Ivica Neveščanin, Jutarnji list, 14. rujna 2019.

Pitanje je energije - kaže Sven Medvešek, njegov prijatelj. Glumac i fotograf.

- On dođe na neko mjesto i zakopa sjekiru. I onda se oko te sjekire skupljaju energije svih ljudi koji su za to. I tu nije sad pitanje honorara, ovoga, onoga, nečega... Tu dolaze ljudi koji se prepoznaju da mogu nešto pridonijeti, a onda istovremeno i dobivaju. Tako da je tu ljepota. S njim nitko nije na dobitku ni na gubitku, a svi smo siti, presiti i gasiti. I zapravo smo sretni. I živimo u pjesmi, da.

Prije otvorenja izložbe u novim prostorijama mjesnog Doma slušamo uštimavanje orkestra. U njemu su Mary May i Vruće divojke iz kuća Livić i Čatare kao glasovi, Silver Bibrejv je gitara, Marko Meštar udaraljke, Petar Agajev bas, Nataša Radušić mandolina, Mirko Radušić gitara i glas, Mokri gitara i glas te Stanislav “airccordion, šapat, špažić”. On na sebi ima nešto kao frak, a na glavi visoku crnu kapu sa spiralnim vrhom. Dok pleše, spirala reagira kao opruga koja pulsira kozmičkim ritmom.

- Treba mi za hrabrost - objasnio je taj pomalo šamanistički izgled. I ritual. Oni se zovu Orkestar Skala do Sunca, a trenutačna avantura “Kako smo gradili Skale do Sunca, izložba i koncert u Staroj Novalji”.

Stanislav je Habjan. Pisac, dizajner, likovnjak, performer, multimedijalni umjetnik. Stvaralac riječju, djelom i habitusom. Definitivno fluidan, emotivan i otvoren. Stanislav je i domaćin večeri, ovo je večer njegovih prijatelja i Staronovaljaca. Njihovih Skala do Sunca, koje tu u malom mjestu na Pagu rastu od 2012., izmaknuto od novaljske turističke vreve, društvenih komentara i medijskog mainstreama. Na čvrstoj margini, gdje granice umjetničke oštrine još nisu otupjele.

- Pa nije li ljepše biti izvan mainstreama nego u njemu? Umjetnost bi se i trebala baviti onim novim, što ni sam ne znaš što je ni kako se zove, pa i ne treba očekivati da te se odmah pohvali ili smjesti u neku ladicu. Život je često i prekratak za to. Ali ja zbilja nemam osjećaj da prolazim kraj ovog svijeta kao kosa kiša. Možda je to Kropilaka i znalo frustrirati, ali on je bio mlad, a ja to više nisam. Ne žurim se nikamo, naprotiv.

Da, Stanislav se nekada zvao i Kropilak, i bio je dio kreativnog tima Greiner&Kropilak. Sada sebe opisuje ovako: “Dvije ruke noge, znak sunca na džepu, spiralna kapa i pismo u ruci. Narukvica s brojem 53297. Poštar.”

- Kropilak je bio moj heteronim tijekom trajanja poštanskog ureda koji ne postoji od 2003. Premda smo moj literarni prijatelj i ja postojali u oblaku zamišljene slave, zadivljujuće je koliko je i drugih ljudi tu zamisao primjetilo i koliko je ona još prisutna. Dvadeset godina Kropilak je bio moj autorski potpis i moj lik, i značio mi je tada više od pravog imena. Možda zato što sam vjerovao da si živ čovjek može dopustiti i pokoji promašaj, ali da u onome što potpisuje mora barem pokušati biti svetac. Nisam više siguran je li to baš tako. U svakom slučaju, otkrio sam u međuvremenu način da i s vlastitim imenom mogu biti svoj literarni lik. Što mi je očito potrebno.

