U proljetno podne, pod tutnjavom kiše, rečeno je i otpjevano sve što je trebalo o slučaju jednog autora i četiri nove njegove knjige otisnute u pola jedne njemu sretne godine. Pred očima i ušima ekskluzivne manjine koju se može nazvati proširenom fameljom, sudjelovali su Dubravka Zima, Mary May, Ante Perković i Sreten Mokrović. Una svečanost par ekselans. Merci.

Dio izrečenog od strane autora, u vezi jedne od knjiga, Nemoguće varijante i drugih priča:

Ono što bih rekao o ovoj knjizi je nešto što sam ustvari shvatio tek jučer, gledajući fotografiju Borisa Cvjetanovića sa vizurom žuljanskog zaljeva. Ova je fotka snimljena neki dan, bili smo zajedno u Žuljani, pa sam zamolio Borisa da snimi ova moja dva stalka za tekstove na jutarnjem prvom suncu.

To je ustvari pogled s njegova prozora, iz njegove kuće, to je situacija u koju se tamo čovjek ujutro probudi. I to je toliko nevjerojatno lijepo da se čini nemogućim. Čini se izmišljenim. Ne može se izmisliti ljepše od toga. 

Tako da sam evo jučer u photoshopu zamijenio tekst te jedne pjesme koja je bila na stalcima u trenutku snimanja, s ove dvije riječi samo, a koje su ustvari sada naslov te fotografije. 

Jer ponekad naime osjetimo, otvori se to samo od sebe u trenu, da se uspostavio nemoguć trenutak. Da smo se probudili u fikciju, u svoj san. Izokrene se stvar. 

Meni je ova knjiga sada, ovo drugo izdanje, upravo to. Ja sam dakle doživio situaciju da držim u ruci evo ovaj uvez, knjigu koja nadmašuje ono što sam u stanju bio zamisliti. Zato jer život nadmašuje fikciju. I dok je prva Nemoguća varijanta bila u osnovi fikcija, proživljena ali fikcija, u ovoj je knjizi ona dokazana, nju je, njenim sredstvima i njenim stilom, nastavila pisati zbilja. 

Radionica puna tokarskih otpadaka koja se spominje u prvom izdanju, u naslovnoj priči o dvojici emigranata, zbilja se dogodila par godina kasnije. Postala je, štoviše, trajnom adresom te dvojice likova. A taj prijatelj kojemu je upravo naslovom te priče upućeno obećanje da neće poginuti i potom onda mrtav biti izbačen kroz prozor vlaka, ne samo da nije tada poginuo nego je i danas ovdje, življi no ikad, a cijela središnja trećina ove nove knjige zove se Mailart Office i priče skupljene u njoj zrcale 20 godina stvarnog življenja fikcije. 

Odnosi i situacije, predstavljeni u prvoj knjizi, a čije je pisanje bilo započeto potrebom da se sačuva od zaborava slika jednog ljeta, jedno putovanje malim crvenim kombijem koje su Nikola Iskra i njegov prijatelj Stanislav i njihov pas proživjeli kao prva inačica putujućeg poštanskog ureda… Svi ti likovi u svojoj su komunikaciji živjeli i dalje taj jedan osobit pogled na svijet koji su zajedno, svojim očima i riječima, postojanjem i ponašanjem, svojom vjerom u to prije svega, činili mogućim... Taj svijet tu se potvrdio i dokazao. Slavensko je lice zbilja postalo Mjesečevo, a Mjesec je zbilja postao Francuz. 

I evo nakon 36 godina, s novim plodovima koji čine krošnju, s dimenzijom života sada uklopljenom i uvezanom u ove tvrde korice - ovo je ostvarena Nemoguća varijanta. To je njeno stvarno obličje i njen finalni sadržaj. Ona ovakva, tek s ovim volumenom, odgovara svome naslovu u potpunosti. 

Zato, premda je naslovljena kao NEMOGUĆA VARIJANTA I DRUGE PRIČE - a tako je naslovljena zato da bi se razlikovala u startu i da bi bilo odmah jasno da to nije samo reprint - njen je pravi naslov samo NEMOGUĆA VARIJANTA. 

Neka ova otkrivena povijesna činjenica ostane tajnom nas ovdje povlaštenih. Tajnom kojom svatko može raspolagati po volji, čuvati je ili odavati kome god hoće.

Što hoću reći: dok je prva knjiga bila obećanje, ova je sada ispunjenje obećanja.

Na formalnom nivou, usporedimo li te dvije knjige, unutarnja simetrija je ista. Tri cjeline ostale su tri cjeline, s time da je cijela prva knjiga ovdje postala prvom cjelinom druge. Grafički motiv nemogućeg bicikla koji je na koricama prvog izdanja nacrtan u više varijanti, ovdje je fotografiran u jednoj, određenoj. Fotografija, onako kako je ja volim koristiti, dokazuje fikciju.

I još nešto, najvažnije: ovo novo izdanje sadrži nešto osobito vrijedno. A to je jedan analitički, stručni, a opet vrlo poetski i lijep, pogovor - koji, upravo takav kakav jest, čini sada njen sastavni dio. To je jedna priča više, koja govori o ostalima. Taj tekst, taj dar Dubravke Zime ovoj knjizi, ustvari je njena stilska armatura. I on na kraju potvrđuje da je sve ovdje zamišljeno i napisano postalo moguće i stvarno. Da se taj život živio.

A kad budete čitali knjigu, primjetit ćete da to nije i posljednji tekst u knjizi, postoji poslije njega još jedna crtica u kurzivu, post scriptum koji govori upravo o vremenu. Ali koji svojom pozicijom i temom obgrljuje i taj pogovor u sklop tog života koji s fikcijom čini cjelinu.

Zato hvala Dubravki Zimi još jednom, ovako javno i uživo, za sva vremena unaprijed, tamo daleko iza obzorja ove fotografije, za povijest hrvatske književnosti.

- Stanislav Habjan, Močvara, 6.6.21.