Meni je to magija i ne skrivam da sam začaran

Dina Kamber: Razgovor sa Stanislavom Habjanom

 

Kao završni čin izložbe/događanja Car je gol u Laubi donosimo razgovor s autorom -  dizajnerom, umjetnikom i piscem čije djelovanje, započeto još osamdesetih godina prošlog stoljeća kultnom zbirkom kratkih priča Nemoguća varijanta te prvim izložbama i otiscima Greiner i Kropilak Mailart Officea, prati osobita aura. Otpor racionalnoj kategorizaciji, stalno izmicanje mogućnosti valorizacije u bilo kojem od izražajnih medija, zamućivanje granica između rada i ponašanja, fikcije i zbilje, prošlosti i budućnosti, te izvornost i dosljednost poetike lakog sna i neutaživog prožimanja ipak su s vremenom rezultirali i strukovnim nagradama (za književnost, za grafički dizajn i za autorske projekte), kao i prepoznavanjem publike (Dijalozi iz 2015. najposjećenija su izložba u povijesti zagrebačke Galerije Forum). 

Treba li locirati ishodište Habjanova stvaranja, to je ipak pisanje. Tekst je to što se ostvaruje kroz različite oblike i medije, što vidljivo ili nevidljivo dozira i lebdi u poziciji između intimističkog obraćanja i formalne neuhvatljivosti, ozbiljnosti i igre, duhovitosti i duhovnosti… Taj se sklop izloženog i skrivenog, započetog i završenog, ili tek obećanog, naviještenog…u pravilu pokazuje djelotvornim – iz susreta s radovima ili ambijentima Stanislava Habjana izlazi se dirnut i malo zatečen, kao poslije posjete vlastitoj, zaboravljenoj ili negdje zatomljenoj, prirodi. Nije li to upravo ono što nam umjetnost u svom osnovnom poslanju može i treba činiti?

Ono što se isprva događalo u pismima i pričama, u kolažima i foto-stripovima, na plakatima i grafitima, potom na izložbama i akcijama, u performansima i u grafičkom dizajnu, u posljednje se vrijeme događa i u okviru glazbenog sastava Car je gol. 

Povoda za razgovor sa Stanislavom kao da nikad nije bilo više. 

 

U Jutarnjem listu, dan prije početka izložbe u Laubi, objavljen je vaš portret u rubrici fotografa Ivana Posavca s podnaslovom Ako je on hrabro odlučio postati frontmen jednog benda, možda takvo što mogu i ja? Kako je došlo do ideje za iskorak u takav jedan scensko-glazbeni projekt, kao što je Car je gol?

Goli je car izronio iz teksta, iz svakodnevnog obraćanja bliskim osobama, a koje često i doslovno crta moju radnu biografiju i otvara prostore za koje nisam znao ni vjerovao da su mogući. Nešto što sam kao apsurd izrekao u pismu, nekako se uhvatilo i zaživjelo, prvo paralelno s tekstom, a potom se osovilo i krenulo dalje samo. To je možda i najkonkretnija, najčitkija materijalizacija nečega što me prati od mladosti i s čime sam uvijek, u svim izmaštanim i stvarnim kombinacijama, bio u nekom ogledu, a sada kao da se rascvalo u načinu na koji je ova grupa stvorena i kako postoji i radi. Taj dokumentirani, prozni uvod u to, Car je gol kao knjiga, bit će objavljen u proljeće. Tako da moja hrabrost koju u tom tekstu-komplimentu u Jutarnjem spominje Pavica Knezović-Belan proizlazi prirodno iz želje za podjelom tog čuda. Ja sam toliko siguran u kreativnu snagu te grupe da mi na sceni više nije potrebna čak ni kapa. Na probama, kad iz ničega napravimo pjesmu, a uvijek se točno osjeti kad je ona tu, to je takva milina da ne znam jesam li je ikada prije takvu osjetio u bilo kojem od svojih tzv. kreativnih procesa ili suradnji. Meni je to magija i ne skrivam da sam začaran. Naravno, to sam i zato jer volim to biti.

