Razgovor profesorice Ružice Filipović sa Stanislavom Habjanom za Cener, školski list X. gimnazije 'Ivan Supek', Zagreb

Našim ste učenicima održali neškolski sat povodom obilježavanja manifestacije "Mjesec hrvatske knjige 2014.", a potom ih proveli kroz svoju izložbu koju ste postavili u prostoru knjižnice "S. S. Kranjčević". Kako ste došli na ideju objediniti čitanje i likovni izričaj?

Svidjela mi se ideja da u ionako raznolik postav izložaka - kratkih priča, objekata, instalacija, dizajnerskih proizvoda - uklopim i jedan živi iskaz, obraćanje 'tu i sad', a opet vezano uz temu čitanja što mi i jest bio koncept i nazivnik izložbe u knjižnici. A nju je činilo dvadesetak radova, ostvarenja ideja koje su mi u posljednje dvije ili tri godine pale na pamet čitajući ono što volim čitati.

A što to volite čitati?

Volim sve ono što na stilski i sadržajno zanimljiv mi način hrabri i afirmira sliku svijeta u koju vjerujem. Priznajem da me drugo više puno i ne zanima. Pa to onda nisu, naravno, dnevne novine, nego knjige, one u kojima je uvezano neko iskustvo ljudske duše, kako se to već lijepo kaže. Čak bih rekao da, kad čitam što volim, čitam više pisce nego knjige, jer knjiga jest čarolija kad nas uzme i nosi, ali duh koji stoji iza nje, zamisao toga majstora, meni je još veća čarolija. Ne dijelim mišljenje koje se ponekad čuje da talent zapadne i manipulatore, da iza genijalnih umjetničkih djela često stoje pokvarenjaci. Barem za književnost, onu koju osjećam, mogu reći sigurno: nema šanse. A to što pitate, otkud ideja da objedinim čitanje i likovnost - upravo time se, govorimo li o spoju literarnog i vizualnog, bavim cijeli život pa mi je to i osnovna igra, skoro već i profesija. Jednom možda i postane, kao što vidite još sam vrlo mlad.

Pisac ste, oblikovatelj knjiga i nakladnik. Sve te uloge koristite i kao literarne činjenice u sklopu izložbe 'Uzmi, čitaj!'. Jedan od radova naslovljen je 'Knjige iz knjiga' i predstavlja ediciju nepostojećih knjiga u vašem grafičkom oblikovanju i u izdanju kuće Petikat čiji ste suosnivač. Kako čitati ideju knjiga koje se ne mogu pročitati?

To je vrlo otvoreno i ovisi o čitatelju/gledatelju, o njegovom ili njenom poimanju literarnog, o poznavanju i pripadnosti svijetu književnosti, o tome što uopće čini ili može činiti tekst, gdje fikcija završava ili ne završava i što je to u njoj što nam je čini vjerodostojnom i zašto... Čini mi se da mogućnost čitanja te ideje i njene energije, uz estetsku dimenziju, dosta ovisi o osjećajima i predispoziciji koliko želimo biti zavedeni. No nadam se da postoji nekoliko nivoa na kojima se ipak može očitati više od apsurda. U svakom slučaju, u plitkoj vitrini izloženo je šest novih uveza sa svjetloplavom razdjelnom trakom - prvo kolo biblioteke knjiga koje njihovi autori nikada nisu objavilii, ali koje se spominju u literaturi kao postojeće ili planirane knjige. Autori su Ivo Andrić, Francesc Odripano, Levy Ishock, Sobolj, Albert Camus i Greiner & Kropilak, a u obliku fusnote radu je pridružena i informacija o porijeklu uvrštenih naslova - dakle pričica. A dobra priča dovoljan je razlog svemu. Bilo je naravno zanimljivo dizajnerski opremiti takvu biblioteku i da nisam našao rješenje koje mi pokriva sve potrebne dimenzije, ne bih se odlučio izdati to kolo.  

"Ljubav je srce svega" jedna je od rečenica iz vašeg predavanja o knjigama.

Ta je rečenica citat iz pisma pjesnika Majakovskog, napisanog ženi koju je volio i kojoj je adresirao veliki dio svoje poezije. Ulomak u cjelini vrlo je stvaran i slikovit primjer osjećanja te univerzalne istine na vlastitoj koži, a u kontekstu priče o knjigama meni je to pismo poslužilo kao ilustracija onoga što sam želio reći u svoje ime, a to je da je besmisleno i pisati i čitati knjige čiji je razlog postojanja izmaknut na bilo koji način iz tog spomenutog središta. Knjiga sa živim srcem ima jako puno, nije ih teško prepoznati već nakon nekoliko stranica i mislim da uopće ne treba trošiti dragocjeno nam vrijeme na sve one druge, kojih na žalost ima još puno više.
 
