Email facebook twitter
TREĆA SREĆA U PARENZU

Sebastijan Vojvoda, Stanislav HabjanRazgovor tijekom pripreme i trajanja izložbe Liter_art_ura u Galeriji Zuccato

Poreč, 26. kolovoza. - 18. rujna 2021.

 

SV: U objavama oko tvog Dućana metafora 2012. s kojim si prvi put boravio u Poreču, pročitao sam da ti je slikarica Nives K.K. ovako napisala: „Ja sam vas prepoznala kao nešto sasvim svoje u onoj vašoj knjizi Becycled. Mislim da je to što radite iznimno kvalitetno i vrlo plemenito, i hvala vam na tome, i želim vam iskreno svu sreću, da ne izgorite kao onaj vaš lik u slikovnici, onaj koji je planuo, od kojega je umalo izgorio vaš dućan.”

Dugo te nije bilo. Imaš pauzu u biografiji, četiri godine odsutnosti od rada. Tu tišinu sada, u posljednje dvije godine, kao da kompenziraš nizom projekata, izložbi, performansa, novih izdanja... Što se dogodilo? Izgorio si kao lik u svojemu dućanu, ali ustao si opet kao Feniks ili pijetao kojega sada koristiš kao jedan od svojih simbola. Koliko je ta priča bila zapravo proročka?

SH: Čini se da malo jest. Premda u priči Dućan metafora tu situaciju kad se zapali Dućan dugujem Jurju Oleši, ruskom piscu vrlo mi dragom, a bliska mi je oko toga i jedna pjesma Ivana Slamniga kojoj sam nedavno, dirnut podudarnošću motiva, dodao nekoliko svojih riječi, pa se dogodilo nešto kao cover, ili usvojenje s posvetom... Evo te pjesme, zove se Slamenigo:

 

Bijah jednom luđak jedan

U dnu ulice mu kuća

Živio je život mimo

Imao je mali dućan

 

Pisao je knjigu dojma

Pakirao knjige žute

Djevojkama ružičastim

I primao sve valute

            

 Ali jednog modrog dana

Do neba se plamen digo

Zaiskrilo iz dućana

U dim ode Slamenigo

 

Pitam otad ljude druge

Da zastanu i prosude

Ali ljudi pametni su

Ne slušaju ljude lude

 

SV: Ovo će biti tvoj treći boravak u Galeriji Zuccato. Što bi ti bila treća sreća, ako su prve dvije bile te dvije iznimno uspješne izložbe? Dućan metafora, 2012. i Dijalozi, 2014. za vrijeme svojih trajanja postale su okupljališta, energetsko i kreativno srce grada, središnje komunikacijske točke na više razina. Ponovo pripremaš interaktivnu izložbu koje ćeš biti i domaćin. U sklopu postava Liter_art_ure čak su dvije male pozornice, a cijeli je gornji kat koncipiran kao čitaonica, ilustrirani razgovor o tvojoj književnosti. Čini se da tvoj rad, uvijek određen korištenjem različitih medija i formi, i dalje otvara nove poticaje za uvlačenje čitatelja ili gledatelja u stvarni ili preneseni dijalog s tobom i tvojim stvarima, ali i sa samima sobom. Je li tvoja potreba za ogledom kroz dijalog, pa i autorske suradnje kojima si sklon, rezultat intuicije, poetike, strategije ili nečega četvrtog ili petog? 

