Razgovor s umjetnikom Stanislavom Habjanom, piscem i dizajnerom čiji multimedijski rad nije lako svrstati u bilo koju određenu kategoriju, ali koji je prepoznatljivo svoj, poetičan, dojmljiv i poticajan već više od tri desetljeća

Dunja Pavešić za portal Teklić, Rijeka, 30. ožujka 2020.

 

Stanislav se promijenio prije točno osam godina. Malo i mističnu auru nedostupnosti, pa i nepostojanja, koju je kao mladi pisac izgradio poslije svoje prve knjige priča, nastavljajući život kao jedan od njenih likova i baveći se najviše dizajnom, rada često uključenog u djelovanje grupe, obraćanja iz fikcije ili polufikcije, obavijenosti maglicama koje su lucidni promatrači kao Antun Maračić nazivali i „puštanjem sipinog crnila“, nakon puno godina zamijenila je odjednom otvorenost, transparentnost i neposredna iskrenost... Od godine 2012., s postavom svog prvog Dućana metafora, on nastupa uživo, prisutan je na svojim izložbama kao kustos i domaćin, objašnjava to što radi i potpisuje to vlastitim imenom. Rezultat te promjene nekoliko je iznimno dojmljivih i posjećenih izložbi (Pula, Poreč, Zagreb), čije su recenzije od posjetitelja i kritike jednodušno pohvalne. Na isti je način i s puno pozitivne energije u Staroj Novalji inicirao i s prijateljima vodio projekt Skale do Sunca, umjetničku galeriju s programom posvećenim mjestu i njegovim ljudima. Od prošle godine objavljuje intenzivno svoje literarne postove (mailom, bez obzira na broj adresa!), a odnedavno "dogodio mu se" i bend, grupa prijatelja-umjetnika s kojima se rado odaziva na pozive "humane i humanitarne", izvodeći svoje pjesme gdje god se ukaže prilika. Sa Stanislavom se danas može razgovarati o mnogo toga jer on radi predano i puno, i uvijek kao da je već malo ispred onoga što trenutno predstavlja. 

 

Kako si danas, Stanislave?

Dobro, Dunja, hvala. Sanjao sam noćas da letim leđnim stilom. Pa ti predlažem ovu fotografiju uz naslov našeg razgovora, kakav nam god ispao. Snimila ju je Klasja na otoku Svetog Nikole, kad smo imali izložbu kod Sebastijana Vojvode u porečkoj Galeriji Zuccato.

Može. Zadnji put pričali smo sredinom prošlog ljeta. Pripremao si izložbu u Staroj Novalji, retrospektivu projekta Skala do Sunca. Jesen i zimu proveo si objavljujući skoro svakodnevno svoje Carpressove, fotografije i tekstove vezane uz aktualne projekte Car je gol i Zaljubljeni Mjesec. S bendom Car je gol izveo si u Zagrebu četiri performansa. Nedavno si bio si i u Parizu, sudjelujući na promociji knjige poezije Vlade Kristla. U ovom trenutku, trebao si biti domaćinom svoje izložbe pod nazivom Neobjavljeno u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, a što je najavljeno razgovorom na portalu HDD-a, (http://dizajn.hr/). A tada se naš svijet iznenada promijenio... 

Da. I neće više biti isti. Možda se ove radikalne promjene svakodnevice oni koji nastave živjeti budu sjećali sa sentimentom, bez obzira koliko je sada gubitaka i straha.

 Zašto to misliš?

Zato što sad intenzivno dijelimo nešto važno. I to nas budi i popravlja, i mimo volje i usprkos svemu. Jer to nam nešto znači, što smo svi u tome, i crveni i plavi, i dobri i zločesti, i siti i gladni. Čak i izmišljeni dijele sudbinu sa stvarnima, jer ako nam svi gradovi opustoše kao Venecija na ovom filmiću što nam ga je poslala Melita, onda nema više ničega. Adio i Corto ako je sve morto.

Koliko se tebi promijenila svakodnevica? U Zagrebu je situaciju začinio i potres, i to ne mali. I zemlja se još uvijek svakodnevno trese. 