Jeste li ikad ranije pomislili da bi se vaš i inače širok opus, koji uključuje književnost, likovnu umjetnost i dizajn, mogao proširiti i u područje glazbe?

Ikad je malo neuhvatljiv pojam. :) Beyond the horizon možda i jesam, ali otkad nešto objavljujem, a tome je već skoro pol stoljeća, ne, nisam očekivao. Barem ako glazbu vidimo kao zasebnu umjetnost ili čak njenu krunu, za što ima osnove. No meni je glazba uvijek stizala s riječima, ja sam odrastao na kulturi pjesme, pri čemu mi je tekst bio i ostao most do glazbe, a ona opet njegov sastavni dio. Mislim da je forma uglazbljenog teksta jedan specifičan umjetnički izraz, ako je se tako osjeća i koristi, naravno. Njeno područje nije samo preklopljeni rubni dio književnosti i glazbe. Mi se danas kao osobe prepoznajemo i nalazimo kroz bezbrojne nijanse i oblike pjesama koje su nas formirale od djetinjstva, kao i novih koje nas danas uzbude i nose. Nama se u bendu dogodilo, prije godinu i pol dana, da smo si u istom trenutku međusobno poslali istu stvar - tada novu pjesmu Beautiful Stranger Kevina Morbyja. Od milijun mogućih pjesama jedna je nepoznata u istim sekundama razmijenjena kao nešto naše. Ona situacija iz mladosti dakle, kad je ploča koju nosiš pod rukom tvoj primarni identitet - ona si ti, a ne ti koji je nosiš - to se nastavlja i danas. To je možda jednostavno samo ljubav, divljenje, zahvalnost, uzbuđenje, sve to zajedno što moraš odmah proslijediti onima koje voliš, ali to nije samo jer to nas vrlo precizno određuje. Taj zavodljivi jezgroviti izraz kojim u par minuta možeš izreći ali baš sve, a osjetiti još i više, vjerojatno je najvažnija umjetnička forma našeg doba, učinkovitija i od filma i od književnosti - ako prihvatimo, a ja prihvaćam, da je umjetnost važna i svrhovita u odrastanju i u životu. Jer ta kratka forma zahvaća šire i sveobuhvatnije od drugih, uhvati nas najranije, prati nas skroz, te ispraća i na samom kraju - usliše li nam posljednju želju da se nešto otpjeva, naravno. Jedna od pjesama Golog cara, Nemaš kraj, napravljena je upravo za tu i slične prilike.

Vi se dakle ni sada ne bavite glazbom, nego 'uglazbljenim tekstom'. I vaša nova knjiga, Košulja na cvjetove i pjesme na struju, čijim je predstavljanjem i započela izložba u Laubi, nosi podnaslov tekstovi za pjevanje. 

Da, s time da tekst češće nastaje na osnovu glazbe nego obratno. Volim se nasloniti na ritam ili melodiju, usvojiti neku metriku, to me oslobađa više nego sputava. Krasne mi teme svoje gitarističke zna poslati Ante Perković, moj genijalni novi prijatelj kojeg znam cijeli život, pa prohodam s njima u ušima oko jarunskog jezera. A i te neke arije koje me oduvijek prate sada kao da traže moju verziju teksta, neki odgovor ili zahvalu. Najveći je dio te knjige nastao upravo tako, u dijalogu s ljudima i pjesmama koje mi znače. Samo nebu mogu zahvaliti to što su osobe s kojima sada dijelim tu bajku od benda iznimni ljudi i autori, pa si možemo dozvoliti da za svaki javni nastup, a bilo ih je do sada deset, napravimo tri ili četiri nove pjesme. Imamo materijal za dva albuma, čeka se samo zgodna prilika. Volio bih iduće ljeto proći gradom s našom pločom pod rukom.