SH: Svega možda. Ali najmanje sam u stanju promišljati strategije. Nisam racionalan, volim i trebam improvizaciju, pa i stihiju ponekad. Maglicu, onu meku i svijetlu, da baš ništa nema oštre rubove. I tajnu, svakako... Odrastao sam začaran dijalozima koje sam često zamišljao na osnovi nijemih situacija. Kao predškolski klinac puno sam vremena provodio uronjen u crtane romane, stripove. Prije nego što sam naučio slova, naslućivao sam o čemu u tim oblačićima razgovaraju moji najdraži junaci, redom veliki prijatelji — Krcko i Malecki, Valiant i Gaven, Stari Mačak i Polagana Smrt... Možda me najviše i odredio, u smislu vokacije, upravo taj međuprostor između naslućenog i pročitanog, zamišljenog i stvarnog, a svakako između riječi i slike. Jer ako mogu reći čime se zapravo otpočetka bavim, čime se najradije igram i što je napokon postalo i mojom profesijom, to je upravo taj prostor, onaj koji postoji između književnosti i likovnosti, a koristi i jedno i drugo. Premda su mi prve objave bile kratke priče, već po izlasku knjige postalo mi je sporedno je li poticaj slika ili riječ, fikcija ili dokument, jer taj dijalog između njih — koji je ustvari vrijeme, kao i redoslijed otkrivanja informacije, a što se posebno osjeća i primjenjuje u grafičkom dizajnu — to je taj moj jezik koji me određuje i čini, moj identitet. Moja potreba da budem i lik, a ne samo autor, da se slobodno izmještam iz jednoga u drugo, također je vjerojatno rezultat osjećanja upravo tog međuprostora kao svoje kože.

Istina je da takvo prožimanje ili poticaje na takve titraje u umjetnosti smatram pomalo i nužnim, to je upravo i čini time što ona jest, i tako ona djeluje i na mene. Ako to kod nečega ne osjetim, znači da mi ništa ne znači. 

SV: U ta svoja medijska spajanja i međuprostore odnedavno uključuješ i glazbu. Imaš art-bend Car je gol koji je u dvije godine skupio zavidan broj nastupa s obzirom na situaciju. Na stranici carjegol.com prije mjesec dana objavljeno je deset snimaka živih izvedbi u različitim galerijama, na trgovima i umjetničkim festivalima. Neke od pjesama, kao Istra moja ili Shebenik loves you, prethodno su na Yt skupile par tisuća pregleda, što znači da se radi o pjesmama koje se slušaju, šeraju... Što uopće sljedeće očekivati od tebe ili vas? Suradnju s Bogom Dylanom?

SH: Moj životni sugovornik, prijatelj i učitelj Davor Mindoljević jednom je rekao: "Mladost ne prolazi, nje se odrekneš." Čemu je odmah potom bila dodana moja replika: "Ili ne." Meni se bavljenje glazbom dogodilo kao neočekivani bonus, kao dar zaslužen možda time što sam u jednom trenutku odlučio slijediti jedan zapisani apsurd. Taj poklonjeni mladi pas velikih šapa, nasmiješeni mješanac koji voli kišu, to je danas bend Car je gol kojega je kustos Marko Golub odmah nazvao supergrupom, a ja je zbilja tako i osjećam. Njen osnovni postav činimo Mary May, Ante Perković, Sreten Mokrović i ja, a pridruže nam se kad mogu i ovisno o pjesmama koje radimo, Marko Meštar, Jack De Shaw i još neki prijatelji umjetnici. Ukazanje tog poklonjenog psa možda sam povukao za rep upravo time što se zbilja ne odričem mladosti, u smislu da ono što zavolim, a to često bude prepoznato i doživljeno na prvi pogled, zavolim tako jako da mi odmah postane sudbinski moje. Meni je već dugo jasno da sliku svijeta koju nudim i u koju vjerujem, ovu svoju životnu zbilju iz koje i ovo odgovaram, dugujem ponajprije umjetnosti i bliskim mi ljudima koji istu tu umjetnost osjećaju i dijele, i stoga sam uvijek dirnut i zahvalan kad otkrijem neku novu zvijezdu u tome našem svemiru. Tako sam doživio i pojavu fenomena Mary May. I sada, sama ta činjenica da s krasnim ljudima, prijateljima Antom i Mokrim —  s tom istinskom zvijezdom danas u radosti stvaramo i izvodimo naše pjesme gdje god nas pozovu, meni je jedno od čuda mog života, vjerojatno ono koje ću prvo ispričati Davoru Mindoljeviću, koji ovakav rasplet moje fabule nije stigao vidjeti. Ali neću se začuditi ako zna nešto o tome. 

A Dylana što se tiče, volio bih mu s ove izložbe poslati metalnu pločicu Positively 4th Street. Možda mu priložim i snimak svog performansa Farewell Bob iz HDD-a 2012., kad me bio razljutio. Dalje će biti na njemu. 