Imali smo sreće, kao obitelj, za sada. Kuća nije pukla, ne moramo zvati statičare iz drugog smještaja kao neki naši prijatelji. Doma smo, gulimo krumpire, radimo inventure, peremo ruke, pričamo i pišemo. Dok god imamo struju i internet, možemo slati razglednice iz svog života i komunicirati i sa svima našima i sa svekolikim pučanstvom. U osnovi, dok imamo s čime stat u onaj protegnuti, zamaškarani red ispred dućana, super smo.

Što tebi znači Zagreb? Posljednja tvoja objava od neki dan fotografija je nekadašnje Ilice s nekoliko tvojih novih stihova. Je li ovo stradanje grada probudilo osjećaje koji su zaboravljeni ili su dugo spavali?

Je. Poklopile su se ozbiljne stvari, pa nam se Zagreb vratio pred oči kao živo biće. Kao onaj netko veliki kojega smo voljeli kad smo bili mali, kome smo se jako veselili kad smo se vraćali s mora, dok smo još slovo b na kraju imena izgovarali kao p. A od kojega smo onda s vremenom okrenuli glavu, odvojili se intuitivno, nemoćni ga sačuvati kao dio sebe, kao fizičku i duhovnu dimenziju svojih života. Nije nam zamjerio i premda je potresen i pun pukotina, tu je, pamti nas i voli.

Ova fotografija Ilice, koja postoji kao neka metafora naše glavne ulice, prikazuje Zagreb točno onakvim kakav je i danas u mom prvom sjećanju, početkom šezdesetih. U ovom trenutku u tom istom kadru nema ni žive duše. Niti itko zna kada će je biti. Neki smisao toga mora postojati. O tome i ta pjesmica.

Pjesme, osobito tekstovi za pjevanje uživo, kako ih nazivaš, u posljednje vrijeme tvoj su omiljeni autorski izraz. 

Jesu, da. Oslobodile su me na jedan novi način, uz ostalo i od mene samog. Lude su malo i blesave, svaka onoliko koliko joj treba da dođe do svog kraja, a početi može iz bilo koje slike ili riječi, bilo čime. Mogu na taj način ispričati puno toga drugačije, ne nužno iz svog ugla, jer pjesma je nešto, kaže Bob Dylan, što hoda samo. Ili kako mi je, slično tome, neki dan napisao pjesnik, moj prijatelj Jean de Breyne: "Nisam veliki govornik, čak ni na francuskom, a na stranom jeziku pogotovo. Nešto kažem pjesmom, ali ona ne dolazi lako, a često i ne dođe. A i onda kad dođe, ona je ta koja govori, a ne pjesnik, ne ja - jel tako?" 

Nagovještaj ovim mojim pjesmama bila su dva ili tri teksta koja sam napisao prijateljima u Staroj Novalji, tijekom sretnih sezona vođenja Galerije Skala do Sunca. Onda kad smo prošlog ljeta, za otvorenje izložbe u novom Domu, odlučili te pjesme izvesti kao Orkestar Skala, i kad se otvorila mogućnost da se to i snimi za potrebe dokumentarca, napisale su se same od sebe još tri pjesme, a ta sreću koju sam tom prilikom osjetio kao član pravog, živog benda, potpuno me ošamutila. Poanta je naravno u radosti druženja i stvaranja, proba i izvođenja tih pjesama, postojanja u nečemu takvom s krasnim ljudima, muzičarima koji su odjednom učinili tu mogućnost stvarnom i koji otad čine taj naš orkestar, ili bend Car je gol, kako se zovemo na kopnu, preostala tri godišnja doba. Jer, figurirajući simbolično kao frontman, taj čovjek s kapom nimalo ne skriva da nije ni svirač ni pjevač. Da se ne radi o tako dobrim dušama, odavno bi ga maknuli sa scene. 

U stvari, ta je kapa tvoj zaštitini znak otkad si kao autor izašao iz ormara. Ona je simbol novog Stanislava koji voli ljude i druženje. Što ona tebi točno znači?