Tjednom u Laubi, već i samim naslovom, a i sadržajem izložbe, obilježili ste prvu godišnjicu projekta Car je gol. Prvi put je predstavljen u Galeriji Greta, u listopadu 2019., pa na Festivalu prvih i u Vine baru Karijole, a svoj prvi singl promovirali ste u tramvaju broj 17, izvodeći Song to The Beatles i Sedam tramvaja čitavi jedan krug... Nakon proljetnog mini-koncerta u HDD-u, nastupa u Šibeniku na otvorenju novog gradskog trga i zadnje na Festivalu vizualnih umjetnosti Arterija u Novigradu, možemo li sada na neki način i službeno reći da ste, uz sve uloge koje ste živjeli i živite kao autor ili lik, postali i frontmenom jednog pravog benda? 

Možemo, bend jest pravi, s time da tom frontmanu ostavimo navodnike, za slučaj da se zaboravi smisao našeg imena. Moj raspon glasa i kontrola tonaliteta prokazuju me skoro u svakom trenutku i jasno je da će prije i kasnije neko bistro dijete pokazati prstom na mene i izreći glasno to što me ide. Srećom me Mokrijev krasni bariton oslobađa od pjevanja glavnih muških dionica, a tu je sada i Marko Golub. No, naša je istinska zvijezda Mary May i njen glas i pojava na pozornici čini to da nitko drugi ne može biti u fokusu, pa makar ja stavio još tri kape čudnije od moje.

 Ta visoka kapa sa spiralnim zavijutkom posljednjih je godina vaš zaštitni znak. A taj se vilenjak prvi puta ukazao čini mi se također u Laubi, godine 2012. s vašim Dućanom metafora i cjelomjesečnim boravkom u toj bajkovitoj priči-instalaciji. Jednom ste izjavili da vam je ta kapa psihološki važan rekvizit, da vas oslobađa treme pri nastupima...

Istina, tako je počelo. Kapa je došla iz slikovnice Dućan metafora, iz tog jednog uveza slika i riječi kojega smo zajedno napravili Danijel Žeželj i ja, kao neku krunu svih naših suradnji i druženja. Kako kaže jedan lijepi citat na slovenskom: vse se začne z knjigami. A čini se da sve i završi u njima. Jedan drugi citat kaže naime da je najsretnija sudbina ovog svijeta završiti u knjizi. I to je istina. Bude li knjige, bit će i njega. 

U knjizi Košulja na cvjetove i pjesme na struju pojavljuje se Jan Halubjan kao vaš svojevrsni alter ego. U izložbu je bio uklopljen i njegov portret 'iz vašeg obiteljskog albuma'. Čovjek vam je nesumnjivo frapantno sličan. Čini mi se inspirativnim i vrlo karakterističnim za vašu poetiku ovaj stih: Možda svatko od nas ima ludog pretka koji unaprijed njegov život živi. Možete li pojasniti razloge pojave lika Jana Halubjana, nadomješta li on zbilja, kako u pogovoru knjizi kaže Tonko Maroević, ulogu Kropilaka, u kojoj ste proživjeli dobar dio mladosti?

Dragi je Tonko u te dvije kartice darovanog mi teksta na naljepši način sažeo sve bitno. Ako je on to osjetio, to sigurno tako jest. Meni je u pisanju moj lik, kao i njegov bolji ili lošiji alter, očito potreban, ne samo kao netko čijim se stvarnim postojanjem pokušava snažiti fikcija. Zbilja mi se čini da već odavno ništa ne izmišljam, život je tako fantastična pojava da se činjenice nikakvom maštom ne mogu nadmašiti. Kad sam jednom prilikom, prije šest ili sedam godina, u stanju kojega se ne volim ni sjetiti, naišao u riječkom Novom listu na naslov Halubjane, kad padneš ustani i bori se dalje, a radilo se nešto o nižerazrednom nogometnom klubu iz Viškova, shvatio sam da se moj život ipak nastavlja premda je sve izgledalo svršeno. Trebalo je samo prekrižiti jedan slog, izrezati članak i krenuti dalje. Imam otad taj refren, Diž se kad umreš, ima posla još, i volio bih s bendom snimiti himnu za taj NK Halubjan na njihovom malom igralištu podno Kastva. O Janu Halubjanu inače postoji kratka priča pod naslovom Iluzionist, koga zanima može je naći pod ovim linkom: stanislav.petikat.com_iluzionist