Ekipa HTV-a snima polusatni film u sklopu serijala Alpe-Dunav-Jadran o umjetničkom projektu Skale do Sunca, koji će ići u europsku razmjenu. Izjave daju i Sreten Mokrović i Sven Medvešek, glumci i Stanislavovi prijatelji. Tu su i supruga Ana Marija, kći Klasja i sin Jakov. “Film me veseli jer se u osnovi radi o Staroj Novalji, o nečemu što je rezultat njenog duha i identiteta koji sam zavolio i koji dijelim. Prije petnaest godina naslijedio sam ovdje jedno dvorište tik do mora. Mojoj obitelji i prijateljima to je donijelo prostor za igru i druženje u najljepšem mogućem ambijentu. Nedaleko od te adrese postoji stari kaštel, predivna mala kula iz 5. ili 6. stoljeća, u kojoj su ribari nekoć držali svoju opremu i ”arte”, a potom je neko vrijeme bio poštanski ured Stare Novalje. Kad je Hrvatska pošta ukinula male mjesne urede, prostor je bio zatvoren i predložili smo mještanima da se otvori galerija za umjetnost i dizajn, s programom vezanim uz ljude, prirodu i povijest Stare Novalje. Ljeta 2012. restaurirali smo i opremili prostor i započeli s tim radom, koji se vrlo brzo, zahvaljujući najviše ljudima iz mjesta, pretvorio u zonu čiste radosti i razmjene onog najboljeg što si ljudi uopće mogu dati, a to je povjerenje i zanimanje za zajedničku igru i kreaciju. Time se to i pretvorilo u nešto puno više od ljetnog projekta, u spiralu prijateljstva koja otad raste i veseli nas, a koji smo nazvali gradnjom Skala do Sunca, prema motivu na kamenom reljefu ugrađenom u stari kaštel.”

Doista, na fasadi Kaštelića, iznad ulaza u tih tridesetak kvadrata izložbenog prostora pored samog mora, iznad horizontalno postavljenih drvenih skala, kameni je grb rapske plemićke obitelji Benedetti. U 17. i 18. stoljeću, kad je postavljen na kaštelu, Stara Novalja je bila dio njihova posjeda, koji su održavali kmetovi. Zahvaljujući Stanislavu, njegovim prijateljima i Mešćaranima, kako Staronovaljci sebe nazivaju, sada je to otočni laboratorij organske energije koji povezuje život i snove. Na toj relaciji – umjetnik-zajednica, umjetnost-društvo – Stanislav je izgradio cijeli svoj kreativni opus, ne samo ovdje, u simbiotskom otočnom egzilu.

- Moja poetika, da to tako nazovem, kao i sva energija uostalom, uvijek je bila ovisna i vezana uz onoga kome je pismo upućeno. Ne znam bih li uopće nešto radio a da nemam zamišljenog adresata. A opet, budući da u onome što pišem ili izvodim iz tog pisanja nisam sklon, niti znam, raditi neke kompromise, ustvari sam ovisan o razumijevanju svog jezika, ma koliko ponekad bio i hermetičan. Moja je zahvalnost stoga ogromna kad se nešto prepozna i kad to nekome nešto znači. U tom trenutku počinje ono najljepše - istinska razmjena i komunikacija koja me dalje motivira, inspirira i sve što treba da bih se osjećao korisnim i sposobnim davati nešto od sebe.

Stanislava Habjana (1957.) svijet umjetničkog stvaralaštva otkrio je 1984. kao autora knjige kratkih priča “Nemoguća varijanta”, koja je već onda dobila kultni status obilježivši čitavu jednu generaciju mladih pisaca. Njegov artistički CV je impresivan: prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na nekoliko jezika, a naslovom njegove priče “Poštari lakog sna” imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja. Ostvarujući radove u nekoliko autorskih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji... Godine 1993. u suradnji s Greinerom konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedaba otisaka grafika uživo. Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave, oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu, plakati su mu uvršteni u Graphis poster books, bio je art direktor novina za kulturu “Homo volans” (1995/7) i glazbenog magazina “Nomad” (1998/9)... Nagrađivan je za prozu, za grafički dizajn i za autorski projekt. U koautorstvu s Danijelom Žeželjem, Borisom Greinerom i drugim autorima ostvario je više multimedijskih projekata i performansa, a sa Žeželjem i niz grafičkih mapa i slikovnica. Aktualni samostalni projekti uključuju izložbe Dijalozi i Dućan metafora i polivalentni projekt Literartura. Od 2012. do 2015. s prijateljima vodi projekt Skale do Sunca u Staroj Novalji. Projekt je bio neočekivano prekinut, ali sada, četiri godine poslije, opet smo tu, na otvaranju retrospektive, ali možda i nastavka. Zašto je došlo do stanke?

- Zbog bolesti. Morao sam zanijemiti malo. Previše sam pričao. Možda. Ali ono što je važno, i bez moje prisutnosti, ove skale nisu pale nego su rasle i dalje.

I još rastu. Od proljeća ove godine pokrenuo je literarni i scenski projekt Car je gol. Je li to najava neke nove “Nemoguće varijante”?

