Skale do Sunca na Trgu Poljana

Bernarda Lukač / Florence Hartmann: Razgovor sa Stanislavom Habjanom za She-newsletter 2

kolovoz 2020.

 

Sa Stanislavom Habjanom, piscem, dizajnerom, umjetnikom, može se razgovarati o puno toga. Koja god bila, tema obično posluži kao povod za oblikovanje dijaloškog prostora u kojemu sve što znamo i ne znamo najednom postaje povezano i jednako važno, živo i postojeće, u kojemu sve diše, govori ili pjeva. Očuđenje zbilje (ili njeno pravo prepoznavanje) nešto je čime se umjetnost oduvijek bavi, a po svemu onome što je kao autor u više od trideset godina svoga djelovanja ostvario i čime i dalje osvaja 'nova kopna', Stanislav umnogome odgovara predodžbi totalnog umjetnika, čovjeka koji, premda se bavi fikcijom i služi maštom, ništa ne izmišlja, nego jednostavno svojim radom i ponašanjem predstavlja upravo ono o čemu piše ili pjeva, u što vjeruje i što oblikuje. U aktualnoj profesionalnoj, dizajnerskoj epizodi on je i autor grafičkog koncepta Air Mail Twins, predstavljenog nedavno u Šibeniku, u sklopu arhitektonskog projekta novog Trga Poljana, vizualnog rješenja koje je na prvi pogled apsurdno (dvije identične, crvenoplave žirafe u razgovoru), ali koje na neki tajnovit način djeluje i privlači, te ne bi čudilo da te 'endemske' žirafe postanu i novi šibenski brend. Povod ovome razgovoru nastup je Orkestra Skala do Sunca, grupe umjetnika koje je Stanislav član, a koja je točno u podne, dan poslije 'vele fešte' otvorenja Trga, izvela set svojih 'Pjesama za novu Poljanu', program pripremljen upravo za Šibenik.   

 

B. Lukač: Vaš je podnevni nastup na šibenskom Trgu Poljana 28. lipnja vidjelo nažalost malo ljudi. Dijelom zbog odmaranja nakon noćnog vatrometa i proslave otvorenja novog izdanja šibenskog trga večer prije, dijelom i zbog neoglašavanja javnih okupljanja na kojega su u organizaciji u zadnji čas bili upućeni...

Sve ste rekli. No, usprkos zbilja velikoj vrućini, slučajni su prolaznici zastali, sjeli i svjedočili našoj podnevnoj tort/uri. Stoga nam je taj pljesak na kraju bio još draži. I bio je obostran, upravo zato. 

B. Lukač: Koncert ste otvorili predstavljanjem svog grafičkog dizajna posvećenog Šibeniku, s napomenom da je to dar na korištenje "ako se svidi." A uz izvedbu te likovnosti išla je i pjesma She/benik loves you... Takav pristup nije baš uobičajen.

Moguće. Ali mi smo ipak Orkestar Skala do Sunca i razmišljamo okomito više nego vodoravno, pri čemu i zaslijepljenost u kreaciji zna dobro doći. Došli smo u goste starom gradu, pozvani nastupiti kao prvi umjetnici na novoj sceni u Amfiteatru majčinih dušica i najmanje što možemo je donijeti dar. Stvar dobrog odgoja, ako ništa drugo.

B. Lukač: Jedna od vaših pjesama bila je najavljena kao Nova himna Dalmacije, a tekst joj je objavljen i u prvom broju SHE, novog newslettera Trga Poljana. Koliko takva pretenzija može biti ozbiljna? 

Ako smo je došli prvi puta izvesti u gradu Vice Vukova, Arsena Dedića i Miše Kovača, znači da i nismo sasvim neozbiljni, ali srećom ni ozbiljni. Pjesma je općenito ješka na vjetru, ne znamo nikad čije će uho taknuti, neovisna je bez obzira što joj namijenili. Tekst te pjesme govori za sebe i o sebi dovoljno, a napisan je na izvrsnu temu našeg gitarista Ante Perkovića. To je pjesma koju je gušt svirati jer je puna radosti, a govori o zaljubljenosti koja se može dogoditi u trenutku, sutra ujutro, i koja odmah mijenja ali baš sve. Naslov pjesme ustvari glasi Zbog tebe postajem netko drugi. Osobito nas veseli da je pjesnik Miroslav Mićanović na književnoj radionici u Šibeniku koji dan kasnije čitao polaznicima tu pjesmu i govorio im o njoj. To nije mali kompliment. 