U pjesmi upućenoj 'novom frendu' Anti Perkoviću naišla sam na hrabar stih: Hoćemo li sanjat život ili ćemo živjet san? Ko stvoren je za to dan. Radi se očito opet o snu o bendu. Što bi za vas u stvari bilo ostvarenje toga sna? Slava, materijalna korist ili nešto treće?

Slava, naravno. :) Ali u granicama, da mi ne narastu dugi nos i repovi. Srećom mi okolnosti tu idu na ruku, odavno ne dižem glavu izvan svog dvorišta, obitelji i prijatelja. A oni me svi predobro poznaju, pa mogu biti miran. Ali da odgovorim ozbiljnije, svaki je način da proslijedi svoju poruku autoru beskrajno važan. Forma pjesme, koja je prvenstveno igra s jezikom, oslobodila me i od mene samog, omogućila mi da iskažem stvari na novi način, da napišem neka pisma ponovo, a mnoga prvi put, da se igram slobodnije nego ikad prije. A to je neprocjenjivo. Ako se dogodi, a sve kao da ide k tome, da na neki zgodni kombi stavimo naš logo i krenemo na mali Endless Tour - ili na Europski festival malih scena u Karlowe Vary, o čemu već postoji tekst - a sve s vlastitim pjesmama koje govore ono u što vjerujemo…nije li to čudo kad se dogodi mladom čovjeku u mojoj dobi?

U tjeskobnim danima koje sada živimo vi se zbilja doimate kao sretan čovjek. Imali ste ove godine u Zagrebu dvije, mislim da mogu reći, zadivljujuće izložbe, upravo su vam izašle i dvije nove knjige, u pripremi je i reizdanje vaše prve zbirke priča, Nemoguće varijante iz 1984. kojom se, kako kaže vaš spomenuti citat, vse začelo... Radite na scenariju za film u kojemu bi svi uključeni igrali sami sebe. Ono što izlažete i objavljujete, jednako u likovnosti kao i u tekstovima, uvijek je vezano uz vaš stvarni život, prijatelje, djecu koja su sada već i sami dizajneri i autori... Ne skrivate ulogu i značaj obitelji u svom životu, naprotiv.  

Da. Imao sam i imam tu sreću i smatram je darom božjim jer ne znam kako bih si drugačije objasnio nešto što mi se jednostavno dogodilo. Možda bi uputnije bilo da držim to za sebe, ali opet nekako mislim da sva dobra iskustva i sve ono što može obodriti vjeru u život treba prosljeđivati. Kad sam bio gimnazijalac mislio sam da ne postoji sretan brak ni sretna obitelj, nisam dotad znao ni za jedan takav slučaj. Bio sam siguran da me na taj led nikad i ništa neće navući. Možda sam baš tim stavom potaknuo neku višu režiju, jer zbilja sam bio u velikoj zabludi. Drugu polovicu jabuke ipak nam nije nemoguće naći. Ja danas znam u svom bliskom okruženju za bar deset slučajeva da su ljudi sebe našli i da su u trajnoj vezi ili braku sretni. 

