(uz Košulju na cvjetove i pjesme na struju Stanislava Habjana)
Kad god sam gledao Stanislava kako se kreće među eksponatima, kako postavlja plakate i fotografije, kako dodaje natpise i didaskalije, kako premeće knjige i publikacije (a nisam, nažalost, slušao njegove glazbene vibracije) svaki put mi se učinilo da stupa u dodir s neživom materijom kako bi je izazvao da ona progovori. Njegove izložbe i izlagački štandovi uvijek su bili manifestacije na kojima su papiri i kartoni, boje i znakovi zadobijali svojstva žive međusobne interakcije. Znali smo da Habjan priređuje i prerađuje, da slaže i piše, da sudjeluje i surađuje, ali kao da je njegovo autorstvo uvijek bilo pomalo u drugom planu, iza oblika koje je stvarao, iza predmeta kojima se bavio, iza ambijenata koje je nadahnjivao.
Kad danas čitam cikluse i stihove koje je okupio u najnovijoj etapi svojega djelovanja čini mi se da su se ovom zgodom odazvale sve stvari iz njegovih ranijih preokupacija i zanimacija, da je Stanislav našao način da iz same tvari izvuče neophodne ritmove i zavodljive rime. Ako je ranije svoju imaginaciju rasipao na više strana i u raznim medijima, u njegovim stihovima sada svi ti drugi iskoraci i odjeljci ponovo pristižu da se u riječima otjelove i ozvuče, a i alter ego, Jan Halubjan s kapom u obliku krijeste, svakako će mu rado priskočiti i dodati ono što je nekoć dijelio s Kropilakom. Svoju je poziciju, uostalom, sam odredio oholoskromnimn statusom Anarhomonarha, jer je doista nesputani vladar u vlastitom prostoru, u zemlji koja može biti Orfanija ili Dalmaland, na svoj način i Drljanda, ali svakako negdje u blizini Stare Novalje (ne izbjegavajući stare nevolje), na malom odmaku od trešnjevačkih ulica, Nove ceste i Brozove.
Jer Stanislav je Habjan sačuvao srce djeteta i žar zaljubljenoga čovjeka (ali ne i zagubljenoga u zbrci vremena i pustoši pretencioznosti), održao je čežnje i sjećanja iz mladih dana, poželio je još jednom posvjedočiti do čega mu je stalo i što ga određuje onim što jest. Nećemo stoga kazati kako je, uz ostalo, i pjesnik, nego sasvim suprotno: kako je u duši i u biti pjesnik, pa se kao takav može pozabaviti i drugim sredstvima, poigrati i inim tehnikama, a riječi će ionako nadoći (ako požele!).
Slobodu kojom se Habjan kreće spletovima i meandrima govora zahvaljuje svojoj nebrizi za generacijske ili trendovske orijentire, pa i neobaziranju za kriterije "visokoga" ili "niskog" izraza. S gotovo podjednakom neposrednošću poziva se na iskustva relevantne tradicije kao i na odjeke pučke, popularne kancone, jednako se opravdano poziva na Kafku, Mallarmea i Pasternaka kao i na Dragu Mlinarca i Bo Diddleya. Isto se tako ne libi koristiti konvencionalne strofe i uhodane lirske modele, a potom se prepustiti kolokvijalnom, dijalektalnom, šatrovačkom, mangupskom kazivanju s brojim inojezičnim interpolacijama, da ne govorimo o pisanju na kozmopolitskoj engleštini (koja služi kao suvremena lingua franca.)
Zadivljujuća je jednostavnost ponekih njegovih rješenja, djelatna je izravnost kojom prenosi svoje osjećaje i doživljaje bliskosti s drugima. Neslučajno su to dijelom tekstovi pisani za glazbenu izvedbu, a čvršća strofna organizacija i paralelizmi i inverzije redovito dobro dolaze u građenju poante. Može nam se učiniti da su neka rješenja šlagerska, ali ćemo brzo uvidjeti kako su pritom također autoironična, pa utoliko legitimno šansonijerska. Dobar je primjer referencijalno oslanjanje na bitlsovsku "Žutu podmornicu", da bi se na kraju "Yellow submarine" pretvorilo u domaći nam mili "mali motorin".
Bogati raspon, "široki spektar" Habjanova pjesništva ide od djetinjstva do zrele dobi, od automobila do tramvaja, od mora do kopna i od Zemlje do Mjeseca (pritom Sunce - o sole mio - zauzima središnji položaj). Motivski, tematski, faktički nikad ne izlazimo izvan intimnih, introspektivnih koordinata protagonista raspetoga između potrebe da sanja život i volje da živi san. U amblematičnoj kompoziciji "Song to The Beatles" dobili smo seriju katrena u kojima su taksativno nanizani brojni slučajevi četverostrane ili četveročlane organizacije, uspostavljeni kvarteti i kvadrifore komplementarne sređenosti mikro i makrouniverzuma. Mislim da je u nekoliko katrena Habjan najsažetije i najcjelovitije sabio svoje verbalne i mentalne sastojke, pa sa zadovoljstvom navodim par primjera u kojima je običnost povoda iznevjerena neobičnošću rješenja: "ajme, kaže ona, jao! / glasom djeve nevine / ti to mene znači tješiš / što nemam ušteđevine" ili pak: "kako pjesma sama diše / kao cesta poslije kiše / kao tijelo koje voliš / uzbuditi još i više".
Ali možda još i više iznenadila me parafraza ili paradoksalna replika jednoga glasovitog mjesta iz Marxa: "Ni budućnost / Se ne ponavlja / Osim / Kao farsa". Dakle, dok nam je otac dijalektičkog marksizma tumačio kako se prošlost troši i relativizira imitacijama i repliciranjem, naš se suvremeni pjesnik bavi recikliranjem koje razjeda i razdoblja u koja još nismo kročili. To je ona već spominjana sloboda kretanja naprijed i natrag, kombiniranje tradicije i inovacije, pa smijemo zaključiti kako Stanislav Habjan u svojem pjesništvu dograđuje slamnigrarije i razgrađuje arsenzacije da bi potom, s onu stranu ogledala, otkrio šansu vlastitog prepoznavanja i davanja.
- Tonko Maroević, lipanj 2020.