Stanislava Habjana, prije poznatog i kao Kropilak, resi rijetka sposobnost da istodobno umije biti introvertan i ekstrovertan, introspektivan i eskapističan, intiman i ekstatičan, pa čak i opskuran i popularan. Nemoguća varijanta, reklo bi se. Poput svih nas, i Stanislav je osoba od mnogih raznolikih identiteta, koji se istovremeno radosno sukobljuju, moglo bi se reći: podbadaju, bockaju te skladno, ugodno prožimlju. On, međutim, oduvijek posjeduje želju i volju pa je postupno razvio i nesvakidašnju vještinu, a onda mu je, izgleda, prešlo i u veselu naviku, da svoje identitete osebujno izražava riječju i slikom, spojevima vizualnog i verbalnog, također s dječačkom zaigranošću, s dozom nestašluka — pogotovo s time! — otkrivajući i podastirući nam točke u kojima se njegovi identiteti susreću i križaju s personama drugih ljudi, što sve skupa čini svojevrsno bratstvo i sestrinstvo duša. Stanislav u svom životu i u življenju drugih — posebno, naravno, u krugu svoje obitelji i prijatelja — zatim u raznovrsnim svjetovima umjetnosti i kulture — elitne ili popularne, svejedno je — a potom i među životima bića koja s ljudima ne moraju imati ništa zajedničko, a možda i ne dišu u uvriježenom smislu riječi, možda su slike iz sjećanja — traži i pronalazi pravce što probadaju supernove njegova vlastitog svemira, te vrijedi i obrnuto: on šalje signale što dopiru do crvenih divova i bijelih patuljaka i crvenih patuljaka i bijelih divova, i poput kakva bezvremenog astronoma bilježi situaciju koja se događa kad se svjetovi spajaju, na opće čuđenje sviju.

Na tome tragu, Identiteti starog žitnjačkog prijatelja, nova serija od dvadeset i osam autorskih plakata s kojima će se, skupa s još nekoliko iznenađenja, od 12. ožujka do 9. travnja 2021., po prvi put 'službeno' predstavljati u Galeriji Atelijera Žitnjak, vizualiziraju i verbaliziraju upravo takve kozmičke točke, bitne odskočne daske i njegove i naše svakodnevnice, neophodne za dobre, lijepe, i virtuozne i samozatajne skokove u one pune bazene ili mandrače poslije plivanja u kojima se osjećamo kao da smo taman dokoličarili puna tri mjeseca ili čak duže, a znamo i da nas to čeka svake sljedeće godine. U takvim se sredinama Stanislav, čini se, snalazi kao riba u vodi, pa tim više ima smisla što izlaže sebe sasvim blizu prostora gdje svakodnevno borave dvojica među još četvoricom njegovih suputnika iz Petikata, dva Borisa, ideolog dokolice Cvjetanović, prijatelj fotograf, i vremenolog Greiner, svojedobno instruktor plivanja, u doba njihove pradavne zajedničke američke pustolovine, kad su svoje tadašnje polucilindre nakratko dizali i spuštali u znak pozdrava naoko drugačijim no zapravo sličnim, sretnim ulicama. Na Žitnjaku, doduše, nemamo na raspolaganju čitave ulice, ni kontinente — shvatimo li ih doslovno, dakako, što ne moramo, a moguće niti nećemo — ali imamo jednu nekadašnju školu koja uporno odbija potpuno prestati biti školom, što pozdravljamo i njegujemo, a imamo i kružni hodnik te izvana nevidljivi vrt koje će, najavljeno nam je, ispuniti prijateljice i prijatelji skloni plesu i pjesmi, kratkim svirkama i dugim razgovorima, sporim odlascima i naglim dolascima. Više od toga ni mi ovdašnji ne znamo, osim da se u prostorno-vremenskoj konstelaciji ovog izvanrednog događaja riječi i slike, dizajn i glazba, parole i fotografije, knjižice i razglednice, misli i stvari, podupiru jedne o druge onako kako i ljudi čine na svoje bolje dane. Zaključili smo da će sve dok traje izložba, ma i prostor-vrijeme posrijedi, ma i ta koketna konstelacija koja nam ne da mira, a bila je s nama, doista, i prije nego što smo počeli razgovarati o izložbi, a nešto nam govori kako ne kani otići, potrajati i baš takvi dani. A godina odmiče i postaju sve dulji.