O radu autora

2012 - 2024 

U našem monološkom, autofokusiranom društvu muškog narcizma, Habjan se kao gesamtkunstwerk-kunstler doima začudno, neuklopivo i autsajderski jer njeguje dijalog u svakoj svojoj umjetničkoj praksi. Dijalog kao esencija i egzistencija, dijalog kao poetičko, kreacijsko ali i organizacijsko načelo: metoda u kojoj se „ja“ ne potiskuje nego iznova artikulira u specifičnom, transformativnom lirskom susretu. Nikad ne znaš čije je ono što potpisuješ, priznat će autor u razgovoru sa Svenom Popovićem na portalu Moderna vremena aludirajući time na gustu mrežu utjecaja i kreativnih uzimanja, preuzimanja i pre-davanja u umjetničkoj recepciji i kreaciji: gotovo da ne postoji bolja metafora kojom bi se opisao Habjanov literarni opus. Stvarati radosno i stvarati u dijalogu – snažna je opreka velikom dijelu suvremene hrvatske književnosti koja u mnogim inačicama istražuje vlastitu egzistencijalnu težinu i re-prezentira se u monologu.

Dubravka Zima, Vrijeme i mi, PostApoc dijalozi, Hrvatski radio, 2021.

 

Stanislav Habjan koristi svijet stvari kao riječi, i to u prenesenom značenju: izmještajući ih iz njihova uporabnog, izvornog konteksta, Habjan predmete najrazličitijeg podrijetla združuje i kôdira tako da postaju dijelovi, na prvi pogled nesagledive, ali intuitivno jedinstvene naracije. Kako značenje, međutim, nije baš stabilan fenomen, pa riječi često padaju iz vlastitih metaforičkih visina u realnost svoga, uglavnom neprikladnog susjedstva, i Habjanove se metafore zapravo nalaze u neprestanom stanju pustolovnog kretanja; jednom ponuđene u dućanu, rado pronalaze privremena utočišta u anonimnim životopisima ljudi koji u dućan ulaze. Niti jedan element Habjanova sistema u konačnici nije fiksan; pojavljujući se u različitim kombinacijama i konstelacijama, traži nova značenjska sidrišta, otvarajući put interaktivnom razumijevanju umjetničkog rada. 

Ivana Mance, Dućan metafora, Galerija HDD, 2012.

 

Ono što radi Stanislav Habjan iskoračuje iz uobičajenih formi: pisanja, dizajna, performansa ili likovne umjetnosti. On intervenira u svaku od tih kategorija, preslaguje ih, miješa, propituje i ponovno gradi. No, pri tom je njegova motivacija unutarnja, on bezrezervno razotkriva svoju intimu, polazi od nje, ne štedi je. Zato se njegovo poigravanje formom u neku ruku ne može nazvati igrom, jer je stvar ozbiljna. S druge strane, ono najbolje od igre – lakoću, rimovanje, ludizam sam – zadržava. Stoga to i jest igra i nije igra – i upravo u tome, u stalnoj komunikaciji i preplitanju nekoliko mogućih linija zbilje i zamišljaja i jest njegova poetska, spoznajna i stvaralačka igra.

Katarina Mažuran, Car je gol na kiši, recenzija rukopisa, 2019. 

 

Stanislav u svom životu i u življenju drugih — posebno, naravno, u krugu svoje obitelji i prijatelja — zatim u raznovrsnim svjetovima umjetnosti i kulture — elitne ili popularne, svejedno je — a potom i među životima bića koja s ljudima ne moraju imati ništa zajedničko, a možda i ne dišu u uvriježenom smislu riječi, možda su slike iz sjećanja — traži i pronalazi pravce što probadaju supernove njegova vlastitog svemira, te vrijedi i obrnuto: on šalje signale što dopiru do crvenih divova i bijelih patuljaka i crvenih patuljaka i bijelih divova, i poput kakva bezvremenog astronoma bilježi situaciju koja se događa kad se svjetovi spajaju, na opće čuđenje sviju. 

