Melita Jurkota, Stanislav Habjan

Razgovor tijekom pripreme izložbe Dijalozi 21 u Multimedijalnom centru Rovinj

19. listopada – 6. studenog 2021.

 

MJ: Petikat je prvi put kreirao vizualni identitet za Šoljanove dane 2010. godine kada su bili posvećeni najbliskijem Šoljanovom suradniku i prijatelju: Ivanu Slamnigu. Slijedili su Pupačić, Vida, Matoš, Ujević, Vesna Parun. Tonko Maroević je u Galeriji sv. Tome otvarao izložbu grafika Život mimo Danijela Žeželja posvećenu Slamnigu, a prošle je godine, neposredno prije smrti, napisao predgovor tvojoj prvoj pjesničkoj zbirci. Sada prvi put u Rovinju predstavljamo tvoju samostalnu izložbu Dijalozi 21. Ti si u „dijalogu“ s ovim gradom već dugo, zar ne?

SH: Rovinj je točka mojega prvog Dućana metafora, ne kao ambijenta još, ali kao ulične instalacije, bijele trokolice s čvrstim suncobranom pod koji je stala prva kolekcija mojih materijaliziranih stilskih figura. S njome se otvorilo za mene nešto važno, novo i uzbudljivo, u čemu i danas jesam, a to je u osnovi prisutnost, otvorenost, neposredna komunikacija, nešto čemu ranije u predstavljanju svoga rada nisam bio sklon. Potom sve te godine suradnje na Šoljanovim danima, koja se nije svodila samo na grafički dizajn. Oblikovanje autorskih proizvoda na temu pjesnika, nečega dakle što je i samo neka poezija, a istovremeno ostaje u nečijem vlasništvu kao upotrebni predmet ili suvenir, nešto je što volim raditi i što mi leži. Provući neku fikciju kroz drugi ili treći medij znači učiniti je dvostruko stvarnom. Tako se dokazuje vjera u poetsku snagu, tako trenutak neke ideje ostaje izvlačiti osmijeh i svjedočiti o nekoj igri i dugo nakon što su djeca napustila park.

 

Ostaju mi, dakle, kao posljedica posjeta rovinjskim danima pjesništva, corpus delicti vezan uz četiri kralja našeg jezika: Ivana Slamniga, Viktora Vidu, Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića. Ostaju mi doživljaji kao što su putovanja iz Zagreba provedena u razgovorima s Tonkom Maroevićem, a svi koji su znali tog čovjeka znaju kakvo je to bogatstvo.

 

Sve to zajedno meni Rovinj čini mojim. No kako je točno da mjesto čine ljudi i kako svoje utiske o nekim projektima ili bilo čemu ostvarenom ne vežemo u osnovi za ono što nam je uspjelo ili nije uspjelo napraviti, nego uz osobe koje smo kroz to upoznali i koje su nam ostale važne i bliske, tako ja ovaj grad u ovom životu vežem uz Melitu Jurkota. Hvala ti, dakle, na tome, kao i na ovome sada - jako me veseli što ćemo u katalogu izložbe koja slijedi imati otisnut i ovaj naš razgovor.

 

MJ: Tvoje neprestano stvaranje u različitim medijima je ono što te i čini drukčijim: tvoje su izložbe likovne, jer stalno stvaraš slike; književne, jer uz slike stalno donosiš tekstove i produciraš ih kao slike; tvoja prisutnost u prostoru izložbe je možda performans, možda neki novi oblik teatra, odnedavno imaš i art-bend Car je gol u kojem ti pjeva i sjajna Mary May, a izrada predmeta je opet dio neke male dizajnerske manufakture. Osim što te se sasvim sigurno može i mora nazvati piscem, jer samo si u jednoj godini objavio 4 knjige, od kojih je jedna dugo očekivano novo izdanje kultne zbirke priča Nemoguće varijante koju je bilo  nemoguće naći po antikvarijatima, pa čak i knjižnicama, a druga je prva zbirka pjesama Košulja na cvjetove i  pjesme na struju pohvaljena od  kritičara… Što si ti, tko si ti?

SH: Nešto tekuće, ali što se rado hvata svih rukavaca i prilika da se oplete virom oko neke nastambe vidri ili dabrova i zadrži s njima u razmjeni svega dokle god se može. Imam u iskustvu i vlastitu zaleđenost, i kroz tu prizmu svako mi je jutro sada svečanost. Budim se rano i slavim život ovako, tipkama. Imam sretnu obitelj i hrpu krasnih prijatelja i osjećam kao dužnost o tome ostaviti neki trag. 