Kad ste u sebi otkrili ljubav prema čitanju?

Puno prije nego što sam to bio u stanju kao takvo zapamtiti. Imao sam sreću što sam imao oca koji je, s mojim rođenjem, započeo skupljati priče i crtane romane i uvezivati ih za mene. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih izlazio je Kekec, zabavnik u kojemu su nekim čudom izlazili i francuski i belgijski stripovi, prekrasne epizode Krcka i Maleckog, Pukovnika Cliftona, Princa Valianta, Taličnog Toma... To me blago dočekalo čim sam poželio zaroniti u njega. Otkrio sam duge boravke izvan vremena, prostore uzbuđenja i slobode u kojima sam se osjećao potpuno svojim, tako da sam odgojio maštu doslovno na zamišljanju onoga što govore ili misle crtani likovi - jer sam prvo dugo bio gledatelj, a poznavanje slova stiglo je tek kasnije. Zanimljiva su iznenađenja uslijedila s čitanjem, složeniji ili plošniji odnosi u pričama i među junacima s kojima sam dijelio identitet. A budući da mi se život evo do danas odvija upravo na prostoru riječi i slika, do te mjere da sam već skoro i specijalizirao međuprostor, mislim da zbilja mogu biti zahvalan svome ocu. Vrlo sam rano upućen kreativnom, zanimljivom i lijepom stazom i bit ću vrlo sretan ako i moja djeca ostanu na njoj.

Kao koautore svoje izložbe naveli ste pisce čija su vas riječi ili životi nadahnuli na ostvarenje izloženih radova.

Volim spomenuti ljude koje volim, osobito kad osjećam da im puno dugujem. Često se vraćam stranicama koje sam više puta čitao, uvijek sam do nekoliko otvorenih knjiga iz kojih i bez čitanja mogu zobnuti neko slovo koje će mi začarati dan ili pomoći da ga prebrodim. Jedna od značajki dobre književnosti upravo je to da se s njome može kroz život u stalnoj razmjeni, i da nam prava misao uvijek drugačije osvijetli trenutak. S nekim se piscima družim već toliko dugo da su mi ko braća i kumovi. U neke sam pjesnikinje i zaljubljen. Onaj stupac koautora koji sam priložio izložbi meni je čista pjesma, jer već sam šapat njihovih imena ostvaruje neku magiju. U Staroj Novalji na otoku Pagu živi jedan meni dragi pjesnik, Grgo Peranić, čija se jedna pjesma sastoji samo od imena ovaca. Ta je pjesma njegovo stado i to stado je njegova pjesma. Ovaj moj stupac je nešto slično, budući da i osjećam i vidim te svoje rođake i kumove kao božje ovčice u stadu kojega bih volio postati dio.

Možete li izdvojiti pisce koji vas trenutno inspiriraju ili što je za vas "Knjiga s osobnošću" ili "Osobna knjiga"?

Osobnim knjigama nazvao sam u tom neškolskom satu knjige o kojima govorimo kad govorimo o tzv. lijepoj književnosti. Izabrao sam petero pjesnika koje volim - Dante, Matoš, Majakovski, Olja Savičević i Vlado Kristl - da bih kroz priče o njima i njihovim knjigama pokazao što Osobna knjiga jest i što može biti - a može biti uvijek još puno više od onoga što znamo ili možemo zamisliti. U osnovi, to je uvijek ispočetka poruka u boci koju sročimo i zapečatimo uzbuđeno i brižno, da bismo je pustili niz struju ili zavitlali u valove - nekom nepoznatom a bliskom primatelju s druge strane svijeta, grada ili ulice.

Knjiga kao potvrda postojanja (naslov jedne Marquezove knjige je "Živjeti da bi se pripovjedalo")?

Da. Mislim da je čest i vrlo opravdan razlog postojanju neke knjige upravo potreba autora da potvrdi vlastito postojanje, da opiše i izloži svoj uzorak slike svijeta sebi i drugima - da bi bio više živ ili da bi se uopće osjetio živim. Čovjek je kreativna životinja, a stvaranje je u osnovi komunikacija. I očito je da ne postoji tako čvrsta i jednoobrazna zbilja da svatko od nas ne bi imao neko svoje viđenje i neki svoj problem s njom, tim više što nam mediji i politika stalno kroje i nude jednu te istu sliku, naravno upravo onu koja sa stvarnošću i našim potrebama ima najmanje veze. Živimo ogroman apsurd kojemu se uopće ne vidi kraja, a ako se vidi taj kraj je jeziv, tako da pisanje, kad je iskreno i proživljeno, često služi i tome da čovjek sačuva zdravu pamet, a to nije malo. A upravo oko te ljubavi ili strasti za pripovijedanjem - jedan od radova na izložbi jest i 'Demon pustolovine', etiketa za veliku, petlitarsku vinsku bocu. Postoji rečenica Josepha Conrada iz pripovijesti 'Mladost', koja kaže, glasom mladoga mornara na brodu koji gori: "A negdje u meni je tinjala misao: Boga mi, ovo je demon pustolovine - nešto o čemu bi se rado čitalo!"... I to je upravo to, ta strast za osjećanjem života pod svaku cijenu, a tu vrijednost pravome pripovjedaču prinese, kao nevjesta dotu, njegov bogomdani dar. Ili ne, naravno - ali tu se onda stvara razlika. Bez te dote, rekao bih, đaba je pisati. Ali opet ko zna, možda griješim.