SV: Uz izložbe i performanse, mail je ostao tvoj dominantan medij komunikacije, njime dijeliš fotografije, pjesme, dizajne, glazbu... Što je to u njemu što ti odgovara u usporedbi s novim medijima i društvenim mrežama?

SH: Mail je naslijedio mojih prvih dvadeset godina slanja papirnate pošte. Pismo i koverta bili su mi osnovni medij obraćanja čitavu mladost. E-mail poruka nema taktilnost, ali je prednost što ti ostane ono što si poslao, dok za onih par tisuća originala odaslanih poštom u vrijeme kad nisam imao fotoaparat u džepu nemam dokumentaciju, a primatelji su se u međuvremenu često selili, prostora svakome nedostaje, a i bilo je tu objektivno zbilja svega i svačega. S mailom je stvar i takva što, čak i kad pošaljem grupni, ostane mi nekako taj odnos jedan na jedan, koji mi je važan. Nemam fejs, nije mi nikad bio zamisliv kao moj prostor, ali unatrag godinu dana objavim svakodnevno fotografiju ili dizajn na Instagramu, s dvjema ili trima rečenicama uz to, i to je sada ta moja dnevna pošta kojom se obraćam istovremeno i obitelji i prijateljima i svijetu, bez neke potrebe promjene intonacije. I priznajem da mi se sviđa taj uzvrat koji se događa, čitateljstvo koje raste, kao i uvid u živu scenu koju tako dobivam. Tako da evo, Sebastijane Vojvoda, povijesna si osoba kojoj prvoj povjeravam: ne objavljujem više mailom to što objavljujem, on mi ostaje tek za pozdrav u pet ujutro ribarima i vinogradarima na mom otoku, kao i za takozvane poslovne kontakte. 

SV: Pošta je ne samo metafora za sve što radiš, nego se i doslovno njome baviš. I Galeriju Skale do Sunca u Staroj Novalji vodio si, slučajno ili ne, u prostoru bivše mjesne pošte. Kao autor antologijske kratke priče Poštari lakog sna, čiji su naslov posudili i Pipsi, potom i kao Kropilak iz Mailart Officea, čiji je podnaslov bio Ured za dizajn i poštanska pitanja, kao da si prisvojio cijelu tu mitologiju, a čini se da i tvoja kapa ima veze s tim.

SH: Svaka je spirala i poštanska trubica. Morski konjić je pismo samo po sebi. Ali istina je, ovisnik sam o pismenoj komunikaciji, poznajem i volim puno zanimljivih ljudi, pričam s njima glasno, plačemo i smijemo se i onda kad sam sam. Moj put na Mjesec kreće iz mog kokošinjca, doktore, ne mogu si pomoći. 

SV: Pred otvorena vrata Galerije, umjesto uobičajenog panoa s plakatom izložbe, stavio si drveni stalak s citatom koji na engleskome govori o smislu poezije. Stalak je dizajnom sigurno bliži duhu srednjovjekovne palače, no izostanak formalnih informacija pravi je tourist-cather. I zamka za komunalne redare istovremeno. 

SH: Uporno vjerujem da se obraćam ljudima sličnima sebi i da je svaki pokušaj kompromisa siguran promašaj na svim razinama. Vjerujem i u to da iskrena, duhovita poruka, otprilike ono što Ivan Kožarić naziva idejom nekog rada — ono dakle najvažnije, a možda i jedino što taj rad umjetnošću čini — nalazi put do nečijeg srca čak i ako to srce nije izvježbano. Ovaj pano s citatom Czeslawa Milosza kaže da je svrha poezije podsjetiti nas težini očuvanja samo jedne osobnosti, jer kuća nam je otvorena, ključeva nema i nevidljiva bića ulaze i izlaze po želji. Kad se taj tekst izloži ovako ispred otvorenih vrata, palača Zuccato postaje metaforom poezije, a to mi odgovara. Ipak sam ja nedavno, objavom „Košulje na cvjetove i pjesama na struju“, od strane najkompetentnije gospode, Tonka Maroevića i Krešimira Bagića, imenovan pjesnikom - što od rođenja, a što u prolazu. A od svih mojih dosadašnjih vokacija i osvojenih statusa, taj mi je najdraži, jer je najslobodniji.