Meni je očito potrebno postojati ne samo kao autor, recimo dakle pisac, nego i kao njegov lik, da ne kažem junak. Budući da kao osoba nisam dovoljno ekstrovertiran ili siguran u sebe toliko da u svakom trenutku mogu preuzeti ulogu i ponašati se dostojno nje, dakle onog boljeg, izmišljenog Stanislava, ili Jana Halubjana, kako se taj također zove, pribjegnem psihološkoj pomoći tog rekvizita. On me oslobađa, stavljanje te kape predstavlja moj prolaz kroz zavjesu. A to što je ona upravo takva, sa spiralnim zavijutkom, ima sigurno veze s time što radim i u što vjerujem. Taj oblik simbolizira puno toga ali najviše možda vrijeme, trajanje jednog ljudskog života, ali i više od toga jer život nam traje duže od tijela. A vrijeme nam naše, mislim da smo to svi već primjetili, i dok smo ovdje, odlazi i vraća se i opet odlazi, da bi se opet vratilo… Kao u koncentričnim krugovima naši se doživljaji i iskustva ponavljaju, ali nikada sasvim isto, jer vrijeme nas mijenja. Neki dan mi kaže Boris Cvjetanović, s kojim sam prijatelj već puno krugova, da su mu danas puno sličniji i bliži neki drugi ljudi nego on sam sebi kad je bio mlad. Fantastično je uopće moći proniknuti u svoju dječju ili mladenačku svijest, to su vrlo posebni trenuci i treba ih nečime zaslužiti.   

Je li Stanislav sretan čovjek? Ono što kao autor ostavlja za sobom, upravo tako zrači.

Nadam se, volio bih da to tako djeluje, i da to nekako i ostane kao ta neka moja najkraća poruka, uzorak, ako zamislimo da svatko ima mogućnost ili zadaću ostaviti jednu ceduljicu, kao što kažu da svaki skladatelj ima svoju prirođenu, osnovnu melodijsku nit… Jedan upis u knjigu dojmova Dućana metafora u Laubi, potpisan imenom jedne, kako sam kasnije otkrio, kiparice, kaže doslovno ovako: Vaše stvari su sretne stvari, a to je danas u umjetnosti rijetkost. I na tome vam čestitam i zahvaljujem. Sanja Bakarić. Zapamtio sam, jer me dirnulo. Naime, da se razumijemo, naravno da ja nisam, kao ni bilo tko drugi, stalno veseo i sretan, moji izlasci s terena životne igre znaju biti i dugotrajni i jedva izdrživi, i ništa tada ne pomaže sva filozofija i vjera u sretne završetke. Tada, kad više za sebe ne postojimo, sačuva nas i održi na životu samo jedno, a to nije u nama. To je samo u očima koje te pamte i koje te vole.

 Pa to je tek sreća – tada to imati.

Jest. I zato je ovo moja najsretnija inkarnacija ikad. 

U HDD-u je također bio u planu performans na otvorenju izložbe… Ali Covid-19, neprijatelj čovječanstva broj jedan, spriječio je Golog cara u petom javnom ukazanju. Sprema li se osveta?

Car je gol nije zlopamtilo, jer nije klasični monarh. Neka svatko radi svoje i za to bude odgovoran. Mi imamo pjesmu 'Anarhomonarh', na koju bi mogao biti snimljen naš prvi spot, jer postoji i scenarij. Kad Covid bude pobijeđen, kad na starom mešćarskom kaštelu zavijori opet barjak sa znakom Sunca, a to će nadam se biti skoro, izvest ćemo tu pjesmu usred dana na Hendrixovom mostu, s hrpom klinaca koji će pjevati s nama, pokazivati na pjevača prstom i spontano vikati "Car je gol! Car je gol!"... 

Možeš li nas, za ovu priliku, upoznati s nekim od radova s izložbe Neobjavljeno? Smiješ li to, prije izložbe, obzirom na taj naslov?

Da spojlamo party? Mislim da mogu, uz 40 novih dizajna, dva ako procure neće koncept propasti. Izabirem evo posljednjeg, upravo završenog - plakat za moju izložbu Les Annees 20, u Parizu, za dvije godine. 

Što možeš reći o njemu? 