 

MJ: Na izložbu organiziramo i dolazak rovinjskih srednjoškolaca, jer ona uključuje i program pod nazivom Liter-art-ura sufinanciran i od Ministarstva kulture kao dio projekta Ruksak pun kulture. Podnaslov je Neškolski sat o knjigama, a riječ je o kombinaciji predavanja, performansa i radionice. Otkud potreba da i djeci govoriš o književnosti: o Danteu, Majakovskom, Matošu, Kristlu i Olji Savičević Ivančević?

SH: Vjerujem u trenutke, posebne trenutke koji nas mijenjaju. Jer vrijeme, ono naše, najosobnije, ono koje je neovisno o otkucajima sekundi koje su izmišljotina da bi svijet matematički funkcionirao, to vrijeme ima vrlo neujednačene cikluse, unutarnje napetosti koje jedva čekaju neke pukotine u brani da se naše duhovno obličje oslobodi i poteče dalje. Te trenutke nam život spakira kako se već događa, više ili manje sretno, ali ja se sjećam i znam koliko mi je tu pomagala lektira, neke priče, crteži, fotografije, glazba, umjetnost. Prave riječi, prava pjesma u pravom trenutku učine ti takav pomak da proklijaš i rascvjetaš se u jednom danu. Ne znam naravno je li itko od dosadašnjih slušatelja mojeg Neškolskog sata o knjigama tako doživio to predavanje, ali meni je to zapravo nastavak, jedan artikulirani oblik nečega čime se bavim od djetinjstva, a to je dijeljenje onoga čime sam fasciniran svojim prijateljima. Sugestije i uvjeravanja da je nešto genijalno i ljekovito i da se mora čuti ili pročitati. U ovih 45 minuta govorim srednjoškolcima o važnosti i zanimljivosti ostavljanja traga o sebi, uspoređujem ispisanu i potpisanu knjigu ili bilježnicu s porukom u boci puštenom niz rijeku ili bačenu s broda. O odluci i činu komunikacije s nepoznatim primateljem, o ljepoti i zanimljivosti kreacije i obraćanja kroz nju, prije svega sebi, a potom i nekome drugome. A cijeli mi dokazni materijal pritom pružaju detalji iz života i djela pisaca koje volim. Ovih petero izabranih za ovu priliku, a čije velike fotografije čine i scenografiju mog nastupa, spaja još nešto, a to su pokrivala za glavu. Svi imaju neku kapu ili šešir. I ja za ta predavanja koristim poznatu Danteovu kapu i dobro se pod njom osjećam. 

 

MJ: U sklopu izložbe posebno ćeš istaknuti kao veliki predmet tekst (i u talijanskom prijevodu za ovu priliku) svoje priču Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi posvećenu Edi Budiši čija je zbirka Klub pušača lula objavljena u istom prvom kolu biblioteke Quorum 1984. godine kao i tvoja Nemoguća varijanta. Ta oba izdanja vas tzv. quorumovskih kratkopričaša su danas rariteti. Čini se da je Budišina knjiga i za tebe izdržala zub vremena, koliko ti danas taj autor znači?

SH: Ta je priča zbilja pismo i sama govori o tome što meni sada, dakle u trenutku ponovnog izdanja te moje knjige koja je izašla zajedno s njegovom, znači sjećanje na Edu Budišu. Ne toliko kao na pisca knjige čiji sadržaj i ne pamtim toliko, jer je od tada nisam imao u rukama, nego na sačuvani, živi dojam našeg jedinog susreta u kojemu mi je ostao onakav kakav je bio, zgodan momak toplih očiju i glasa, osjetljiv i drag, koji je po svemu odgovarao mojoj predodžbi mladog pisca, a i volio je, kao i ja, Dina Buzzatija. Povezujem ga u tom tekstu s desetoricom također zauvijek mladih hrvatskih umjetnika, radi se o jutarnjoj slici, jednom lakom snu kojega sam mu poželio prenijeti.

MJ: Piše tako Tonko Maroević: „ Kad god sam gledao Stanislava kako se kreće među eksponatima, kako postavlja plakate i fotografije, kako dodaje natpise i didaskalije, kako premeće knjige i publikacije (a nisam, nažalost, slušao njegove glazbene vibracije) svaki put mi se učinilo da stupa u dodir s neživom materijom kako bi je izazvao da ona progovori. Njegove izložbe i izlagački štandovi uvijek su bili manifestacije na kojima su papiri i kartoni, boje i znakovi zadobijali svojstva žive međusobne interakcije“. Tvoje izložbe su stvarno ulazak u privatni prostor, pun intimnih stvari (a može se i čaša vina dobiti, znam...). U svijetu minimalizma, virtualnih stvarnosti koliko nam materijalni predmeti mogu značiti?