To je dobar uvod u predstavljanje vaše najnovije knjige Vrijeme i mi; PostApoc dijalozi, upravo objavljene u suradnji s Laubom. Knjiga je uvez tekstova pisanih i objavljivanih svakodnevno na stranicama Laube tijekom travnja i svibnja, u vrijeme prvog lockdowna. Kratki razgovori između oca i sina, vođeni u mraku, vrlo su intimni i djeluju toliko stvarno i proživljeno da vas ne moram ni pitati jesu li protagonisti vaš sin Jakov i vi… 

Predložio sam taj projekt svakodnevnih objava samo na osnovu naslova i prva dva ili tri kratka dijaloga. Nisam još znao kud bi to moglo ići i hoće li uopće ići, ideja je sva bila u tome da iz tog općeg metaforičkog mraka pokušam nečim jednostavnim dolaziti do neke vedrine i smisla, ne samo za sebe i svoje kućno čitalište. Logistika Laube bila je odlična, pratitelja je već nakon par dana bilo više od tisuću i potom sve više i veselilo me to, osobito kad su se i moji stvarni razgovori s Jakovom dok je bio klinac počeli prirodno uklapati u priču. Riznica sjećanja na njegovo djetinjstvo malo je već i nestvarna u svojoj ljepoti, i sretan sam zato da je bar mali uzorak ili odraz toga sada otisnut bijelo na crnom, i da sam neki dan mogao poslati knjižicu u Haag gdje mi sin sada studira. Hvala još jednom Tomislavu Kličku na prijedlogu da se objavi knjiga.

Ti su razgovori ipak, usudila bih se reći, drugačiji od uobičajenih između očeva i sinova. Iz njih zrači iznimno snažna ljubav i povjerenje, uz puno finog humora. Koliko je vas takav odnos izgradio kao osobu i je li utjecao i na ovaj vaš opus koji sada zbilja intenzivno živite? 

Pa lijepo ste rekli, on je mene izgradio. Ništa nas valjda toliko ne oblikuje kao iskustvo djeteta. Ono se dogodi kad nam vlastito djetinjstvo, ono najranije - ono čisto srce koje tada jesmo jer još ništa drugo nismo - već nestane davno negdje. S čudom svog djeteta vratimo se tome, imamo se pred sobom, gledamo se u oči i osjećamo božanskim – i jesmo takvi, jer tako nas te oči vide a njima moraš vjerovati više nego sebi. Sve je unaprijed oprošteno i sve se zajedno može. Kako se dogodi da to previdimo, iznevjerimo, ja zbilja ne znam. Sve što je potrebno samo je slušati i osjećati i biti tome u službi. Imam sreću da sam dva puta nosio takvu milost na dlanu. I ne bio pritom sam, naravno. 

Jedan od dizajna kojim ste predstavljali ovu izložbu na Instagramu povezuje lik pijetla s krijestom u obliku vaše kape s naslovom Vivre livre – u prijevodu Živi knjigu…  Čini se kao da kroz svoje iskustvo propisujete recept ili čitanje života kroz pisanje, umjetnost, kreaciju.

Mislite da bih mogao otvoriti ordinaciju? Rado. Imao sam u sklopu Dućana metafora mali ormarić s logotipom Apoteke Petikat. Unutra sam, istina, držao samo rakijicu. Ali one vrste koju je Bohumil Hrabal, kad bi ga uhvatila sjeta, držao pohranjenu na skrivenim mjestima u šumi kamo bi svakog jutra odlazio biciklom i vraćao se supruzi Eliški odlično raspoložen. 

Taj pijetao nam se inače pridružio ljetos u Istri, s njegovim kliktajem – posuđenim s početka pjesme Good Morning Beatlesa -  započela je naša novigradska predstavica Jože Veli je liber bil. Tom se pjevu iz tame i legende odazvao Jože i stupio na scenu onako ogroman i živ. I još je uvijek s nama, snašao se super u Zagrebu, ima dvije male kćeri i radi kao kustos u HDD-u. 