SV: Što je i tko je umjetnik, kako vidiš njegovu ulogu?

 SH: Umjetnik je junak, osloboditelj, vitez… On to mora biti. Najprije u svojim očima, da bi mogao biti i u tuđim. On mora vjerovati i mozgom i srcem u svoju kulu od karata kao da je Kamelot. Kad posumnja, a mora posumnjati, jer tako se gradi dalje, on se urušava zajedno s tom kulom. I kad to preživi, ako preživi, on vjeruje dvostruko. Jer je spašen. 

Njegova je misija posrednička. Premda se često zanosi da je i autor, čak i kad je to istina, on je u osnovi poštar. Umjetnik Lennon, kojemu je ova izložba svojevrsna posveta, na to je pitanje odgovorio: My role in society, or any artist!s or poet’s role, is to try and express what we all feel. Not to tell people how to feel. Not as a preacher, not as a leader, but as a reflection of us all.

 

SV: Posebno mjesto na ovoj ti izložbi imaju radovi vezani uz Beatlese. Cijeli ambijent prizemlja nazvao si I grew up in Liverpool, not Zagreb.

SH: Taj isti John jednom je rekao: “I grew up in Hamburg, not Liverpool”, ističući značaj te polugodišnje mladenačke emigracije svog benda u noćne klubove Hamburga. Ja sam, s druge strane, s osam svojih godina, dakle šezdeset i pete, doživio Beatlese kao nešto više moje nego što sam si bio sam, nešto što me proželo i odnijelo zauvijek. Tako da sam ovdje tu Lennonovu izjavu navrnuo na svoj mlin, jer ništa se za mene do danas u toj fascinaciji nije promijenilo. Imao sam veliku sreću što sam slučajno, premda tu slučaja nema, kao prvo svoje zrno zobnuo dijamant, i to u vrijeme kad je umjetnost vrlo mladih ljudi na planetarnoj razini postajala fenomenom, sa novim zvukom, novim izgledom i porukama toliko pozitivnim i čistim da je zbilja zaprijetila promijeniti svijet.  

Čudesno je sada da je postojanje Beatlesa u povijesti suvremene umjetnosti ili popularne kulture trajalo ustvari kratko, od prvog singla do posljednjeg albuma samo je sedam godina. Istina, njihova je priča mogla završiti još prije nego što je počela. U proljeće 1961. Paulu je otac našao posao na nekakvom zavarivanju, imao je dobru plaću i sve manje snage za noćne nastupe u Cavern Clubu. Jedne je večeri kasnio i John ga je nazvao i rekao mu: “Ili dolaziš odmah ili zbogom.” Paul je doslovno imao sekundu za izbor između svog oca i Johna. Izabrao je Johna. To je i moja poruka s ove izložbe: CHOOSE JOHN.

SV: Negdje sam pročitao da netko kaže da je u tvome svijetu sve sa svime spojeno. Tvoj puzzle simbola i značenja na ovoj izložbi najprirodnije spaja Beatlese kao predvodnike i vjesnike novog doba s likom pijetla kojega, kako piše na plakatu Spi još malo, Janušek!, “nije lako voljeti, ali čije pjesme pjevaju sva djeca”. Pjesma Dječje i moje govori o životu tvog alter-ega Jana Halubjana i sadrži stihove Možda svatko od nas ima ludog pretka / koji unaprijed njegov život živi / Ja sada živim Janov ispočetka / i ova mi se kapa kao krijesta krivi... Jedan od lajtmotiva izložbe upravo je taj lik pijetla s krijestom u obliku kape. Nekoliko je tih pijetlova u varijacijama ili različitim životnim dobima naslikano uz citat Pica della Mirandole iz Govora o dostojanstvu čovjekovom iz 1486., a koji kaže: “Zabludjeli kad čovjek pjesmu pijetla ovoga čuje, pameti svojoj dolazi.”... Općenito, fauna je tvoga vrta bogata, puno je životinja u slikama i pričama. Središnji stup donjeg prostora u Galeriji obložen je žirafama, tu je i Kafkin citat o psu…