SH: Postoji taj citat, otisnut kao slika na tvrdom kartonu i bit će i u sklopu ove izložbe, jer sada je prizvan ovim tvojim pitanjem. Kaže ovako: Svaki voljeni predmet središte je Rajskog vrta. Pripada opusu mladog njemačkog pjesnika Novalisa, kažem mladog jer je kratko živio, no ono što je ostavio mudro je i često se citira. Što se tiče mojih prostora i toga mog domaćinstva u njima, da bih se osjećao dobro i opravdano u tome, ja moram prisvojiti cijeli taj ambijent, i uz postav koji jest, a koji varira obzirom na koncept ili nazivnik, uklopiti i biljke, glazbu, svjetlost i predmete, moju tipkovnicu i vješalicu za kapu i košulje, tako da se zbilja osjećam kao kod kuće i da sam sretan kad mi dođe gost. Da mogu širom otvoriti i prozore i vrata i da to prirodno bude uzorak jedne zbilje, jednog stvarnog života premda sačinjenog i od djelića fikcije. Jedna literatura u koju se može kročiti, boraviti u njoj, popiti malvaziju ili merlot, čitati ili pričati. Odnijeti sa sobom nešto poticajno ili smiješno, neki dokaz doživljenog, materijalan ili ne.

 

MJ: Tvoje stvaranje predmeta često postaje prepravljanje predmeta, npr. tehnika fotokopiranja koju ste Greiner i ti koristili u ranijim danima. Ne uključuje i to neku tehniku citata, ali i ručni rad?

SH: Nekim stvarima, predmetima, fotografijama, treba jako malo da budu pročitane kao značenja. Ponekad na prvu i ne znam što me nečemu privuče, u čemu je potencijal, ali onda ga obično prepoznam i zna biti dovoljan minimum intervencije, doslovno okrenuti stvar drukčijem svjetlu. I sve se odjednom otvori i vidi, cijela je priča u jednom objektu. Nedavno sam donio kući s jutarnje šetnje komad željeza, dio nekog bagera koji se odlomio pri nekom prevrtanju zemlje. Malo ga samo očistio i fotografirao. I to ću sada uklopiti u izložbu, jer je također ustvari dijalog, moj dijalog s tom mojom pričom Dućan metafora u kojoj se spominje Kaciga od Manche kao jedini skupi, ekskluzivan artikl, ali koji se jedini i prodao. Jer sada vidim da sam bio vrlu blizu, tik do, samo se ne radi o kacigi, nego o cipeli Don Quijotea.

A fotografije su nešto što me od djetinjstva zavodi na maštarije, one su moj prvi radni materijal, preskočimo li crtanje i rezuckanje. Fotografije su često takve da ih u par sekundi pogleda provučem u glavi kroz svoje filtere, kontrastiranja, izreze, ne bi li se otvorilo to nešto što mi je vrijedno kao element za dizajn ili za tekst ili kolaž, sliku ili kako to sve već zovemo. Zato mi je stroj za fotokopiranje, kad se pojavio krajem sedamdesetih, otvorio beskrajna polja igre i istraživanja; sve što mi je trebalo bila su zumiranja i udaljavanja, zajedno s prekrasnim zatopljavanjem zrna, budući da to još nije bila digitalna tehnika, nego je sačuvao u sebi neko humano nesavršenstvo, predvidljivo tek u manjoj mjeri. Ne znam čime bih se uopće u životu održao da me dizajn, u koji sam ušao upravo nalaženjem tog nekog svog grafičkog jezika, proizašlog iz Xeroxa, nije usmjerio prema profesionalnom bavljenju. Ne znam, dakle, kako bih preživio da sam se rodio dvadeset godina ranije. Vjerojatno bih pisao, da, ali od toga nema baš kruha. Možda bih prevodio s engleskog skupa sa Slamnigom i Šoljanom. A poslije bismo zajedno odlazili u Društvo hrvatskih književnika, u tada tamo postojeći restoran, pojesti i popiti i to obilato, jer bismo se prevođenjem s jezika kojega i ne poznajemo baš savršeno, ozbiljno izmorili. 