Na koji način knjige mogu predstavljati protutežu "rastućoj internetskoj skribomaniji, komercijalnom izdavaštvu" kao i shematiziranim porukama na društvenim mrežama kojima su mladi izloženi?

Ne znam mogu li ja tu vagu uopće zamisliti. Vjerujem u to da mlada duša ima veliku glad, jaku potrebu za ispunjenjem, i da taj njen prostor koji zjapi i čezne za odgovorima i doživljajima inzistira upravo na specifičnom sadržaju koji joj treba za dalje, za spoznaju, za osvajanja novih obala, kao što jedru na moru treba jak vjetar, a ne komplet šarenih fenova iz dnevne ponude internetskih akcija. Nemam ništa protiv interneta, sretan sam što postoji i puno mi znači, ne mislim čak ni da internetska knjižnica ne može zamijeniti papirnatu, pogotovo ako netko odrasta na svjetioniku, a govorimo li o čitanju klasika i osobnih knjiga, da se vratimo tom nazivu, ne mislim da to može izumrijeti dok je god te mlade gladi. Naravno da je danas u prosjeku teže odrastati, Pinokiju više ne treba loše društvo da ga skrene u lunapark, jer lunapark je svuda i sve je lunapark, a i Gepeto uglavnom gleda televiziju. No utoliko je i potreba duše veća, i njena je drama dok je se ne čuje često bolna i tragična. Ali bilo mi je zadovoljstvo završiti taj neškolski sat sa slijedećim citatom, budući ga držim istinitim: "Sloboda i sreća koje doživljavamo čitajući provjereno izazivaju ovisnost, a snaga tradicije pisanja i čitanja knjiga kojima se vraćamo i koje nazivamo klasicima leži upravo na tome iskustvu. Čitanje oslobađa čitatelja i iz knjige ga prenosi do čitanja sebe i cjelokupnog života."

Kažete u predavanju da pravi posvećeni pisci prenose poruke koje nisu samo njihove. Možete li, za naše učenike, izdvojiti neke od univerzalnih poruka koje nam pisci prenose?

E to je već malo opasno. Izdvojiti univerzalnu poruku iz njenog stilskog konteksta, ogoliti je npr. od njene metafore, znači oduzeti joj zavodljivost i ljepotu i riskirati da zazvuči kao bilo koja marketinška poruka. Toga je pun internet s kratkim sažecima i 'prijevodima' značenja. I zato je čitanje knjiga nenadomjestivo - jer je vrijeme posvećenja pozornosti sastavni dio igre zaljubljivanja i gradnje povjerenja nužnog za razumijevanje - ne sadržaja nego jezika kojim se dobra knjiga svim našim čulima obraća. I zato čitanju treba pristupati ne kao poslu ni zadaći nego kao obredu i kao svečanosti.


______________
dodatak u okviru:

Pjesniku Majakovskom u sklopu vaše izložbe pripada i instalacija sa žutom košuljom...

Da, to je također jedna od posveta i preporuka za čitanje. Sudbina je Majakovskog da se u školskoj lektiri, ukoliko ga obuhvati, predstavlja najviše kao pjesnik jedne revolucije, a radi se ustvari o veličanstvenom pjesniku ljubavi. Instalaciju čine dva kratka teksta - jedan njegov, autobiografski, u kojem spominje prijatelja Burljuka koji je prvi u njemu prepoznao pjesnika i svakoga mu dana davao po 50 kopjejki da ne piše gladan, te jedan moj, kratka priča koja dovodi u vezu zvijezde i pjesnike, prošle i buduće, kao i mogućnost komunikacije među njima. Središnji dio slike je košulja, slobodna intepretacija izrazito žute košulje u kojoj se mladi Majakovski, još prije nego što će postati pjesnikom, znao pojavljivati među suvremenicima, svraćajući pažnju unaprijed na svoj budući povijesni lik... Nazvao sam je stoga Pretpjesničkom košuljom Majakovski, i taj se artefakt može naručiti na stranici www.petikat.com pod rubrikom proizvodi. Naravno da je u eventualnu razmjenu vrijednosti potrebno uključiti i nekoliko obećavajućih stihova.