SH: Boga ima, čim ima životinja, veli pjesma. Ako se sjećamo, a dobro bi bilo, velikih očiju, zanosa i uzbuđenja s kojima djeca gledaju i diraju životinje, sjećamo se i samih sebe dok smo bili tako otvoreni čudima. Kad smo maleni, dakle na samom početku, mi životinje prepoznajemo kao nešto jako svoje u svijetu odraslih, nešto čemu intimno pripadamo. I Kafka, kad kaže: Sve znanje, ukupnost svih odgovora i pitanja, sadržano je u psu, možda govori upravo o tome. A pijetao je lijepa životinja i dobar simbol, on se ujutro budi prvi i glasno obznanjuje novi dan, riskirajući odstrel i podne u juhi. Povezujem ga lako sa sobom, ne zbog kineskog horoskopa, nego zbog bioritma svoga, budim se u četiri, da bih do sedam ili osam imao već natipkano nešto, neku strofu ili refren, za slanje onima koji još spavaju.

Žirafe i njihove dijaloge, s kojima se igram već neko vrijeme, izabrao sam ovdje za srce izložbe, jer uz to što mi vizualno drže vodu, u pjesmi Jože Veli je liber bil, a koja je jedna od onih posvećenih Istri i koju se nadam ovdje izvesti, postoje i stihovi: I reču još da sve bi ti dal, da je srce veće od žirafe imal. Što nije slučajno, žirafe su životinje s najvećim srcima. Moraju to biti jer srce pumpa krv, a vratovi su im najduži. Ali metafora ostaje metafora. 

SV: Pas je ipak tvoj najčešći gost ili domaćin u pisanju i vizualima, Argo koji čuva dom, prijatelj-pratitelj na skitnjama, simbol intuicije i gole egzistencije, života na ulici, instinkta za preživljavanjem. Čeka li te pas kad  se vratiš kući u stvarnost ili te prati na ovakvim izletima kroz fikciju i međuprostore? 

SH: Ja sam stigao na ovaj svijet dana 3. studenog 1957., dakle na datum kad je u svemir lansirana Lajka. Sviđa mi se pretpostavka da se u bljesku munjevitog mimoilaženja odigrala za mene prva važna razmjena. Njezin je mogući rezultat i to da u svakoj od ove četiri moje nove knjige koje se predstavljaju na katu Galerije, postoji priča ili pjesma ili dijalog ili plakat sa psom ili o njemu. 

Pa možda i jest najbolji odgovor na ovo pitanje upravo pjesma iz 'Košulje na cvjetove...' s naslovom Pseća:

 

 

                                                                                    pseća

                                                                                    sreća

                                                                                    je 

                                                                                    najveća

 

                                                                                    nitko sretan 

                                                                                    tako nije

                                                                                    kak je sretan 

                                                                                    sretan pas

 

                                                                                    samo

                                                                                    on je sretan samo 

                                                                                    kad je jedan

                                                                                    od dva nas

 

                                                                                    a to sreća je 

                                                                                    i za nas

                                                                                    najvažnijem

                                                                                    uči pas

 

Drugim riječima, pas nije slučajno na ovom svijetu. Kao biće koje se ostvaruje u svojoj punini tek u prijateljstvu s čovjekom, on je naš most ne samo do prirode i drugih životinja, nego i do nas samih. 

 

SV: Bio sam svjedok senzacije. U Lapidariumu, pri dogovoru oko nastupa, ugledao si kameni reljef s motivom spiralne kape, kape u potpuno istim mjerilima kao što je i tvoja koju za performanse koristiš godinama. Dakle, taj kiparski rad iz 15. stoljeća toliko ti pripada da je teško zamisliti da je u bilo čijem životu ikada taj motiv mogao igrati tako značajnu ulogu. U ovom trenutku, dva dana poslije, taj je reljef već na plakatu za performans Car je gol u Parenzu... Čudo, sinkroniciteti, slučaj — stalni su pratitelji ili vodiči tvojih radova. Prizivaš li ih ili slijediš? O kakvim se tu senzorima radi?