 

Još sam nešto primjetila gledajući snimke vašeg benda na You tubeu. U Šibeniku ste započeli nastup s pjesmom Shebenik loves you, uz izradu grafičkog dizajna s tom porukom. U  Novigradu ste izveli Istru moju, prekrasnu pjesmu-dijalog između Velog Jože i njegove Istre. Za Laubu ste napravili Lauba song… Zanimljiv koncept, vas zbilja vrijedi pozvati u goste.

Od nečega se mora krenuti kad se smišlja nastup, a mi zbilja volimo napraviti pjesmu. U razgovoru za šibenski portal koji nije još objavljen rekao sam da mi kao Orkestar Skala do Sunca – što je ljetno ruho Golog cara – razmišljamo okomito više nego vodoravno, pri čemu i zaslijepljenost u kreaciji zna dobro doći. Ako  smo negdje pozvani nastupiti kao umjetnici –  jer poziv na estradnu gažu teško da ćemo doživjeti – najviše što možemo je donijeti dar koji ostaje, s adresom i posvetom. Takav je pristup u likovnosti češći, ovdje se čini nov jer je riječ o pjesmi. 

Vaš opus, premda opsežan i raširen kroz nekoliko medija i desetljeća, i putem autoriziran s nekoliko različitih potpisa, čini se ipak vrlo dosljednim rukopisom. Poruka prijatelju upisana uz potpis prvog plakata mogla bi biti i današnja. Prostori za svakodnevnu komunikaciju na puno širem planu danas su neusporedivo veći, ali ni vaša energija ni vjera u ljude ne čini se manjom, štoviše... 

O dosljednosti je rano govoriti, iskušenja tek slijede. :) No da, osjećam se sada napokon dovoljno opuštenim i otvorenim, dakle i spremnim, za najrazličitije domaće zadaće. Odrastao sam toliko impresioniran umjetnošću i svojim idolima u njoj da mi je sam čin autorske objave i potpisivanja nečega bio sveti ritual, kao da se puštao brod u svemir. Slijedom toga su mi i moji heteronimi značili više od pravog imena, ta me pretenzija znala i gušiti. Vjerovao sam, možda malo i predugo, da si živ čovjek može dozvoliti previde i nedosljednosti, ali da u onome što potpisuje mora biti ispravan i jasan do svetosti. Ta smrtna ozbiljnost pristupa znala je biti neobična u kombinaciji s humorom i zajebancijom bez koje mi nikad ništa nije išlo, pa ni danas mi ne ide. No vrijeme čini svoje i mislim da je radilo za mene. Živi li dovoljno dugo fokusiran na ono što mu zbilja znači, unutar sredstava i načina koje si dozvoljava ili jednostavno ne može drugačije, čovjek se u nekom trenutku pretvori sam u svoj instrument. Ne gubi se više vrijeme na prijenos, ne prate se ogledala ni retrovizor, vjeruje se samo energiji i intuiciji i to je ustvari honorar za sve proživljene valove i dolove. Vrijedi se ne utopiti, to hoću reći. 

 U tjedan dana vašeg boravka u Laubi stalo je puno. Uz izvedbe novih pjesama benda i promocije dvije nove knjige, predstavili ste i svoj otočki projekt Skale do Sunca s gostima iz Stare Novalje, a jedna je večer bila posvećena i kultnom hrvatskom umjetniku čiji je trag značajan i u europskoj kulturi - Vladi Kristlu. Predstavili ste i njegov nikad prije na hrvatskom objavljeni dramski rukopis, Luđak ili Harelkin, u izdanju vašeg Petikata. Prava je šteta što Lauba, epidemije radi, nije svake večeri bila puna. 