F. Hartmann: Svijet nije postao samo reality show, nego je čini se ostao samo show, samo iluzija, zbog opće relativizacije istine i zbilje. Kako to, po vašem iskustvu, utječe na umjetničko stvaralaštvo? Može li umjetnost osloboditi emocije u ljudima i doprinjeti da slobodno misle u vrijeme kada spin doktori vladaju našim emocionalnim životima i kada svuda, pa i u demokraciji, prevladaju pačji govori, ubojstvo ili nepoštovanje istine, koja više nije ovisna o činjenicama nego kako kome odgovara? 

Ta sudbina istine ustvari nije istina. Fenomen legalnog laganja samo je nagradnja filozofije vrednovanja novcem. S efikasnošću strategije doslovno izokrenute istine mi smo se ovdje susreli još prije trideset godina, s mašinerijom pripreme rata od naših susjeda. Tako da stvari vjerojatno ne slute na dobro. Ali, s druge strane, i nasuprot tome, nova ili mlada umjetnost, koliko uspijevam pratiti, nikada nije bila ovako slobodna i svoja. Hrvatska književnost u ovom trenutku ima bar deset spisateljica i pjesnikinja koje pripadaju svjetskom vrhu, i to je istinski fenomen, ne znam čemu ga zahvaljujemo, ali na tako nečemu vrijedilo bi graditi identitet. U Zagrebu danas postoji mlada glazbena scena, a mogu reći i plesna, čudesno raznovrsna, puna jakih autorskih osobnosti neopterećenih trendovima ili karijerama, mislim da se ni scena osamdesetih ne može s time mjeriti. Da je album Mary May izašao prošle godine na tzv svjetskom tržištu bio bi sada planetarna činjenica. Ovako je još uvijek naša ekskluziva, što je možda i ljepše, premda ne propuštam priliku, evo…

B. Lukač: Najavili ste na početku izvedbe svoj Orkestar kao ljetnu inkarnaciju benda Car je gol koji je razmjerno nova atrakcija na zagrebačkoj sceni, grupa koja okuplja renomirane glazbenike i umjetnike iz drugih sastava i medija. Uz Antu Perkovića i vas, Orkestar su u Šibeniku činili pjevačica i violinistica Mary May, glumac i glazbenik Sreten Mokrović te mladi basist i skladatelj Jack De Shaw, što je autorsko ime Jakše Perkovića. 

Naše gradsko ime Car je gol po ljeti gubi dio smisla, jer svi smo ljeti goli i bosi, svi smo car i svi smo cvrčak, dok zimi stvari postaju složenije. No važnije od toga jest to da smo ljeti mi kao grupa reprezenti gradilišta Skala do Sunca, jednog velikog prijateljskog projekta s hepicentrom u Staroj Novalji na Pagu. Tamo smo prošlog ljeta prvi put zajedno svirnuli i vidite kud nas vodi. Sad smo Mešćarani bez obzira odakle se skupili i gdje nastupamo.

B. Lukač: Nalazim podatak da ste u prvih devet mjeseci postojanja grupe ostvarili sedam 'javnih ukazanja', kako volite nazivati svoje nastupe na neočekivanim mjestima i u neočekivanim prilikama. Svoje dvije pjesme za prvi singl promovirali ste u tramvaju...

Da, ovaj nastup u Šibeniku bio nam je sedmi, ili pak osmi, brojimo li u nastupe i javnu probu pred umjetnicima i prijateljima u zagrebačkim Atelierima Žitnjak. Mi moramo već jednom odlučiti hoćemo li taj slučaj na Žitnjaku pridružiti nastupima ili ćemo sve nastupe nazivati javnim probama, što je također istinito. Za naš format izvedbe, a to su obično tri ili četiri nove pjesme s nekom uvodnom točkom i eventualno bisom, dovoljne su nam objektivno tri probe u kompletnom sastavu, a kako se to još nikad nije dogodilo, nastup nam bude ta druga ili treća proba. Ispada sada da ta mjera neizvjesnosti i improvizacije pridonosi uzbuđenju i sreći kad se izvedba ipak dogodi i djeluje upravo tako kako djeluje, pa mislim da ćemo ostati pri tom konceptu. Barem dok ne objavimo prvi album tih snimljenih proba, koji bi se mogao zvati Life is a Rehearsal. Što je ujedno i naslov jedine naše pjesme koja nije na hrvatskom, malo je dakle izvan koncepta pa je zato izvodimo samo na probi probe - da kažem slijedom rečenog.