 SH: Ne znam što bih rekao. Svi volimo osjetiti trenutak neke magije, milost nedokučivog. Prigrlio sam istog časa slijepo i sretno taj poklonjeni slučaj, za koji mi je očito bio potreban ovaj treći boravak u Poreču da ga otkrijem. Sada je priprema nastupa u atriju Muzeja dvostruko osjetljiva i nadam se da će Goli car, ovaj put u sastavu Peroan-Halubjan, uzvratiti Čudu svojim najboljim ukazanjem.

SV: Neuhvatljiva je i podudarnost crnobijelih fotografija na diptihu u sklopu postava — rad pod naslovom Identiteti. Četiri poznata američka umjetnika i četiri hrvatska, od kojih si jedan ti, u nevjerojatno sličnoj poziciji, atmosferi i dobi razgovaraju na ulici, snimljeni 1965. i 1987. Sličnosti je toliko da postane smiješno. Tvoja pozicija u potpunosti odgovara Dylanovoj… Kako si uspio to iskopati, koliko sreće treba imati i za takvu koincidenciju i za njeno otkriće?

SH: Možda je dovoljna strast. Istina je da mogu reći ko Picasso: Ja ne tražim, ja nalazim. I trebalo je ostaviti dosta mladosti na uglu Masarykove i Gundulićeve da se desetljećima poslije u nekom trenutku ovo poklopi. Meni je tu najljepše to što je to situacija u kojoj upravo Davor Mindoljević govori, i to u dobrom nekom filmu, a tu sam sigurno u prednosti pred Dylanom, kojemu govori Ginsberg. Ne što imam nešto suprotiva njemu, nego što se živo sjećam Davora kad ovako govori. 

 

____________________

 

SV: Kako sada, par dana poslije performansa u Lapidariumu, vidiš tu izvedbu? Napunili ste atrij raznovrsnom publikom, reakcije su odlične, a nastupili ste u formaciji samo dvojice...

SH; Taj je nastup bio vrlo poseban, značajan. Otvorio je našem izrazu novi prostor. Potvrdilo se ono što je Ante još na početku rekao, i što često ponovi, da je ovaj bend u službi Cara, a Car su riječi, i da samo njih treba znati i moći iznijeti. Premda pišem te tekstove, ja nikada do ovoga što se dogodilo u Lapidariumu ne bih mogao doći sam, za tako nešto ne postoji kratica, ne bi mi palo na pamet, jer to nisam ni mogao ni htio, ali ovaj luk koji se dogodio u međuvremenu s tih naših dvadesetak nastupa i ne puno više proba u ove dvije godine, a koji su svaki put novi i drukčiji, s ogromnom dozom improvizacije, dakle živi i osjetljivi, donio mi je nešto što nisam prije imao, hrabrost i mogućnost izricanja uživo, i za to sam beskrajno zahvalan njima troje. Jer, da nam nije stalno bilo najvažnije osjećati se i paziti međusobno, da nije u svakom trenutku svačiji ego, a svi smo autori i zna se koliko je to opasno i kako je teško nadvladati taj dio sebe, bio nevidljiv, da se dakle zbilja ne volimo i da nemamo iza sebe cijele živote iskustva, kroz to se ne bi moglo proći. Nastup u Atelijerima Žitnjak bio bi nam zadnji, jer nije bilo dobro, nije bilo magije... A tu sada u Poreču, nastup je dogovoren iznenada, poklopio se datum da nam ni Mary ni Mokri nisu mogli doći, dakle nemamo nijedan vokal, kad bi samo glazbeno gledali, a i Ante dolazi par sati prije nastupa, ne znaš je li bolje da bilo što probamo ili da se bacimo u more, što smo i učinili. Tu je postalo jasnim da nema druge nego se izložiti skroz, izabrati pjesme koje još uopće nismo dodirnuli i doslovno ih iznijeti kao Goli car, iz prve. I zato je uvodna scena s bacanjem kocaka iz kape prema publici kao da su boće, kad je iznenada dobila aplauz, bila presudna. I na to kad je Ante krenuo s temom koju nikad prije nisam čuo, i na koju sam govorio pjesmu Bacit ću kocku danas, osjećao sam se miran i ispunjen kao da me nema, pjesma se događala iz same sebe i sve se slagalo, sve pauze i ritam, i tako do kraja u toj čistoj istini. I cijela je izvedba potom bila u tom filmu. Naravno, to može biti subjektivni doživljaj, ali čini se da nije bio samo to. Kad mi je Klasja rekla, a njena je iskrenost ubojita i kriteriji nemilosrdni, da smo bili jako dobri, i Petar, koji je svirao s nama, da mu je ovaj Car nešto najbolje dosad, znači da smo prošli kroz ušicu igre, nas dvojica koji odavno nismo više vitki. I Davor Sanvincenti bio je dirnut, a on mi uvijek kaže sve što treba otvoreno. A sve se to dogodilo kao izvan vremena, u tom glatkom kamenu, kao u katakombi s otvorenim nebom, svečanost od prostora. 