- Hvala na pitanju, ono me prati kroz život i uvijek se osjetim malo krivim kad mi se postavi, no sada su vijesti dobre. “Nemoguća” će izaći u proširenoj varijanti već do kraja ove godine. Nisam prije nalazio pravog razloga ili neki koncept za reizdanje, ali sad ga imam. Također je u nastajanju i nova knjiga tekstova, zove se “Car je gol na kiši”, a njen izlazak zbilja jedva čekam jer taj će korice uvezati sve što mi danas znači.

Prve recenzije novog rukopisa već je dobio, Katarina Mažuran i Tonko Maroević dijele oduševljenje novim doprinosom hrvatskoj prozi. No Stanislav ne želi, na čemu mi inzistiramo, da ovo bude tekst o njemu i njegovu izuzetnom kreativnom putu. Želi da pišemo o Staroj Novalji i gradnji Skala, jer “tu ne postoje mi i oni, u tome i jest tu čudo. Dogodilo se prožimanje. Ja sam, i svi tu moji na terenu prijatelji, u tome iznutra, mi govorimo i radimo iz sela, i to jedino vrijedi ponosa, a mještani koji nas vole, surađuju i dijele projekte čine to s toliko srca i znanja da se ne sjećam ničega sličnog, a bilo je već projekata zbilja posvuda”.

U te prve četiri godine zajedništva oko Galerije ostvareni su deseci izložaba i akcija. Većina ih je sada prezentirana u novom Domu, u sklopu stalnog postava predstavljeni su kao retrospektiva gradnje Skala do Sunca; od fotoportreta Mešćara Borisa Cvjetanovića i slikarskog triptiha inspiriranog Skalama Danijela Žeželja do maštovite slikovnice “Pješčani grad” kćeri Klasje. Neki su Stanislavu posebno važni, recimo projekt “Stara Stara Novalja”, u sklopu kojeg je prikupljeno i digitalizirano oko 250 starih fotografija iz obiteljskih zbirki. Izloženo je bilo oko stotinu fotografija i te tri izložbe bile su emocionalno najdojmljivije.

- Ljudi su prepoznavali svoje bližnje na fotografijama koje nikad prije nisu vidjeli i govorili mi sve o njima, u jednom sam trenutku bio siguran da jedini u mjestu znam o svima sve, svakako više od bilo koga drugog. Ostaje mi zadaća napraviti knjigu po uzoru na žuljanske “Fotografije iz škafetina” Borisa Cvjetanovića - objasnio je u nedavnom intervjuu s prijateljicom Staronovaljkom Dunjom Pavešić. Potom “Toponimi”.

- Hrvoje Đukez, Danijel Žeželj i ja napravili smo dvadesetak kvadratičnih grafika s tekstovima vezanim uz određene točke na području Stare Novalje i njene bliže okolice. To je lijep i topao povijesni materijal napravljen na autorski način, kao neka mistična slikovnica koja otkida zaboravu mnoge lokalitete koji su ljudima prošlih naraštaja bili vrlo značajni. Taj je dio projekta rađen u suradnji s hotelom Boškinac. Također, snimio sam puno razgovora s ljudima koji su bili neprocjenjivi svjedoci svog vremena i vrsni pripovjedači, a kojih više nema, kao što je bio Branko Peranić. Ponosan sam što smo uspjeli skupiti dokumentaciju i iskaze vezane uz brodograditeljski opus Pipa Peranića, vrsnog kalafata kojemu Stara Novalja duguje svoj unikatni model čamca. I da ovdje svakako spomenem, poseban mi je kompliment bilo prijateljstvo s pokojnim Grgom Peranićem, ovčarom i pjesnikom...

I tako je Stanislav postao mještanin, zato ga i jest susjed i prijatelj Anton Denona, napola u šali, napola u zbilji, predložio za “počasnog građanina sela”. Titula koja je, kaže Stanislav, “dovoljno neozbiljna da bi čak vrijedilo dizajnirati tu majicu, lentu ili kako bi se već to dodijelilo”, zahvaljujući na tom “svemirskom komplimentu”.

