Po mimozi sudeći, sezona je ad acta. Pustom plažom opet šeta zimski čuvar u šuškavcu. U zavjetrini, na terasi vile 7, Kinez i ja nastavljamo partiju ping-ponga. Kinez ima strašan servis. Ni moj nije loš. Poentiramo tako naizmjenično, pet po pet, a nakon dvije promjene igramo na razliku.

Ta je igra možda dosadna za oko, ali mi u toj tišini grizemo svim srcem.

Prva pauza je u podne. Označi je čuvar plaže koji putem kući koristi prečicu kroz naše dvorište. Već odavno nas ne pita jesmo li za preferans.

Dok ja sklapam rimu na lišće i Havišće, Kinez iza kuće diže mali zid. Međusobno ne pričamo puno; niti njega zanima poezija, niti mene njegov problem s desnim uhom. “Trebao bi pokriti ovaj stol ceradom”, progovori on ponekad, “čujem neku grmljavinu.” “To je avion”, odgovaram. “Preko na Krku, tamo je aerodrom...” I to je sve.

Točno u jedan, on prekida radove i uzima svoj reket. Igramo bez glasa, kao na žici, do pauze u pet, kad čuvar ponovno silazi na plažu. Iz pletenih stolica na maloj terasi gledamo ga kako miruje na molu, pazeći na obalu, pučinu i plićak. “Da toliko ne repetira, izgledao bi kao ribič s nešto kraćim štapom”, primijetio bi netko u druga vremena. Ovako, uzalud šušti Havišće kao palme Havaja. Kinez tiho mokri u susjedni vrt, a ja jedva gutam svoj lagani sendvič.

U pola šest, zgrčeni od pažnje, dosljedno vjerni različitom stilu, nastavljamo spremno beskonačni set. Dok boje naših svjetova kao oštri dobermani stoje iza nas, loptica hvata ritam metronoma. I – gubim!

Loptica u mrežici, radost žutog lica, Kinezov reket leti prema nebu. Dok mu stežem ruku Kinez nudi revanš, ali uzalud mu sada svi vjekovi mudrosti.

“Hvala”, kažem, “ne bih... Mislim da ću jednu odigrati sam.”