Moram reći još nešto, jer je najvažnije. Taj način na koji Ante Perković svira gitaru, to osjećanje situacije kroz instrument, to je čudo samo za sebe. Uz minimum dodira žica on istovremeno svira i ritam i solo i bas, i još je uza sve to oslonjen uhom na ono što se govori ili pjeva. Premda se tek odnedavno intenzivno družimo, što je neobično, jer živjeli smo paralelne živote u istom gradu, kvartu, svijetu, i cijeli smo život zajedno u toj jednoj vrsti pjesama i glazbe koju najviše volimo i naše je shvaćanje toga isto, ja sam tek ovim uvidom u stvaranje i izvedbu pjesama, slušajući njega, otkrio i shvatio puno toga. John Lennon jednom je, objašnjavajući minimum instrumentalne pratnje uz koju je snimio svoju veličanstvenu pjesmu 'Mother', rekao sljedeće: “I had a few ideas to do this with ‘Mother’ and that with ‘Mother’ but when you just hear, the piano does it all for you, your mind can do the rest. I think the backings on mine are as complicated as the backings on any record you’ve ever heard if you’ve got an ear. Anybody knows that. Any musician will tell you, just play a note on a piano, it’s got harmonics in it. It got to that. What the hell, I didn’t need anything else.”Mislim da je bogatstvo našeg Cara upravo u tome, da se najveće emocije dohvate na jednostavnu, dobro postavljenu osnovu, ali na način da otvara imaginaciju i osjećaj istovremeno. A to nama Ante donosi. 

 ____________________

 

SV: Na kraju evo, što bi ti sad rekao, što je bila tvoja treća sreća u Parenzu? Vodio si puno razgovora o novim svojim radovima, knjigama i proizvodima, čitao svoje pjesme ljudima skoro svake večeri, objavio svako jutro na Instagramu nešto iz postava Liter-art-ure, održao si Neškolski sat o knjigama u parku za srednjoškolce, te na kraju i taj svima dojmljivi performans Cara, s Antom Perkovićem, u atriju porečkog Muzeja... Što si dobio zauzvrat? 