- Postoji taj fenomen s nama ljudima da više vjerujemo nekome tko dođe sa strane, tko je prolaznik, nego sebi ili susjedu. Pogotovo se to odnosi na prepoznavanje dobrih stvari, nekih jedinstvenosti koje se gube iz vida jer se prihvaćaju pod normalno, ljepote svoje uvale na primjer, važnost pogleda na drugu stranu zaljeva, onu divlju i sačuvanu od ljudskog poduzetništva, ili baš dobrote, one osnovne, u tom susjedu ili sebi. Mjerilo uspjeha i sigurnosti postaje umjesto toga novac, a kad se to prihvati, onda se zanimanje za drugog logično gubi i fascinacija se traži u dućanu. Sve je to svuda već odavno na djelu, samo se u Staroj Novalji to počelo odvijati razmjerno kasno, pa je ta humanija prošlost još uvijek nadohvat, tek je pola stoljeća prošlo od života u starom selu i ljudi još pamte kako je to bilo. Ne da je bilo više komfora ili hrane ili neke perspektive za lagodniji život, ali upravo zato što se opstajalo samo zahvaljujući međusobnoj okrenutosti, što su si ljudi međusobno bili jako važni, to sjećanje nosi i sjetu, jer to jest životna vrijednost - kaže - i onda dopunjuje:

- Meni osobno, kad sam zamišljao ovaj projekt i njegov program, na pameti su bili isključivo ljudi, dijelom jer sam ih već neki broj ranije upoznao pa su mi se svidjeli, dijelom i zato što me ljudi i inače najviše zanimaju. I zato mi nije bila ideja otvoriti galeriju u kojoj će se prodavati moje ili naše slike ili dizajnerski proizvodi dok mi ribarimo ili roštiljamo, nego sam vidio krasnu priliku da se sve ono što sam dotad u životu naučio kroz stotinu projekata primijeni napokon na jednu živu zajednicu, na jedno osjetljivo mikročovječanstvo koje broji zimi tek 200-tinjak ljudi, među kojima je nekoliko najzanimljivijih koje sam ikada sreo. Pod tim sam uvjetom - da im zbilja damo nešto iz svog iskustva, da im ukažemo na nešto što imaju a što je neprocjenjivo, da spasimo od zaborava neke vrijednosti i da nam se zajedno pritom dogodi neko čudo - i mogao prihvatiti taj dodijeljeni prostor i odgovornost.

Prijateljstvo je neprocjenjivo. Sreten Mokrović, naš poznati kazališni i filmski glumac, Stanislavov je vršnjak. Prijatelji su iz trešnjevačke srednje škole, i to traje do dana današnjega. Stanislav je u školi pokrenuo novine “Trešnja” koje nikad potrajale jer su, kaže Mokri, “bile u nekom smislu subverzivne, preslobodne, ne znam kakve”.

- Zvali smo ga Sten. Do ovog orkestra danas nikad nismo javno surađivali. U tim mladim danima bili smo opsjednuti pjesmama i glazbom i htjeli, naravno, imati svoj bend. Evo, sad je i to zakuhao. A kako bih ga opisao kao prijatelja i autora? Sve što se kaže zvuči pretenciozno i patetično. Mi smo kao braća koja, i ako se ne vide godinu dana, kad se vide, nastavljaju rečenicu gdje je stala. Život se mijenja na različite načine, ali bliskost i pripadnost ostaje ista.

Zazvonilo je malo ovčarsko zvonce. Stanislav je zazvao tišinu. Izložba je otvorena, sada je na redu bend. Glazba Darka Rundeka, Bo Didleyja, Petra Lovšina, a tekstovi Stanislava Habjana. Redaju se pjesme: “Skale snova”, “Na Uljaku Didli stajl”, “Pojdimo na Dolnji kraj”, “Do Nove godine” i “Staro selo ljubavi”, prema tradicionalnoj irskoj melodiji. “Ovo su skale mojih snova/ po njiman i moj život gre/ a kad sutra partim vazjugo/ ja živim snove mešćarske”, pjeva s bendom cijeli Dom.

- Još ne vjerujem da je sve to istina, da sam pjevao i plesao na sceni s Mary May, Mokrim i Cinkušima pred svim divnim ljudima koji su pjevali s nama. Kako kaže dio teksta pjesme koju izvodimo na bis: ovaj orkestar je moj davni san, ja iz njega mama više ne znam van - to je zbilja tako, ne znam kad me što toliko veselilo. Duh Stare Novalje potaknuo me napisati pjesme koje izvodimo, ali odziv čudesne Mary, Sretena Mokrovića i četiri člana mog najdražeg hrvatskog benda učinio je san stvarnim. Ne mogu zamisliti više od toga, trenutno zbilja živim Beyond the Horizon.

Stanislav živi i radi u Zagrebu i Staroj Novalji, a pisma i poruke prima na stanislav@petikat.com. Pišite slobodno.