Ribar u pričuvi, 'onaj smamnjak od Denone' - napisao je za sebe itekako vrijedan nasljednik i čuvar ribarske tradicije, Anton Denona, ovdje kao Danton u staronovaljskoj karnevalskoj procesiji. Jer, Tonči je i autor 'Jurovih pisama', godišnjih kronika našeg malog mista, tradicionalnog teštamenta koji malo koga hvali, a uglavnom, i opravdano, ruglu izvrgava.

Teštament oduvijek tome i služi, da se u Jurino ime kaže što rečeno biti mora. I da bismo znali, ako slučajno zaboravimo, da smo uvijek vidljivi i smiješni u skrivanju prljavština pod tepih, da su nam u laži kratke noge, da je oteto prokleto, i tako dalje. Pa i najozbiljnije stvari, ako su ispjevane duhovito i rečene 'od srca i u zajebanciji' kako ih je pisao i Tončijev prethodnik Grgo Peranić, Jurin glasnogovornik u Staroj Novalji više od dva desetljeća, nikoga ne bi smjele razljutiti, nego i postoje upravo za to da isperu zlu krv i da sve ono griješno i neoprostivo bude ipak oprošteno i spaljeno u ponoć na Drljandi skupa s tim bespoštedno drskim, prostim i nepotkupljivim Jurom. Preuzeti i nastavljati danas misiju toga povijesnog junaka nije lako, a ni odveć korisno u odnosima ljudskim, no Tonči se Denona ipak prihvatio zadaće i tko zna, pitam se dok ovo pišem, je li u tom trenutku prije šest ili sedam godina i naslućivao da će uloženi trud uzvratiti možda i njemu samom neočekivanim dobitkom, oslobođenim i prepoznatim darom i vještinom za igru riječima i njihovim smislovima te da će se jedna ionako dojmljiva osobna svestranost upotpuniti i tom oduvijek cijenjenom ljudskom dimenzijom. Uz rimovane mešćarske kronike, sada se već i sasvim osobne i lirske impresije 'same od sebe' događaju na brodu Jadro u večernjim ili jutarnjim vraćanjima, pa mi se sve nekako čini da nije daleko i jedno uvezano, malo drugačije poetsko obraćanje od Jurinog...    

No, ukratko, iz ovogodišnjeg teštamenta koji zbilja malo koga hvali, ulomak pod naslovom 'Kantun umjetnikov':

     u kaštelu žive galerija

     umjetnička to je kolonija

     i za mesto veliko znamenje

     na izložban kad je otvorenje

     kad popaziš na njih troje

     Sven, Stanislav i Hrvoje

     postali su baš pravo naši

     ma paru kako logoraši

     pa Marina zove me u stranu

     „s čin se ovi umjetnici hranu?

     bura će ih poniti niz rivu

     od arije oni valjda živu“

     a ja znan da kuhaju dobru robu

     paštu-fažol i medato hobu

     toga je bila puna zdela

     ča je naparićala Marela