F. Hartmann : Kako umjetnost može preživjeti u kontekstu iluzije, dozvolimo li definirati umjetnost kao medij koji iluzijom nastoji razotkriti stvarnost? Prije toga Vas trebam upitati slažete li se uopće s tom potencijalnom definicijom umjetnosti. 

Famozno pitanje Was ist Kunst ;). Jednom sam, ili dvaput, kao detalj u sklopu izložbe, iskoristio jedan nađeni predmet – a to je bio željezni otirač za blatne cipele, koji se nekada znao vidjeti ugrađen u tlo pored ulaza u gradske kuće – za svoj pokušaj odgovora. Budući da me u svojoj simetriji podsjetio na tijelo malog psa, terijera recimo, kojemu su vrat i rep iste veličine – docrtao sam mu jednom linijom, na zidu uz koji sam ga prislonio, profil glave. Uz to sam, kao potpis, napisao Pas ist Kunst. Taj odgovor možda funkcionira samo na hrvatskom kad se parafrazom veže na njemački (sama ideja dakle opet iz jezika) ali već recimo znajući za zapis doktora Kafke, takvo osobno iskustvo postaje potvrđeno. Mislim na rečenicu u kojoj Franz kaže doslovno: “Svo znanje, sveukupnost svih pitanja i odgovora, sadržano je u psu.“ 

Ja vjerujem da je opstanak umjetnosti jednako upitan ili neupitan u kontekstu trenutne opće iluzije kao i u bilo kojem drugom, ranijem ili kasnijem. Dok god su nam misli i ruke bar malo slobodni, dok je imalo nade u dušama, tih cvjetova će biti. Oni su odgovor na udisaj, sunce i kišu, na samo postojanje. Da dohvati istinu i iskaže je, umjetnost koristi besramno i drsko baš sve, a iluzija je samo jedno sredstvo. No ona sama nije nimalo iluzija, nego je najstvarniji dokaz našeg postojanja. Guernica ili Tatlinov toranj ili opusi Shakespearea ili Beatlesa ili Wislawe Symborske više govore o nama nego politička povijest svijeta. Jedna kazališna predstava kao što je bio Hamper Renea Medvešeka ili jedna dvominutna folk pjesmica Mississippi John Hurta proslijeđuje naš trag točnije od svih povijesnih ili ekonomskih studija. A za tu nadu u duši, umjetnosti neophodnu, nije lako reći što je to tako stalno i usprkos svemu obnavlja i pronosi, je li to takozvani narod koji je danas potpuno apstraktna kategorija, ili čovjek jedan sam, ili je zbilja na svojim nogama raznose golubice. Camus je recimo mislio da je ona stalno podržana od milijuna usamljenih, onih čiji trud svakog dana niječe postojanje i najsurovijeg privida povijesti, da bi na trenutak bljesnula Istina, ona koju svatko crpi za sebe i za sve, na svojim patnjama i radostima. A ja Camusu vjerujem. I koristim poštanski štambilj Par pigeon. 

F. Hartmann : Jezik zauzima središnje mjesto u vašem stvaralaštvu (proza, pjesme, dizajn). Riječi mogu biti i ubitačno oružje kao što se pokazalo u bivšoj Jugoslaviji. Vi u riječima vidite sredstvo za hrabrost. Je li hrvatski jezik prepreka ili most kada nastupate izvan Hrvatske?

Da nije pandemije, imali bismo nastup u Montpellieru u proljeće, u sklopu predstavljanja hrvatske kulture u Francuskoj. Ono što je napisano za taj performans, a to je dijaloška pjesma Mladost i Smrt, bilo bi izvedeno na engleskom, koji i nije više strani jezik nigdje. I u Hrvatskoj većina mladih autora koristi engleski u glazbi, dijelom zbog vidljivosti na širem planu, ali i zato što je već u djetinjstvu prirodno usvojen kao medij u kojemu se događa takva komunikacija. Meni osobno to nije više toliko zanimljivo, premda sam također odrastao na kulturi pjesama na engleskom. Hrvatski jezik je moj identitet, on me čini i određuje najmanje jednako kao i spol, geni ili protestni mladenački ispis iz Osme gimnazije, u ovom životu to je moj instrument. To sam shvatio još sa trideset u Americi i vratio mu se, unatoč tada planiranom. I sada, pišući ove 'pjesme na struju' koje izvodi ovaj izmaštani orkestar, uživam u njemu više no ikad prije, jer to je čista igra upravo s jezikom, često oslobođena i od mene samog. Pjesma na engleskom može mi se dogoditi kad se obraća nekome konkretno, kao recimo Johnu Lennonu u spomenutoj pjesmi Life is a Rehearsal.