SH: Udomio sam dvadesetak Košulja na cvjetove i tri Nemoguće varijante. Razgovor s obitelji jedne profesorice književnosti iz Seattlea bio je vrlo osobit i znam da će se nastaviti. Kao i druženje s vukovarskim liječnikom i njegovom suprugom iz Sombora, a koji mi je čitao svoje pjesme o Africi gdje je odrastao, no što je bio tek uvod u čudesnu, ludu večer razmjene podudarnih iskustava. Situacija u kojoj četvero sinova, koji se dakle upravo upoznaju na Poetry readingu Liter_art_ure, sada već svi u dobi djedova, dolaze do spoznaje ne samo da im osobno iskustvo neodrastanja s biološkim ocem nije jedinstveno, nego da ga dijele baš sva četvorica... Pa draga djevojka u dućanu preko puta galerije, koja se sjeća moje playliste otprije sedam godina kad je bila još djevojčica, a sve su joj pjesme bile najljepše i sve ih je poslije tražila i našla, sve osim jedne, ženskog vokala s ploče Pietra Gorija koju nalazimo sada. Pa stalni uleti horde djece na čelu s Ivanom bubnjarom i slatkom Eulalijom koja kaže da je mogu zvati Ema ako mi je dugačko. Razgovori s Davorom Sanvincentijem o ljubavi i o ljubavi. Đanino Božić u majici s natpisom Jože Veli je liber bil. Alem Korkut s kiparske radionice sa studentima u Vrsaru. Anica Vlašić sa sinom Sanjinom, bubnjarom post-post-punk benda DDR. Silvio, krupni kipar anarhist, miks Kekeca i Bednjanca. Lorik, mladi dizajner, i njegova lijepa djevojka iz Praga. Gaetano, kustos arheolog s kojim je divota pričati. Pjesnici Milohanić i Bogunović i razmjena posveta na novim našim uvezima. Susret s gospođom odraslom u Moskvi pedesetih godina, koja sada sa svojih osamdeset dolazi u galeriju biciklom, upoznati me s epizodama iz svojih poznanstava s Vojnovičem i Čukovskim, kojega je kao djevojčica i fotografirala. I koja mi kaže da trideset i šest godina u Poreču ni s kim nije pričala o tome, o njima svima, o Babelju, Oleši, Cvetajevoj, Pasternaku... Pa naš vrhunski prevoditelj Shakespearea i Dantea kojega gledam iz profila dok na zidu čita moju pjesmu Johnu, napisanu na engleskom, i razgovori s njime potom o Tonku i vožnji njihovoj vlakom iz Splita kad su imali devetnaest. Dea, dizajnerica čiji pas se zove Drago, povratnica iz Milana koja mi iskreno čestita na izvedbi u Lapidariumu i kaže da je upravo saznala da je njena mama moja obožavateljica i da će sutra doći zajedno u Galeriju, pa slijedom razmjena knjiga i riječi idući dan dobijem i proslijeđenu poruku iz 2015. kojom se toj mami javlja prijateljica s moje izložbe u Forumu: ‘Ljudi moji, čovjek je vanzemaljac, predivan. Svaka riječ, svaka slika pogađa u sridu. Svijetu treba Habjana, stotine njih. Kad bi se ljudi mogli fotokopirati, ja bih njega printala sve dok igdje ima još kap tonera.’ Nije mi neugodno ovo prepisati, proslijedio sam i svojoj djeci, jednostavno zahvalan. Pa ta uska kamena ulica s imenom mučenika i u njoj taj crni poštanski kaslić s prezimenom Breccia točno u trenutku kad razmišljam što dopisati uz objavu kadra u kojemu nacrtani, izmišljeni Ezra i Mort pričaju o crvenom vatrogasnom autu, sjajnom od zbilje. Pa taj muzejski reljef s mojom kapom iz 15. stoljeća. Pa veseli posjet triju prijateljica, umjetnica iz Beča i večera potom s njima u Cardu. Ivan s Korčule i nasmijane priče ispred dućana pčelinjih kremica. Velibor iz Koze i njegovo tješenje što sam otisnuo majice koje mi ne trebaju. Klasja i Petar vitki i lijepi u nedjeljno jutro s crtom morskog horizonta. Ante koji svemu daje najbolju dimenziju. Martina i Jean u dvoru kuće u Funtani prvi i posljednji put. Sonja i Rade, najveći prijatelji Golog Cara, u smišljanju plana kada nas ugostiti. I njihova Ivana noć uoči putovanja svojim kombijem na plantaže francuskog juga. Bračni par iz Liverpoola; kao da smo odrasli zajedno. Bračni par iz porečke ulice Osmog marta i njihov poziv u posjetu; prekrasan interijer u kojemu bi, kažu, voljeli na zidovima imati nešto moje... Eto, ljudi dragi, o lijepome imam i dalje što misliti. Hvala vam na tome svima. A sad laku noć.

U polumraku gotičke palače Zuccato, na fotografiji je prizor s kupališta. Dvije djevojčice, blizanke reklo bi se, snimljene s leđa, s više etaže gledaju dolje, dječake u kanuima. 

“Ko zna šta ćemo bit u drugom životu...”

“Isto žirafe.”