Dovoljno duga prisutnost uči da projekte ne pamtimo po tome koliko smo ostvarili od zamišljenog ili koliko su bili prepoznati, nego po ljudima koje smo kroz njih otkrili i koji nam ostaju prijatelji. Stanislav pamti Poreč i svoj život u palači Zuccato i po jednom i po drugom i po trećem - ali da mladi slikar i kustos Sebastijan Vojvoda nije upravo takav čovjek kakav jest...

... Poreč bi umjesto čiste radosti, kreacije i slavlja života ostao na mapi samo kao Ghost Town.

Njegovo pismo Klasji u kojemu nam govori o značaju našeg upoznavanja, suradnje i druženja za njega, kao i o osjećajima iz kojih nam piše, jedno je od najljepših i najinitmnijih komplimenata koje čovjek uopće može dobiti - i stoga nije objavljivo.

Kao ilustracija nek bude razglednica upućena Sebastijanu, jedna od mnogih poruka razmjenjivanih tijekom trajanja Dućana metafora u Parenzu i na otoku Sveti Nikola.