Dubravka Zima

Kultni pripovjedač quorumovske generacije, autor antologijskih kratkih priča iz zbirke Nemoguća varijanta(1984.), odnedavno uspješan frontman koji ne čini ništa u sklopu glazbeno-performerskog kolektiva Car je gol, nagrađivani grafički dizajner, samosvojan autor i profinjeni jezični mag, Stanislav Habjan u novoj etapi svojega stvaralačkog uzleta u 2020-im godinama javlja se, evo, i kao pjesnik. Pjesma mladom umjetniku nije njegova prva pjesnička zbirka: prve je pjesme objavio 2020. godine u zbirci Košulja na cvjetove i pjesme na struju, sabravši u njoj nekoliko raznorodnih pjesničkih ciklusa, kao i pjesme koje je izvodio zajedno s bendovima Car je gol i Orkestar Skale do sunca. Košulju na cvjetove i pjesme na struju Tonko Maroević u ljupkom pogovoru locira na trasu koju je u hrvatskom pjesničkom korpusu zacrtao Ivan Slamnig, nazivajući Habjanovu poeziju slamnigrarijama i time interpretirajući afektivnu referentnost autorova poetskog rukopisa u odnosu na barda Slamniga. No Slamnig nikako nije jedini lirski autoritet kojem se Habjan u zbirci obraća, da ne kažem klanja: slično kao u svojoj prozi, i u poeziji Habjan kao ključno mjesto stvaralačkog čina uspostavlja komunikaciju s onim recepcijskim poticajima – literarnim, glazbenim, filmskim – koji ga, kako se čini, ljudski i stvaralački usrećuju. Odjek prve zbirke bio je naglašeno pozitivan: prikazi redom izdvajaju dojam radosti, vedrine, jezične spretnosti i nepredvidivosti te snažne kreativne potencije. Krešimir Bagić zbirku je ocijenio izrazito povoljno, naglašavajući jezičnu imaginaciju lirskoga iskazivača, atmosferu vedre i lucidne duhovitosti i autorsku individualnost. Povlašteno je interpretacijsko mjesto habjanovske poetike jezični ludizam; jezik je, kako interpretira Bagić, Stanislavu Habjanu izvor radosti, mjesto igre, prostor ugode. Franjo Nagulov također izdvaja jezičnu snagu autorova pjesničkoga govora i zbirku naziva proizvodom vrijednim oduševljenja. Recepcijski doseg zbirke pospješen je i glazbenim izvođenjem pjesama u živim nastupima autora i njegovog glazbenog kolektiva.  

U drugu zbirku Habjan dakle kreće kao prepoznat, pozitivno vrednovan pjesnik. Netko se najavi dugim pismom, a netko samo bane: Habjan pak uspijeva i jedno i drugo istovremeno, najavivši se dugim pismom, sjajnom debitantskom zbirkom, da bi onda u novim stihovima banuo zreliji, ambiciozniji i slamnigraniji. Slamnig ostaje središnja referenca s kojom nove pjesme ulaze u dijalog, ili barem metaforički interpretacijski alat koji nam je na raspolaganju da bismo referentnije zahvatili autorovu jezičnu demijurgiju, no habjanovska se poetika, u poeziji, prozi i drugim tipovima tekstualne, paratekstualne i atekstualne kreativnosti, uvijek i trajno realizira kao odziv i refleksija pročitanog, doživljenog i voljenog. Habjan stvara u dodiru i dijalogu, u dopisivanju, raspisivanju i s ekstatičnom energijom zajedništva. U ovoj se zbirci kao emocionalno najzaoštreniji utjecaji svakako izdvajaju Bob Dylan i Beatlesi, kojima i o kojima autor ne može prestati pisati. Uostalom, life is non-stop trying to sound better than Bob, priznaje lirski iskazivač. The Beatles su, također, autorova mala intimna opsesija koja je u ovoj zbirci prisutna i kao amajlija protiv neumoljivog nasilja života. No osim Boba i Beatlesa u pjesmama odzvanja, u nižim ili višim registrima, niz autorskih simpatija i strasti, u iluminativnim intertekstualnim i citatnim posvetama. U samom je naslovu zbirke signirana Rilkeova gesta nesebične umjetničke poduke, pojedine pjesme izravnije ili aluzivnije upućuju na popularnokulturne i literarno-kanonske uzore, u pjesmi Izvan grada čak se osjeća začudni, karnevaleskni Krležin trag, Slamnig i Šoljan metaforički su kumovi autorske kreacije, Vitezov Antuntun posvaja se kao pravi ludički identitet, pjesme se ispisuju na podlogama poznatih glazbenih predložaka. Mnoštvo alegorijskih jezičnih identiteta odraz je jednakog mnoštva recepcijskih uzora i ljubavi. 

Nadalje, premda se i u prvoj zbirci na mahove osjećaju refleksi dječje poezije nonsensa, u novim se pjesmama u većoj mjeri razotkriva dječje kao svojevrsno identitetsko uporište. U ovoj zbirci dijete je otac čovjeku i dijete je otac umjetniku, no to nije dijete iz romantičarskih predodžbenih paradigmi – nevino, arhetipsko i bolje od odrasloga – nego dijete koje je subjekt nonsensnog poetičkog govora, dijete vladar ludičnog, nesputanog i duhovitog jezika, dijete koje odbija disciplinu. U pjesmi Ljubav je ljubav dječji je lirski subjekt najjasnije artikuliran, no odjeci se dječjeg prepoznaju razasuti u detaljima, posebice s obzirom na Habjanovo ovlašćivanje, pa i slavljenje djetetova glasa. A opet, nije riječ o zbirci dječje poezije, već i stoga što se lirski subjekt pjesnički obraća odraslome iskustvu. Naslovna mladost zbirke umjetnička je a ne dobna, a i naslućena pedagoška situacija u naslovu iz pjesama se razotkriva kao mistifikacija. Habjan ne podučava, nego dijeli, pa tako i dijete u zbirci nije drugi i slabiji, nego simboličan umjetnički začetnik, the father of the man.

I naposljetku, u potpuno habjanovskoj gesti, zbirku zatvara začudan, višestruko konceptualan ciklus O umjetniku, općenito. Nastao na podlozi postojećeg književnog teksta, paratekstualnom logikom (naslovom, pozicioniranjem na začetak zbirke) dobiva autoreferencijalno, pa i autopoetičko značenje. U maniri centripetalne bilješke o piscu, iz tekstualnoga se dijela razabiru motivi karnevala i slobode kao okosnice autorova stvaralaštva, ali i intime. Stanislav, protagonist romana Čudotvorac njemačkoga pisca Erwina Strittmattera iz 1950-ih godina, habjanovskim precrtavanjem i izdvajanjem postaje autorov alter-ego, čudotvorac. Ova cjelina ujedno reflektira slojevitost Habjanovih umjetničkih praksi u postupku precrtavanja dijelova teksta crnom linijom odnosno grafičke intervencije, čime se ne signalizira samo autoritet nad tekstom i vlast nad značenjem koje se na taj način uspostavlja, nego u njemu prepoznajemo postupke selekcije, iluminacije i montaže, karakteristične za Habjanov dizajnerski opus. 

Što te ne ubije, daje ti pjesmu: na granicama patafizike i radosti, mirakula i mladosti, tvorac čuda ponovno je sjajno odradio posao.