 

MJ: Kada bih te pitala o suradnjama i suradnicima morala bih birati između ovih imena (raspored je nasumičan): Boris Greiner, Danijel Žeželj, Sreten Mokrović, Boris Cvjetanović, Davor Mindoljević, Rene Medvešek, Sven Medvešek, Hrvoje Đukez, Ante Perković, Mary May... ovaj bi naš razgovor postao knjiga, a ne tek dodatak katalogu rovinjske izložbe. Često te u zadnje vrijeme nalazimo kao suradnika kćeri Klasje Habjan, pratimo ono što radi sin dizajner Jakov Habjan, a supruga Ana Marija Habjan nagrađivana je redateljica dokumentaraca o umjetnicima (Kristl, Gorgona, Nove tendencije) i televizijska urednica. Zadužila nas je i knjigom razgovora s Vladom Kristlom koju je objavio Petikat... Zavidjeli bi ti mnogi na ovakvom bogatstvu u životu. Što zaslužujemo, što nam je dano?

SH: Slatko pitanje, evo smiješi se tu i Kristlov brk ;) I meni se to sve čini naizmjenično i normalnim i nevjerojatnim... Moji suradnici i koautori moji su i životni prijatelji ili to kroz tu igru postanu. Možda i zato što ja vjerojatno zbilja ne osjećam granicu između rada i ponašanja, života i umjetnosti. Meni je prirodna kruna druženja neko zajedničko djelo, kao što su mi djeca kruna ljubavi. Danijel mi je jednom rekao da ga ne čudi što su nam djeca takva kakva jesu, toliko svoja, slobodna i kreativna, jer su zbilja odrasla u radosti našeg pripadanja i stalne podjele svega, i međusobno i s prijateljima kojih je često bila zbilja puna kuća. I ta slika svih naših odnosa međusobnih, to povjerenje i humor, ti poslovi smiješni naši i tko zna što sve ne, tome su svjedočili, kroz to su rasli, to je u njih upisano. Imali smo sreću u puno toga i bili smo je stalno svjesni, što mislim da je jednako važno. Neobično je malo koliko smo nas četvero ustvari u puno toga bitnog slični, tako da mogu reći da su nas ta djeca u svom odrastanju jednako odgajala kao i mi njih. A da je po kući bila stalno neka radionica i kaos, sve stalno u procesu, tisuće papirića, jest. Jednom nas je pitala, Anu Mariju i mene, djevojčica iz susjedstva, zadivljena tim stalnim jurnjavama kroz našu kuću: 'A vi ste sami sebi roditelji?'... Ne znam je li moguć veći kompliment.   

Što zaslužujemo, a što nam je dato... Ne možemo puno znati, no možda je i dobro da to pripada tajni, tamo gdje smo u nekoj tihoj vezi s nestalim osobama koje su nas voljele, tatama i mamama, bakama i djedovima i onima prije njih, kojih se oni sjećaju. Tako da ustvari sami izabiremo format nasljedstva, oblik odgovornosti, načine zahvalnosti i slično. 

 

MJ:Premda je u nazivu Petikat mačka, tvoje izložbe stalno koriste motiv psa, a u zadnje vrijeme ima i pijetlova, žirafa.

SH: Petikat u sebi, kao riječ, sjedinjuje dosta toga, pa tako u sredini i tu imenicu TI. Dakle je baš svatko uključen, prepozna li u tome sebe. Središnje je značenje ipak ETIKA, a ona podrazumijeva razumijevanje i suosjećanje, premda je tu posrijedi slučaj, neplanirani semantički dar. Taj prostor života i rada, premda je naslijedio SLIPU KONFIDENCU koja je bila zbilja radikalna umjetnička grupa, danas nije određen bilo kakvim konceptom, to je sada jedna otvorena gradska terasa na kojoj se sustanari sretnu kad vješaju plahte ili stavljaju obojene kartone sa šablonama na jako sunce da im izblijedi slova. Jer napisati suncem nešto, to još uvijek svi volimo. A obnoviti, ili vratiti sebi, partnerstvo mačke i psa, ili poštara i psa, to nam je u statutu, za to smo registrirani. Otkako sam osvijestio u sebi i pijetla, sve smo sličniji seoskom ili cirkuskom kokošinjcu, no zasad nema pritužbi. 