Bila je to krasna večer, Kristlova. Svaka je izrečena stvar bila dojmljiva i potresna. Priča o sudbini tog nevjerojatnog rukopisa, napisanog u Zagrebu kad je Kristl imao samo 27 godina, i kojega je, s nasumično izmiješanim stranicama objavio na njemačkom kasnije u Munchenu, nastavila se i do danas. To se djelo opire čak i vlastitom postojanju, te je večeri osim nas koji smo govorili o njemu, bio pristuan možda jedan posjetitelj. Budući da se radi o autoru koji je genij, prije svega otpora, to nas nije začudilo. Kristl je toliko živ da svaki kontakt s njegovim djelom razbuđuje i ozdravljuje. A što se tiče količine publike i poklapanja našeg carskog festivala s atmosferom iz knjige Dekameron, ima i to svoje draži. Tko je god sudjelovao ili svjedočio, ima ekskluzivno iskustvo. Proživjeli smo intenzivan tjedan u savršenom ambijentu, snimljeno je dosta toga i ono što se treba proslijediti, proslijedit će se. Pismo je jasno. Las Vegas ili Lauba, it's all about Love. 

I što vam sada slijedi, koji je projekt na rasporedu, uz pisanje i aktualne objave na Instagramu koje vas, primjećujem, također vesele. Daljnje promoviranje obje knjige - pjesama i dijaloga?

Da, i deliveranca, najbolje biciklom kroz šumu. :) Kao i ljudima, i knjigama treba pomoći u samom početku da stanu na svoje noge, da odmah dođu do što više duša kojima će nešto značiti. Poslije one same nađu svoje putove - ili ne, naravno. Ali ja se nekako nadam da će se s ove dvije dogoditi kao i s onom prvom, davnom i nemogućom, da će naći svoje ljude i pripasti im na duže. I, da ne zaboravim, ta Nemoguća varijanta, u proširenom izdanju i s pogovorom Dubravke Zime, nakon 36 godina izlazi sada ponovo, početkom prosinca.

U razgovoru na predstavljanju knjige PostApoc dijalozi spomenuta je tajna veza te knjige s knjigom Zovem se Aram, Williama Saroyana, također jedne opsegom nevelike knjižice ali čija je aura specifična i čije čitateljstvo kao da je povezano nevidljivim nitima. Vaša Nemoguća varijanta doživjela je sličan ugled u okviru jezika na kojem je napisana. O čemu se tu radi, što je to nevidljivo?

Hvala Neveni Tudor na tom prizivu Arama. Nisam bio jedini kojega je ta usporedba dirnula. Istina je da se pravi poklonici te knjižice mogu međusobno nanjušiti i spomen te veze meni je najveći kompliment. Ako vas nešto u mladosti ošine, ili bilo kada u stvari, kao nešto dubinski vaše, to znači da to vaše jest. Samo što je netko prije vas to na svoj način rekao ili napisao. I to je upravo ta munja kojom nas prostrijeli umjetnost, ili rečenica jedna samo, kad nas pogodi, jer nam naglo, u sekundi, otvori ogroman prostor slobode i prepoznavanja i radosti koja ide s tim – jer mi smo tu osjetili sebe, to je dvorana naše duše, format naše osobe, a to je ozbiljna stvar. Zato je živjeti bez čitanja ili glazbe u stvari tužno. Waisted miracle. 

Pred sam kraj knjige PostApoc dijaloga odgovarate sinu na pitanje: Kako čudo zna kad je vrijeme da dođe nekog spasit? Ono uvijek stiže u zadnji čas, kako zna kad je zadnji čas? Možete li i nama za kraj reći zna li to čudo i za sve nas ovdje, vidi li nas ovakve, ustrašene i samoizolirane? Možemo li ga očekivati? 

To me opet podsjeća na dragog mi ruskog pisca Aleksandra Grina i njegov dijalog iz knjige Grimizna jedra. Razgovaraju djevojčica i mornar. Misliš li da će doći čarobnjakova lađa po mene ili ne? 

Doći će, mirno odgovori mornar. Ako ti je rečeno, znači da je istina.