj odgovora na pitanje jesam li sve u životu radio samo zbog glazbe, bio provesti cijeli jedan dan do ponoći ili opet jutra na tome mjestu samo pjevajući i svirajući s ljudima. Mislim da bih u svitanje znao odgovor. 

Koristite Instagram kao medij za svoj Daily Mail, objavljujući najrazličitije forme kratkih tekstova kao komentare svojih vizuala, fotografija i dizajna, pri čemu je tema najčešće književnost. Za razliku od uobičajenog načina korištenja te mreže, dizajnirane za predstavljanje slika, vama kao da su važniji tekstovi?

Jednako su mi važni i tekst i slika, jer se i jednim i drugim bavim, kao i s međuprostorom koji uvijek nekako njegujem i kojim zapravo najčešće izražavam ono što hoću reći. Taj međuprostor bismo mogli nazvati i međuvremenom jer nešto se uvijek percipira prvo. I zato je važno da riječi i slika ne govore isto, da se nikad doslovno ne ilustriraju međusobno. Instagram mi služi i za komunikaciju i razmjenu s autorima koji su mi važni, kao i s publikom, jer nemam distribuciju svojih izdanja u knjižarama nego se odvija samo preko maila i instagrama. 

Kako sačuvati i pratiti svoju mladenačku intuiciju, ono iracionalno i dječje u nama, kako zadržati kroz život želju za igrom i stvaranjem?

Odgovorit ću vam citatom meni dragog umjetnika, jedinog glazbenika koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Uklopit ću taj citat u svoju fotografiju i tako ga dodatno usvojiti. 

Što je zapravo u životu sreća?

Toliko tu postoji istinitih odgovora da postaje sumnjivo, što bi veliki umjetnik Kristl rekao. Pjesnici Istoka spominju upravo put do sreće kao sreću najveću i tome je teško nešto dodati ili oduzeti. Zamisao, vizija, kad se događa u zajedništvu, dakle početak nečega što se vidi i ostvaruje u dvoje, svakako je jedno od najvećih čuda koja su nam pružena. Iskustvo roditeljstva čudo je izvan svih kategorija. A možda je najveća sreća zapravo onaj trenutak kad postanemo svjesni da smo sretni a da se ničim posebnim to nije potaknulo. Kad se samo nekim mirnim svjetlom dana prepozna na čas situacija u kojoj upravo jesmo.