 

MJ: Pomaže li tvoja luda Danteova kapa potrebi da budeš lik, a ne samo autor, da staneš uz bok ostalima: Mort Cinder, Veli Jože, Don Quijote, Krcko i Malecki, Stari Mačak, Jan Halubjan...Zašto nije dovoljno biti samo autor?

SH: Nekome jest, nekome nije. Ne znam točno o čemu se tu radi, ali moj prostor obraćanja, taj neki poetički svemir ili kokošinjac u kojemu se na dnevnoj razini razgovaram sa sobom i drugim identitetima, izmišljenim ili stvarnim, zbilja nastanjuju barem dva Stanislava. S tim da je svako jutro opcija da još poneki izroni iz pjesme koja se piše, jer pjesma se piše sama, u tome i jest njena čarolija. Upravo to iskustvo slobode od sebe samog, a koje mi je ta forma izraza donijela u posljednje dvije godine otkako pišem tekstove za pjevanje, nešto je najuzbudljivije što mi se moglo dogoditi, jer nema ljepšeg nego otkrivati nove sugovornike u sebi, često zanimljivije, hrabrije ili luđe od sebe, nekad  i pohotne, proždrljive, svega se nađe. 

A kapa Danteova pomaže mi, naravno, jednako kao i visoka spiralna koju češće koristim. Obje su naslijedile Kropilakov šešir s kojim sam se dvadeset godina slikao za stripove kao autor i lik... Jednom je jedan mladi glazbenik uputio pismo svojemu idolu, slavnom gitaristu, pitajući ga što je najvažnije na početku puta, koje da tehnike sviranja i kojim redom usvaja. Odgovor je bio -  kapa, najvažnije je naći kapu pod kojom si svoj više nego bez nje. 

 

MJ: Što je za tebe ljeto (koje nam je upravo otišlo, a zima je duga)?

SH: Ako može, odgovorio bih pjesmom, novijom jednom, zove se Pjesma s ključem, što je ujedno i njen naslov i njen problem. 

Ali evo je:

 

Od svih zemalja ja najvolim more

Čim fićo stane nizbrdo letim

U zagrljaj padam više no bratski

U moru ja nisam jedinac više

I prezivam ljepše se – Adriatski!

Svi žive doma, a ljetuju na moru

A ja jedanaest mjeseci gostujem

Doma sam samo gdje ljeti ljetujem

O tome ribici kaže Djed Som:

– Svuda je lijepo al' dom je dom!

I ništa tu vrijeme meni ne mijenja

I dalje najvolim i more i ribice

Čujem što govore, čitam što pišu

I mogu reći u povjerenju –

One doslovno pišu što dišu!

Zato se strašno ljutim na Ugora

(Ako se treba čudit predatoru)

On ih jede - taj vječni zlikovac!

On ko da ne pripada ovome moru

I još ga cijene – na koju foru?!

 

Da lakše zaronim i sebi to riješim

Treba mi uteg – pjesma s ključem

I evo na dnu sam i opet se smiješim

Ležim na leđima, one svjetlucaju 

s neba mi pjevaju, za mene ne znaju.

 

Ljeto je i koncert Cvrčka s violinom, nešto čega se on zimi sjeća kao mladosti. Ali ne zato što je svojim artom priskrbio si kruh, nego što se svirajući uvijek ispočetka ogledao sa sobom, što mu je u svakom tonu bilo zaigranosti i zapitanosti, i stalnog vraćanja na titrave početke. Mislim da je svako autorsko djelo, a mislim tu na onu vrstu rada ili čina koji ne uključuje samo dobar plan, znanje i vještinu, nego i tu neku dimenziju koju je teško ili nemoguće prizvati po želji, računati na nju kao izvjesnost, jer nije uhvatljiva racionalno - da je svaki takav doživljaj uvijek ispočetka traženje sebe i ogled sa svrhom svoga postojanja. Ne dakle samo sa svojom energijom ili dovitljivošću, nego i sa milošću toga nečega onostranog što ti daruje mogućnost takvoga intenzivnog života, tu sreću da iz ničega oblikuješ nešto što nekome može biti blisko, važno, poticajno… I što onda kroz njega nastavlja svoj život. I kad osjećaš da jesi u toj milosti, kao što ja to osjećam sada, naravno da sam aktivan koliko god mogu biti, jer energija koju dobivam uvijek je veća od one koju dajem. Jest da se, što kaže pjesma, svakog jutra budim sa sve težim zavežljajem kostiju, ali iskreno, nikada se nisam više osjećao svojim. U tom smislu, ovo je razdoblje moje životno ljeto.