Bojan Krištofić, Kako i ljudi čine na svoje bolje dane, katalog Identiteti, Atelijeri Žitnjak, 2021.

.

Autor se ne upisuje u artefakte (dizajnerske ili ne) koje proizvodi iz taštine ili pretjerane samo-uvjerenosti, nego iz nekog čudnog oblika odgovornosti prema onome što ostavlja iza sebe. Taj pristup, naime, nije partikularan i ne djeluje od projekta do projekta već se događa kao trajni proces transformacije vlastitog svakodnevnog okruženja, u što pripadaju ne samo stvari iz dnevnog boravka, nego i najdiskretnija komunikacijska gesta, poslovni ili prijateljski odnos i bilo koji oblik razmjene. S druge strane, različiti nađeni predmeti koje Habjan redizajnira, reintepretira i ponekad im daje nove funkcije (brodovi-pjesme, paravan-kruna, nekolicina objekata pretvorenih u satove npr.) posljedica su afirmativnog, tankoćutnog i aktivnog odnosa prema životu i svakodnevici. Oni napola fikcionaliziraju stvarnost, zapravo je čineći intenzivnijom, stvarnijom i u nekim naizgled nevažnim segmentima – važnijom. Svaki dobar dizajn čini to isto. Prije nekoliko mjeseci u jednom intervjuu britanski kritičar dizajna Rick Poynor osvrnuo se na to kako je kapitalizam istisnuo s vidika senzibilitet za začudno, zagonetno i neobjašnjivo, odnosno za one kvalitete „koje nam daju spoznaje o  izuzetnoj naravi naših života“. Potom je zaključio kako ga zanima dizajn koji predstavlja kompleksniji, iznijansiraniji te u konačnici stimulativniji pogleda na svijet“. Za ovo nema formule, sigurne procedure ni standarda, ali Dućan metafora otprilike odgovara opisu.

Marko Golub, katalog izložbe Dućan metafora, HDD, 2012.

 

Kad god sam gledao Stanislava kako se kreće među eksponatima, kako postavlja plakate i fotografije, kako dodaje natpise i didaskalije, kako premeće knjige i publikacije (a nisam, nažalost, slušao njegove glazbene vibracije) svaki put mi se učinilo da stupa u dodir s neživom materijom kako bi je izazvao da ona progovori. Njegove izložbe i izlagački štandovi uvijek su bili manifestacije na kojima su papiri i kartoni, boje i znakovi zadobijali svojstva žive međusobne interakcije. Nećemo stoga kazati kako je, uz ostalo, i pjesnik, nego sasvim suprotno: kako je u duši i u biti pjesnik, pa se kao takav može pozabaviti i drugim sredstvima, poigrati i inim tehnikama, a riječi će ionako nadoći (ako požele!).

Tonko Maroević, Košulja na cvjetove i pjesme na struju, pogovor knjizi, 2020.

 

Jedina konstanta u strukturi Habjanovih 'proizvoda' jest određena nematerijalna supstanca, nešto neuhvatljivo i neobjašnjivo, nedokazivo, ali opet izvjesno: osjećamo to i negdje se, mi publika, sami i međusobno, pronalazimo, i u tom osjećaju združujemo. Zadobivamo slične osmijehe, sličan pokret, doživljavamo slične aha!-efekte i dalje se onda vladamo na temelju Stanislavovim impulsom ustanovljenih zajedničkih nazivnika; na temelju povjerenja i uvjerljivosti, unatoč maglenih spojeva, lišenih administrativnih medijskih i stilskih odrednica i pečata, koji bi doduše uspostavili granice i omogućili lagodnu konzumaciju bez misli, ali i redukciju uzbuđenja. 

Antun Maračić, Neutaživa čežnja za prožimanjem, Galerija Forum, 2014.