B. Lukač: U sklopu vašeg literarno-scensko-glazbenog projekta s vama putuje i scenografija, a postoji i izložba kao mogući sastavni dio paket-angažmana. 

Da, svaka se izvedba kroji prema mjestu, vremenu i mogućnostima, našim i produkcijskim. Likovnost, poezija, dizajn, ples, kabaret, sve to priča i pjeva ako se ima i hoće nešto reći. Takvu jednu složeniju varijantu pripremamo sada za nastup u Novigradu, istarskom, u sklopu Festivala Arterija, 21. kolovoza. Dođite!

B. Lukač: Možemo li u Šibeniku očekivati novo ukazanje Orkestra Skala do Sunca - ili dakle benda Car je gol - u preostala tri godišnja doba?

Ako nas se pozove, naravno. Kako kaže završni stih jedne naše pjesme - Sam tu zbog tog.

B. Lukač: Ako se za okvir dodan ovom razgovoru dotaknemo šibenskih žirafa, što biste o tom svom rješenju rekli - građanima Šibenika, na primjer?

Možda upravo to što sam uklopio u prvi She-newsletter. Prva zadanost bila je da je toponim Poljana, kao mjesto dizajnerske zadaće povjerene mi od arhitektice Ivane Tutek, utkan već odavno u sjećanja građana, da je taj trg bio scena mnogih djetinjstava, prijateljstava, ljubavi. Dakle kao da staneš na kazališnu pozornicu na kojoj trenutno nema nikoga i ničega, ali je u zraku tisuću lica, dodira, igre, osjećaja, smijeha, ludila, sve te ljepote po kojoj pamtimo život, osobito mladost. Drugo, automatski uključeno, bilo je to da se rješenje ne smije vezati ni uz kakav sentiment ili nostalgiju, nego mora otvoriti situaciju za nove razgovore i odnose, neku novu mladost, ali i za sva druga doba koja sada žive ljudi koji će tu dolaziti. Kad sam se prvi puta ogledao i vidio što okružuje trg, vidio sam veliku impresivnu staklenu plohu punu knjiga, potom jednu stariju zgradu u kojoj je kazalište, te kao treći orjentir crkveni zvonik – bilo je jasno da je prostor određen upravo umjetnošću i duhovnošću, a ta je činjenica sama po sebi oslobađajuća, meni svakako ohrabrujuća. I jedino što sam tada pitao arhitekticu, a koja mi je pri promišljanju dala potpunu slobodu, bilo je – na što da se prvo vežem? Otkuda da krenem misliti na nivou motiva, je li to sama riječ – Poljana, što može biti dovoljno, ili postoji još nešto drugo?

Ivana je odgovorila: uzmi visinu. Cijela je stvar okomita, to je konstrukcija podzemne garaže koja uranja u tlo skroz do početka nadmorske visine, dakle oko 13 metara i koja odande izlazi na svjetlo dana. Tri točke na kojima će biti taj dizajn, ta slika, upravo su spojevi podzemlja s površinom, i još više od nje, s velikim komadom neba koji se nad tom površinom vidi i koji je određuje. To je bilo dovoljno. Tu mi se kraticom ukazala najviša životinja svijeta, biće za koje u literaturi postoji teza da stoji na međi jave i sna, izmišljenog i stvarnog, u svojoj je pojavi fascinantna jer je nadrealna. Pred njom živom se ostaje bez riječi, ona je i spoj s prethistorijskim, jer je ogromna, a s obzirom na dizajn i nevjerojatno moderna, efektna I hrabra u svojoj estetici.

I to je u konačnici dovelo do koncepta Air Mail Twins, dijaloškog para žirafa u bojama grada, ali i zračne pošte, para koji misli i komentira, koji sugerira poetski ili intimistički razgovor, nudeći uvid u svjetonazor i iskustvo. Te žirafe nisu dakle neka distancirana umjetnost, one su tu da se svakodnevno druže, i da i u drugim budućim aplikacijama budu bliske i domaće, dvije normalne šibenske žirafe koje vole humor i kojima je sve što kažu vezano uz potrebu da zabave i razvesele.