Predstavljanje knjige ”Otok ili kit” u okviru Silbenskog kulturnog ljeta. Razgovor s Dubravkom Zimom, izložba Klasje Habjan i performans Golog Cara u sastavu Mokrović, Perković, Habjan.
Otok Silba, Trg 'ispred skule', 8. srpnja.
DUBRAVKA ZIMA: Predstavljamo večeras izlazak nove knjige jednog od najvažnijih pisaca suvremene hrvatske književnosti. Riječ je o romanu Stanislava Habjana "Otok ili kit", knjizi nevelikoj formatom, ali velikoj i sadržajem i značenjem, kao i načinom na koji projicira život u književnost. Kad god razmišljam o Habjanovu stvaralačkom postupku, uopće o njegovoj književnosti koja me nerijetko vrlo osobno dirne, gotovo redovito pomislim na jednog drugog pisca, s kojim Stanislav zapravo nema puno dodirnih točaka, ali koji je interesantno zahvatio način na koji književnost može prodirati u život i na koji život može oponašati književnost. Riječ je o knjizi 'Priče o zanatima' Bore Ćosića, gdje se između ostalih spominje "svečarski zanat", i kaže se kako je to zapravo jedna velika vještina - "slavljenja vremena u povijesne svrhe". Stanislavova književnost i sve ono kroz što je on provlači i primjenjuje, već je u prikazima knjige 'Car je gol na kiši' nazvana umjetnošću života. Za početak, slaže li se autor s tom definicijom?
SH: Zašto ne, zvuči lijepo. Moj je rad, kako ispada, vrlo afirmativan, što vjerojatno proizlazi iz mojeg poimanja umjetnosti, onoga kako ona na mene djeluje. Nisam od autora koji mogu pisati kad su nesretni, ne znam tako bilo što kompenzirati. Ako ne kipim od radosti i ljubavi, ako ne osjećam potrebu da intenzitet zanosa preoblikujem u slike i priče koje dijelim, ja uopće ne sjedam za tipkovnicu. Možda me to i sačuvalo da u knjigama nemam ništa od aktualnih socijalnih i političkih problematika. Moral mojih tekstova jasan je, vjerujem, zrcalno. Ne istražujem tamu - ni svijeta ni ljudske duše. Što ne znači da mislim da se bavim nečim lakšim ili trivijalnim, naprotiv. A oko "slavljenja vremena u povijesne svrhe", zbilja osjećam da živim povlašten život, da sam odrastao i postojim u čudesnoj kombinaciji vremena i prostora, da poznajem fascinantne ljude i da sa svojom sada već ipak nekakvom zrelošću nisam izgubio ni vjeru ni optimizam, a ni strast, u bilo kojem obliku življenja svakodnevice i njezina preoblikovanja u "dokaze" te jedinstvenosti. Jer time se zapravo bavimo kad se bavimo umjetnošću, zar ne?