Malo sam intervenirao na fotografiji čiji je autor Benoit Rajau, našao sam kartolinu u antikvarijatu. Svidjela mi se Galerija Cite des Artes u kojoj je prošli mjesec bila postavljena izložba Vlade Kristla. Predložio sam prijatelju Damiru Periniću iz udruženja AMCA, koje predstavlja hrvatske autore u Francuskoj i obratno, i koji je u organizaciji Kristlove izložbe imao ključnu ulogu, da pokušamo u nekoj budućnosti ostvariti možda i neko moje predstavljanje u tom prostoru, pri čemu u tom trenutku nisam imao jasnu viziju s čime i kako nastupiti. Rješenje mi se ponudilo dan kasnije, kad sam na uličnom sajmu kupio svojoj kćeri knjigu o Paulu Kleeu, umjetniku kojega ona voli, a čiji će mi naslov, „Les Annees 20“, otvoriti koncept te pretpostavljene izložbe. Moje se Dvadesete godine, dakle, događaju stoljeće nakon Kleeovih, a kako su one kalendarski tek na svojemu početku, izložba bi manjim dijelom predstavila sadašnjost, a većim pretpostavljenu budućnost moja četiri vezana autorska projekta, dakle ova kojima se sada bavim i kojima ću se baviti, vjerojatno, do kraja života. Nije mi problem ta formalna veza s vremenom i datumima, ionako unaprijed zamišljam sve.

Ohrabrujuća je u ovom trenutku preciznost kojom dokumentiraš sutrašnjicu. Primjećujem da je pri dnu plakata, kao jedan od pokrovitelja, navedeno Društvo francusko-hrvatskih prijatelja kiše... Neka simpatična ekipa, čini se. Imaju zgodan znak, dva kišobrana okrenuta vjetrom, izgledaju kao tulipani.

To je u jedno specifično društvo prijatelja života općenito, a koje je zajedno proživjelo jedan puni krug zagrebačkim tramvajem broj 17, jedne kišne zimske nedjelje ovog prosinca. Predstavili smo građanima uživo, barem onima koji su imali sreću ući u taj tramvaj, prvi singl grupe Car je gol, dakle dvije pjesme, Song to the Beatles i Sedam tramvaja. Cijeli taj intenzivni doživljaj ostao nam je malo nestvaran i snovit, bez obzira na uvjerljivu dokaznu foto i video dokumentaciju Jeana de Breynea i Borisa Cvjetanovića. Pa sam, tražeći za ovaj plakat trećeg pokrovitelja uz dvije ozbiljne institucije, odlučio osnovati to Društvo prijatelja kiše. Jer kišobrani, kad su okrenuti kao što su ovi, simboliziraju više prikupljanje kapi nego zaštitu od njih.

Vratimo se još malo tvojoj 'karijeri', stavljam navodnike jer znam da ti to tako nikad ne bi nazvao. Ovo je sada ozbiljno pitanje. I kao pisac, i kao dizajner, i kao likovni umjetnik ostvario si djela koja imaju svoju publiku, postoje ljudi koji prate to što radiš i kojima to nešto znači. Budući da su u pitanju različiti umjetnički izrazi, i da nije lako reći što si ti po svojoj osnovnoj ili glavnoj vokaciji, u čemu je tajna? Postoji li neki recept koji primjenjuješ u radu, dakle u pisanju, oblikovanju, izlaganju, performansima, a sada i glazbi... 

Ne. Mislim da recepta ne bi smjelo biti i nadam se da ga neću prepoznati ako se pojavi, da ne dođem ni blizu iskušenju primjeniti ga. Recept je po definiciji, barem onaj u kuhinji, niz uputa kako i kojim redoslijedom namirnice pretvoriti u nešto jestivo i fino. Umjetnost, ako se usudim dovesti taj pojam u vezu s onime čime se bavim, premda jest hrana, u svojoj osnovi ne podliježe nikakvim pravilima. Ona je upravo suprotno, ona je stalna, tekuća improvizacija i sloboda. Ona je, kako kaže naš docent otpora Vlado Kristl, razaranje sistema. I to je istina do te mjere da se čak ni ta njena značajka, u pokušaju njene 'pripreme', ne može koristiti kao recept. 