 

Jezik je Stanislavu Habjanu izvor radosti, mjesto igre, prostor ugode. Kada nam njegov protagonist priopći „ja sam anarhomonarh/ gutam vatru i plin/ ja sam sam sebi otac/ ja sam sam svoj sin“, u prvi plan izbija ludičnost i infantilnost njegova govora. Tom protagonistu najprije je do gega, rime i ritma; u njemu nema želje ni za anarhijom ni za monarhijom – on se dosjetio zvučne stopljenice pa se na trenutak odlučio u njoj nastaniti i zaljuljati ju s par stihova. Njegove pjesme obiluju aluzijama na stihove ili biografije pjesnika poput Mallarméa, Kosovela, Ahmatove, Severa, Pasternaka, čak Kanavelića. Tako se u pjesmi „Bacit ću kocku danas“ izravno referira na Mallarméovu proznu poemu Bacanje kocke nikad neće ukinuti slučaj, a njezin naslov ispisuje na više jezika. Stihovi kojima priziva taj hermetični modernistički tekst ljupki su, pitki, vijugavi, prošarani rimama, iz njih probija oniričko raspoloženje. Zbog takvih stihova pogovarač zbirke Tonko Maroević gotovo je rapsodički ustvrdio: „Stanislav Habjan u svojem pjesništvu dograđuje slamnigrarije i razrađuje arsenzacije da bi potom, s onu stranu ogledala, otkrio šansu vlastitog prepoznavanja i davanja“.

 Krešimir Bagić, Pjesnik u prolazu, Vijenac, 2021.

 

Stanislav Habjan je zahtjevan sugovornik. Očekuje usredotočenost, otvorenost, emotivnost, brzo reagiranje. Dijalog kao prostor igre i rada, spoznaje i stvaranja, duhovitosti i duhovnosti, njegov je osnovni medij, a književnost, dizajn, likovnost, performans, odnedavno i glazba, tek su okviri unutar kojih se razmjena događa. Istina, sa Stanislavom nisi nikad siguran govori li ti autor ili lik i u kojim se trenucima oni zamjenjuju, ali to je prostor slobode koji je autoru potreban i kojega on zaslužuje. Iz tog prostora već četiri desetljeća dolaze nam pisma, priče, slike, pjesme, predmeti i ambijenti koji nas očaravaju, jer očuđuju naš život - ili mu možda samo vraćaju ono što smo tko zna zašto prestali primjećivati, čak i vjerovati da postoji. Je li to magija ili se to zove nekako drugačije, tu je manje važno. Tomislav Gotovac rekao je: Čim se ujutro probudim, ja vidim film. Stanislav Habjan, rekla bih, i sanja i budi se - da bi opet sanjao - umjetnost života.

Pavica Knezović Belan, uvod u razgovor za Svijet kulture Jutarnjeg lista, 2022.

  

Za knjige Stanislava Habjana nije lako reći kojoj književnoj vrsti pripadaju. One kao da su u međuprostoru između postojećih i nepostojećih oblika. Mogu se nazvati lirskim prozama ili pjesničkim romanima, zbirkama epistolarnih ili dijaloških formi, ponekad i grafičkim mapama ili slikovnicama sa značajkama poetskih ili filozofskih zbornika, ali ako ih moramo svrstati u bilo koju od poznatih kategorija ili ladica, osjećamo nelagodu, pa i potrebu za isprikom zbog neugodnosti koju im to zasigurno pričinja. Habjanove knjige traže vlastitu policu koja će sama po sebi upućivati na njihovu samosvojnost i osobitu konceptualnost koja kao da najprirodnije proizlazi iz njihova sadržaja. Habjan, naime, pišući o sebi i svojem životu, piše o ljudima koje poznaje i voli, ali na način da iz njihovih životnih slučajeva, osobnosti i priča, crpi materijal za svoje književne konstrukcije, gradeći postupno nešto kao spomenik jednom osobitom pogledu na svijet, umjetnost i prijateljstvo, intimističku fresku koja životu istovremeno i svjedoči i pretvara ga u nešto drugo - u umjetničku fikciju, onu koju autor oduvijek, kako je sam izrekao, osjeća trajnijom od života.

