Antun Maračić_ Studentski list, Zagreb, 11. lipnja 1985. 

 

Greiner & Kropilak Mailart Office, odnosno ”ured za dizajn i poštanska pitanja” naziv je produkcije PTT-ambalaže, bedževa i majica koja je započela 27. svibnja 1983. godine u Zagrebu.

”Office” kao lokacija ne postoji. Ne postoji niti radionica u kojoj se proizvode spomenuti materijali. ”Office” je tek zamisao (i početak fikcije o kojoj će kasnije biti riječ), a konkretni artefakti se tehnički izvode uz prijateljsku pomoć trećih osoba, na mjestima daleko neuglednijim od onih koje sugerira zvučni naziv firme.

Veza s mailartom u smislu vrste umjetničkog djelovanja unutar razvedene multimedijalne prakse koja se najviše prakticirala tijekom prošle decenije, iscrpljuje se uglavnom u identičnosti termina. 

Dok ”ortodoksni” mailart podrazumijeva (prilično zatvorenu) komunikaciju među umjetnicima posredstvom pošte, u cilju izmjene iskustava i informacija, problematiziranja funkcije medija pošte, odnosno ludičke aktivnosti na tu temu, ”mailart” Greinera i Kropilaka predstavlja jedno prizemnije, utilitarno djelovanje. No, samo na prvi pogled. 

Oni, naime, medij poštanskog predmeta koriste kao predtekst za ispoljavanje stava prema njemu, za njegovu parafrazu ili parodiju. Konkretno, ako je riječ o novogodišnjoj čestitci (primjeri su iz 1984!) materijal je daleko od jednostavnosti uobičajeno uobličenih poruka: ne samo da se ne radi o prostodušnosti prigodnog sentimenta, simbolike i ikonografije, te nastrano infantilne vizualne formulacije, nego izostaje i artistička briga za sanaciju ukusa i podizanje nivoa čestitarske kulture masa. Njihovi su primjerci u aktivnom odnosu prema temi odnosno prigodi, osvještavaju i ironiziraju i običaj i medij. Pri tome G&K koriste western, triler i rock obrasce i ikonografiju, uz inverziju i parafrazu mjesta poštanskih maraka i naljepnica. Jedan primjer: na štampanu kopiju oznake ”express” dodano je ”sretno” uz prikaz ljudskog lika u karaterističnom an faceu iz policijskog dosjea s velikom brojkom 1984 na prsima. Na licu slijedećeg primjerka štampana je uvećana poštanska marka i žig s tekstom ”sretna Nova godina” a unutar marke je začuđeni starac, strip oblačić i pitanje: ”1984?”

Greiner & Kropilak je polupseudonim radnog i prijateljskog tandema – Boris Greiner (25, diplomirani sportaš) i Stanislav Habjan, (27, zacijelo neobično talentirani mladi pisac). Mailart Office, njegova materijalna produkcija i komercijalni interes, zapravo su tek polazište za imaginarnu nadgradnju vlastite mitologizacije, za različite oblike duhovne travestije, baza zanimljive, vitalne biheviostičke prakse. Riječ je o likovnom i poetskom govoru koji je fragmentaran, kombiniran, citatski hibridan, masmedijski i ”ozbiljno umjetnički”, trivijalan i sofisticiran, fluidan i fragilan, stvaran i imaginaran  kao i njegovi autori.

Njihov je rad zapravo oblik samohranog organizma. Radovi koje sekundarno produciraju u funkciji samoreklame, prvenstveno za svoje dizajn-produkte, istovremeno su elementi kreativnog proces stvaranja mita i fikcije o sebi. Sama reklama postaje nositelj stila, samosvojni entitet čija je profana fukncija znatno relativizirana i zapravo u drugom planu. 

Sredstva koja Greiner & Kropilak upotrebljavaju za svoje redizajnirane parafraze su modeli časopisne reklame, recenzije i novina i umjetničkih časopisa, ready made strip i karikatura. Predstavljaju se kao ličnosti iz trač rubrika žute štampe, iz memoarskih tekstova, kao strip junaci… Svoje slikovno-tekstualne montaže G & K prezentiraju u skromnim formatima fotokopiranih, sitoštampanih (ili originalnih) listova, kao pojedinačne eksponate ili manufakturne fanzine. 

U svim tim parafraziraniim medijskim inačicama, ma koliko one bile formalno raznolike i nejedinstvene, zapremninom neugledne i neatraktivne, prepoznatljiva je jasna konstanta istog kreativnog ”rukopisa”. Te kreacije koje ne njeguju rad ruke, obilježava mentalni pristup i recepcija. Kao osnovna duhovna značajka, uočljiva je pretpostavka pubertetsko adolescentskog maštanja o slavi, težnje za prevladavanjem anonimnosti, čežnje za svjetlom svijeta… Dosljedno tim obilježjima, prisutna je česta upotreba anglosaksonskih idioma (od jezika do inscenacije i ikonografije), ali i kajkavskog žargona, uopće jezičnih (i pratećih) oblika koji sugeriraju familijarnost s različitim podnebljima i pripadajućim konotacijama.