 Odgovorio sam ozbiljno. Tome mogu dodati da ja zbilja ne znam čemu zahvaljujem svoj instinkt ili sreću što se ne znam drugačije ponašati nego upravo ovako, anarhično u jednom smislu, a monarhistički u drugom, da bi u kombinaciji ta moja tekuća sloboda nalazila put do nečijeg srca ili poštanskog kaslića. Ali svaki put kad se to dogodi ja sam beskrajno zahvalan i sretan, jer znam da se ne bih mogao ponašati drugačije i da nije tako. A komunikacija mi je sve, ja ne postojim izvan toga.

Možemo li očekivati performans Car je gol u Rijeci? 

I ja to jedva čekam. U Rijeci sam prvi puta nastupio 1984., čitao sam priču „Đonijeva slika ili ljubav gomile“. U stvari sam se pravio da čitam, jer sam je znao napamet… U međuvremenu je bilo još nekoliko stvari, ali posljednjih godina ne. Evo samo da sada ova apokalipsa sjaše negdje drugdje i ja ću nazvati dragog mi gospodina Željka Međimurca u antikvarijat Ex Libris i podsjetiti ga na nedavni dogovor da napravimo predstavljanje bilo čega, a to će biti povod da u tom lijepom prostoru sviramo i pjevamo i nazdravimo što smo još živi. Pozivam te unaprijed, i sve koji ovo čitaju… Evo, dodajem tome u prilog tekst još jedne nove pjesme, koja će se sigurno naći na prvoj LP ploči Orkestra Skala do Sunca. Jesam li ti već rekao da nam je mladi, čudesno daroviti autor, glazbenik i producent Jack De Shaw ponudio da snimimo ploču? 

Što je slijedeće što primatelji tvoje pošte mogu očekivati kad se dakle ljudska vrsta spasi, a što ovdje možeš najaviti...

Mogu reći da će knjiga pjesama za pjevanje, dakle tekstova koji su skoro svi napisani unatrag pola godine s namjerom da se izvode uživo, izaći uskoro u izdanju umjetničke radionice Petikat pod naslovom Košulja na cvjetove i pjesme na struju. Zamolio sam Tonka Maroevića da napiše pogovor jer većega znalca na polju versa rimovanog u jeziku našemu ne vidim.

Mogu reći i to da se zbilja nadam da ćemo jednom, oslobođeni i zdravi, ipak otvoriti tu izložbu Neobjavljeno u HDD-u i da će ona imati knjigu-katalog s tekstom Marka Goluba, koji me unaprijed jako veseli i zanima, jer Marko je iznimni majstor i pisanja i čitanja. Pa ću napokon malo i pokopčati što je u stvari to što ja danas sklapam u photoshopu, a koji ustvari uopće nije program koji dizajneri inače puno koriste, osobito na taj način. Cijelu tu izložbu osjećam i kao neku intimnu zadovoljštinu, nisam naime na području grafičkog dizajna, iako se njime bavim 35 godina i puna mi je garaža otisaka, još nikada imao samostalnu izložbu plakata potpisanih mojim imenom. A HDD je galerija čiji program i način već godinama imponiraju, to je važna gradska točka.

A možda uskoro, prema jednoj neformalnoj najavi, u ovoj izvanrednoj situaciji kad se škola odvija virtualno, HRT snimi i moje predavanje Liter-art-ura, neškolski sat o knjigama, koje se zajedno s Klasjinom radionicom knjižnog uveza i oblikovanja, trebalo upravo početi održavati u nekim gimnazijama u sklopu projekta Ruksak, Ministarstva za kulturu. Volio bih to jer mislim da sam tu skupio i prepleo neke, za mlade autore koji još i ne znaju da to jesu, na razini poticaja vrlo korisne i važne stvari. 

Mogu na kraju reći i to da mi je u planu također do ljeta otisnuti napokon i tu Nemoguću varijantu i druge priče, dakle prošireno izdanje moje mladenačke knjige, i da se nadam da će ona zauvijek takvom i ostati. 

 

Mladenačkom? Ili nemogućom?

Oboje.