                               Ružica Filipović, Car je gol na kiši, spomenik osobitom pogledu na svijet, Cener, 2022.

 

Igrati se na taj način sa životom, stvarati umjetnost života, iznimno je zahtjevna i riskantna stvar. Sa životom se nije lako igrati i kad tu čovjek zapne, onda je jako teško iz toga se nekako izvući. Jer kad život počnete pretvarati u igru, kad imate suhe prste, onda kad se ta slika počinje rastakati, najedanput čovjek više ne zna onda je li sad on tu taj koji je za to odgovoran ili nije, i na koji se način može u to… Taj zastor iza kojega se Stanislav na neko vrijeme, za nas i za sebe, sakrio, nije bio jednostavan. Ali je bio isto tako jako životan. Bio je potpuno iskren, i bio je na onaj način sav u tome kao što je i sada u tom svojem umjetovanju… Ja sam tu izabrao u knjizi jedan mali detalj, baš vezano uz ime, jedna rečenica mi se čini važna, piše - Marku Meštroviću i drugima, on uvijek piše i drugima, i uvijek piše nekome i svima - pa veli: Brother, Car je gol is a name from God, savršeno za bend u kojemu frontman ne čini ništa. Mislim da to nečinjenje ničega, u čemu on zapravo čini sve, je baš jedna posebna umjetnost. I način na koji to stvarno prožima sve pore naših prijateljstava, naših života, naših stvarnosti i naše fikcije, to je baš jedan jedinstven slučaj i mislim da smo svi koji činimo tu njegovu veliku obitelj, a da se i ne poznajemo mnogi od nas, ali svjesni smo da pripadamo tom jednom sve-miru Stanislavovom, koji nam je važan, utješan, ljekovit i potreban.

Rene Medvešek, na predstavljanju knjige Car je gol na kiši, Urania, Zagreb, 2022.

  

Nemamo izraz za roman koji nije ni utopija ni distopija. Možda bi najtočnije bilo reći da se radi o real-poetizmu ili razumijevanju do koje mjere svaka slika i svaka ideja mogu biti oblikotvorne, tvorbene, djelatne. Razmjenjive, kao duše. Zbog toga Otok ili kit nije dovršen tekst, nego izumiteljska radionica u stalnom pogonu. Ne samo da nema potrebe da u nju „uđemo“ ili „izađemo“ u smislu svršenih glagola, nego je riječ o romanu kao trajnoj dobrodošlici stvaranju. Ili, kako veli Luce Irigaray u tekstu „Prema uzajamnoj gostoljubivosti“, razlika između raja i političkog terora je u jeziku koji koristimo. Raj kaže „pričamo jedno drugome“, „hodamo jedno s drugim i jedno prema drugome“, „razmišljamo jedno o drugome“, „pitamo jedan drugoga“, „trebamo jedno drugo“. Politika kaže nešto posve drugo: „Govorim, idem, pitam, trebam“. Nema povratne sprege. Nema dijaloga. Nema zajedništva. Zato je Otok ili kit roman uzajamnosti. Osim sa Zarathustrom, koji opetovano žudi svoje životinjske i ljudske prijatelje, trebali bismo ga usporediti i sa Cervantesovim Don Quijoteom, jer kod Cervantesa je također najbitnija povezanost ili uzajamna odanost viteza i njegova perjanika. Prijateljski odnos i tu je mjera sviju stvari; nevezano za to dobivamo li skupa batine ili uživamo u komadiću sira i vina. Takvi su romani veoma rijetki jer je čitava kultura baždarena na pojedinačnu utrku. Na otuđenost. I samoživost. Onda dođe Habjan i preokrene pravila u igri. Teško da na suvremenoj umjetničkoj sceni postoji inspirativnija autorska gesta.

Nataša Govedić, Zaratustrin jadranski otok (esej uz roman Otok ili kit, Petikat, 2023.)