Kad bi se stvar iscrpljivala u tom detalju čitava priča ne bi predstavljala više od trivijalne djetinjaste igrarije. U daljnjoj se razradi, međutim, na temelju te početne pretpostavke, oslobađa nesvakidašnja fantazija. Plete se kompleksno i slojevito štivo u kojemu se miješa stvarna potka sa fabulativno dinamičnom imaginacijom. Eklektički, prigodno upotrebljeni obrazac, humorno se transcendentira, redovito uspješnim izbjegavanjem tipičnih zaključaka, odnosno poanti.

Ukratko, početni je obrazac upotrebljen kao blazirana formula i tematska baza koju se u procesu uporabe napušta i transformira u vrijednost stila, ne gubeći pritom početnu referencu. Uostalom, na isti način u obliku fiktivnog raporta o vlastitoj aktivnosti, fingirajući recenziju trećeg lica, u Art Internationalu, oni, u perfektu, u literariziranoj formi, daju, zapravo, prilično preciznu definiciju, kao i neku vrstu prerušenog manifesta vlastite aktivnosti. 

(…) Jedna od zanimljivijih stvari kod Greinera & Kropilaka bilo je to što su se neprestano mijenjali. Njihov neprekidsni uspon ni za tren nije bio usporen dilemom hoće li slijedeći potez biti popularan ili ne; znajući da pripadaju masovnoj kulturi, nisu povlađivali njenim zahtjevima jer su im ambicije bile mnogo veće; laskalo im je da ih zovu umjetnicima, ali su ostavljali prostor za odstupnicu; radili su do iscrpljenja i rugali se onima koji su u njihovom dizajnu nalazili dokaze o umjetničkoj transformaciji likovnog izraza; rušili su vlastiti mit potičući maštu sljedbenika, ostajali zagonetni odbacujući unutrašnja značenja i pripisujući ih slučajnosti i kaosu usijane mašte. Nisu bježali od vlastitih kontradikcija, upravo na njima gradili su svoj šarm i moć čitave dvije dekade, u početku lagano, a onda sve brže i nepredvildljivije; kad su se jednom dohvatili vrha, nisu ga više napuštali. (…)   

Fikcija i ”infantilna paranoja” koja se izjednačava sa kreativnošću prodire u sve manifestacije njihova predstavljanja, pa tako i u onaj službeni i kataloški dio koji svagdje u pravilu ostaje neutralna, hladna informacija, primjerice u fanzinu-katalogu za izložbu u Galeriji Znak na Peščenici. Već se prva stavka obavijesti (podatak o datumu nastanka ”ureda za dizajn i poštanska pitanja”) obilježena zvjezdicom, da bi se u fusnoti na engleskom upozorilo kako je to razlog da su Ujedinjene nacije 1983. proglasile godinom svjetske komunikacije. Kao plakat (biografiju) za svoju knjigu kratkih priča ”Nemoguća varijanta” Habjan (Kropillak) iznosi u javnost interno-intimnu, sustanarsku poruku Modesty upućenu Willyju (junaci poznatog stripa). Poruka je (plakat-biografija) dizajnirana tako da Modesty uz svoj rukopis ostavlja Habjanovu nimalo nepretencioznu kamp-fotografiju. Sama biografska faktografija, kao nužno zlo, navodi se kao ”višak informacija”. Jedini podatak koji se ističe sa zadovoljstvom jest apsurdno-fantastičko-profetski: ”1988., na Kreti, upoznat će Greinera s malenom Adjani” (omiljena filmska glumica).

Bizaran u kontekstu biografije, taj je podatak značajan kao indikator stila, odnosno neuništive volje za izmicanjem pravilu i stereotipu; želje da se svaka prilika upotrijebi za ostvarenje paralelnog života-fikcije. Zanemaruje se faktografska dosljednost kao i briga za uspješnom mimikrijom: (Kao što sami denunciraju mailart office je ”tvornica laži”) u toj kratkoj, plastičko-verbalnoj biografskoj sintagmi, uočljiva je jop jedna karakteristična oznaka: naglašavanje prijateljstva kao okosnice cjelokupne konstrukcije radne teme i stila. 

Kroz sav je taj materijal, pored tandema G&K pojavljuju, uz poznate mondene i izmišljene ličnosti, imena prijatrelja, sudjelujući ravnopravno u snovitim zbivanjima i hully-gully metamorfozama. Istina, romantičarsko-narcistička potka Greinerovih i Kropilakovih pripovijesti uvjetuje i ulogu svih stvarnih i izmišljenih lica. Svi su oni u odnosu vjernosti i i privrženosti ”slavnome” tandemu. Jessica Stone, njihova ”sekretarica”, bez roptanja podnosi brutalno otpuštanje iz službe cijeneći ”njihovu vrhunsku profesionalnost”; Modesty moli Willyja da ne lupa vratima jer (ovaj put) Habjan je došao kasno i spava; Petar Miučin ”optužuje Gospoda” za njihovu smrt… Za usluge i pomoć, G&K zahvaljuju brojnim prijateljima poručujući im da ”ih nikada neće zaboraviti”.

Čini se ipak, da se u prizemlju stvarnog života i druženja, radi o uzajamno pozitivnoj nježnosti među tim mladim ljudima, članovima sanjalačkog kružoka, stanovnicima rezervata za maštanje, volonterima rizika jednog kreativnog šizoidnog podvajanja.